Potreba za specifičnom društvenom funkcijom koju su obavljali i koju još uvijek u izvjesnoj mjeri obavljaju štampani mediji nije i neće nestati.

Foto: pixabay

U Našim danima, magazinu Saveza socijalisticke omladine BiH, počeo sam da radim u vrijeme kad se jednopartijskom sistemu nazirao kraj. Mislim da je upravo taj nagovještaj slobodnije budućnosti novinarstvo učinio atraktivnim mnogima iz moje generacije. Krajem osamdesetih stvari su još bile pod partijskom kontrolom. Ali sama partija, Savez komunista BiH, bila je u procesu fragmentacije, te se i njen uticaj na društvo fragmentirao.  Ovo je imalo zanimljivu posljedicu po društvene činioce koji su sistem servisirali, medije u prvom redu. Na njih je uticaj sve manje imala partija kao jedinstvena sila, a sve više pojedinačne interesne grupe unutar partije. Razlika je bila značajna. Volja jedinstvene, jake partije bila je neupitna, bar kad se radilo o stvarima koje su joj bile važne. S uticajima međusobno suprotstavljenih interesnih grupa unutar režima—koje su se okupljale na ideološkim, zavičajnim, čak rodbinskim, korupcijskim... a sve više i etničkim osnovama—urednici i reporteri su mogli da se nose na razne načine, između ostalog, da navigacijom između interesnih grupa osvajaju do tada nezamislive slobode.

Ključni element za razumijevanje konteksta u kojem je, ispostaviće se fatalno, uzdrman SKBiH je afera «Agrokomerc», nulta tačka novije bh. istorije, u kojoj je s vlasti 1987. godine zbrisana grupacija predvođena partizanskom porodicom Pozderac, koja se do početka sedamdesetih nametnula kao jedna od dvije najmoćnije.

Za razliku od prijašnjih političkih lomova, afera se odmotavala pred licem javnosti. Kampanju protiv Pozderaca i njihovog čovjeka na terenu, direktora Agrokomerca Fikreta Abdića, a nekako između redova i protiv cijelog "tamnog vilajeta", kako je bh. režim pežorativno nazivan, predvodili su beogradski dnevni listovi. To je šokiralo vlastodršce u Sarajevu. Nenavikli na javne konflikte, a bez moći da duh javnosti vrate u bocu, oni su unezvijereno gledali kako im se tokom ljeta 1987. godine moć rasipa iz ruku kao pijesak. Afera "Agrokomerc" toliko je oslabila SKBiH da su se ubrzo poslije nje jedna za drugom počele otvarati i druge afere, od kojih su većinu sada pokretali sarajevski mediji, "naše vlastite novine",  kako je zavapio jedan funkcioner.

Izgubljene i sada razbijene na više suprotstavljenih tabora, vlasti su mehanički povukle nekoliko represivnih poteza. Ali šta god bi poduzeli pretvaralo se u farsu. Neodlučno bi hapsili, da bi uskoro pod pritiskom javnosti bili prisiljeni uhapšene pustiti na slobodu. Zabranjivali su brojeve sarajevskih magazina, da bi odmah bili javno ismijani; štavise, sud, njihov vlastiti sud, jednu odluku o zabrani Naših dana je već nakon nekoliko dana poništio.

Neke od afera bile su bez ozbiljnijeg političkog sadržaja. Ali suština nije ni bila u sadržaju. Radilo se prije o ushićenju novinara i njihove publike osvajanjem slobode govora. Trenirajući slobodu, i pritom gazeći sve od reda što je bilo na vlasti, bh. mediji su ponekad bili iznenađeni rezultatima. Na primjer, pomalo bizarna afera "Neum", u kojoj su javno osramoćeni visoki funkcioneri koji su izgradili kuće u tom mjestu na moru zloupotrebljavajući javne resurse, zbrisala je na desetine do tada nedodirljivih.

Sa gotovo cjelokupnom prvom postavom komunističkih funkcionera izbačenom iz igre, u Bosni je krajem osamdesetih nastao vakuum moći. Dok su se drugdje u Jugoslaviji nakon lomova režimi konsolidovali, Bosna je sve više postajala zona slobodne političke trgovine u kojoj su se bez ograničenja trgovalo političkim proizvodima iz susjednih republika. U Sarajevu je taj vakuum proizveo jedan benevolentni osjećaj slobode. Nekad informativno i kulturno najzatvoreniji jugoslovenski centar, krajem osamdesetih, glavni grad BiH je odjednom najotvoreniji. Ali to nije bila otvorenost koja bi proizlazila iz snage društva, već upravo suprotno - Bosna je tada otvorena zato što je slaba.  

Redakcija Naših dana bila je direktan svjedok tog slabljenja režima, a u jednoj mjeri i akter tog procesa. Gore spomenutu zabranu jednog broja magazina, koja je uslijedila zbog nekoliko gotovo benignih priloga, uključujuci i jedan čiji sam ja bio autor, pamtim prije svega kao veselu zgodu o kojoj smo od prvog momenta zbijali šale i za koju se ne sjećam da je nekog u redakciji zabrinula. I druge pokušaje pritiska pamtim kao smiješne. Sjećam se na primjer da mi je jednom sam predsjednik SKBiH pred mnoštvom ljudi otvoreno zaprijetio ni manje ni više nego progonom iz novinarstva, a što je izazvalo samo smijeh prisutnih. Nemam puno direktnog uvida u pritiske koje su na novinare u tom periodu vršile službe bezbjednosti, a bilo ih je i tada. Lično sam dobio samo jedan poziv, i to telefonski, na tzv. informativni razgovor. Odmah sam odgovorio da neću doći. Nisam otišao i nisam očekivao, niti imao, ikakve posljedice.

O tom periodu često se govori kao o zlatnim godinama bh. novinarstva. Radilo se prije svega o jednom stihijskom osvajanju slobode što su omogućile specifične istorijske okolnosti, procesu koji jeste rezultirao puno dinamičnijim javnim životom i slobodnijim novinarstvom. Ipak, ne bih pretjerivao s pohvalama. Kao i sve druge komponente javnog života, mediji su u komunizmu bili, prije svega, pismeniji i  uređeniji nego što je to danas slučaj u BiH. Bili su postavljeni na koherentnijim poslovnim i uređivačkim osnovama i imali jasnu društvenu ulogu da informišu, obrazuju i zabave u okviru (u nekim aspektima fleksibilnih) limita koje je postavljao režim. Tu ulogu su, generalno govoreći, dobro obavljali, naročito u oblastima koje nisu imale direktne veze s politikom. Ali ako domete socijalističkog novinarstva mjerimo danas prihvaćenim standardima o slobodi izražavanja i integritetu medija, a o kojima smo mi tada imali ograničena saznanja, malo šta iz socijalizma, uključujuci i kasne osamdesete, može da dobije neku visoku ocjenu.

U socijalzmu uglavnom nije bilo ambicioznog istraživačkog novinarstva, niti je bila raširena ideja da bi trebali ili mogli da postoje mediji koji, potpuno nezavisno od bilo kog pojedinca ili institucije, istražuju pitanja od javnog interesa, uključujuci najosjetljivija. Krajem osamdesetih stvari se jesu značajno promijenile; otvarale su se do tada nedodirljive teme i postavljala agresivnija pitanja. Ali mislim da ni tada nije bilo mnogo ozbiljnih istraživanja koja bi bila pažljivo isplanirana i izvedena uz studiozno traženje, proučavanje i vaganje činjenica, skrupulozan urednički rad, brigu o zastupljenosti zainteresovanih društvenih grupa itd.  

Generalno govoreći, stvari su danas vjerovatno puno gore. Velikim dijelom medijske scene vladaju interesne grupe koje dominiraju gotovo svim segmentima društva. Teško da je integritet medija ikad bio niži, pa možda iz zbog toga kasne osamdesete izgledaju dobro iz današnje perspektive. S druge strane, na alternativnom dijelu scene je uz međunarodnu podršku, ipak, izgrađena jedna relativno snažna baza podrške izgradnji boljih medija. Akteri kao što su Udruženje BH novinari, Savjet za štampu BiH ili Mediacentar se i glasnije i bolje zalažu za integritet medija i rade bolja istraživanja o medijskom sektoru nego što je to iko radio u socijalizmu. Danas takođe u BiH imamo odlično istraživačko novinarstvo na alternativnoj sceni. Centar za istraživačko novinarstvo, BIRN, a često i Mediacentar kroz specijalne projekte, rade veoma ozbiljne, odgovorne, neostrašćene istraživačke priloge. Da se ne lažemo, ništa slično nije postojalo krajem osamdesetih.

Prvu godinu rata radio sam u Oslobođenju. Ne sumnjam da korisnici Media.ba portala o ulozi Oslobođenja u ratu znaju mnogo. Pošto sam o ličnom iskustvu rada u novinama u gradu pod opsadom nedavno govorio baš za Media.ba, ne bih da se ponavljam. Mislim da doprinosi Oslobođenja, kao i Bh. dana, nekih programa RTVBiH, kao što je bio Dežurni mikrofon ili Radio Zida u ratnim uslovima pokazuju koliko su mediji koji pokušavaju biti nezavisni, koji imaju integritet, važni kao servis društva.

Mediacentar obilježava 150 godina štampe u BiH u vrijeme kad cijeli svijet govori o krizi medija. Kriza štampanih medija, prije svega kao konsekvenca tehnoloških promjena koje su uzrokavale dramatičan pad tiraža, je najočitija. U BiH je nedavno prestalo da izlazi štampano izdanje magazina Slobodna Bosna. Jedan od najvećih dnevnih listova u Engleskoj, Independent, prestao je da izlazi kao štampano izdanje u martu. Nema sumnje da će u bliskoj budućnosti i mnoge druge novine prestati da izlaze na papiru. Mada već godinama gotovo sve, uključujući i fikciju, čitam s raznih ekrana,  ponekad mi se učini da novine kao fizički objekt još uvijek imaju neku dodatnu težinu, kao da je sadržaj odštampan na papiru nekako stvarniji od istog na ekranu. Naravno da nije. Naprotiv, sadržaj zabilježen i prenesen digitalno može biti i teži i konsekventniji od štampanog.  Ali svakako da za novinare iz moje ili starijih generacija tu postoji i jedan sentimentalni aspekt. Sjećam se dobro mirisa i buke štamparije u Oslobođenja, gdje su se štampali i Naši dani. «Prelom» magazina bi dan prije noći kada su se štampali Naši dani uradio pokojni Savo Odžaković, veliki meštar zanata i jos veći gospodin, a onda bi prije samog početka štampanja, kasno noću, jedan član redakcije u samoj štampariji imao zadatak da provjeri da li su grafičari sve dobro «složili». Uskoro bi s industrijske trake počeli da «izlaze» primjerci magazina, i to je bilo to.

Potreba za specifičnom društvenom funkcijom koju su obavljali i koju još uvijek u izvjesnoj mjeri obavljaju štampani mediji nije i neće nestati. Mislim da će ta potreba biti i veća nego prije. Funkciju štampanih informativnih medija su u velikoj mjeri već preuzeli internet portali, uključujući i nekoliko veoma dobrih u bivšoj Jugoslaviji. Oni već ulaze u jednu zrelu fazu u kojoj su iza sebe ostavili mitove o kratkoj pažnji internet publike i navodno neizbježnom diktatu slike nauštrb teksta na internetu. Na tim portalima se vrlo često sjajno piše i postavljaju veoma važna pitanja, a nema sumnje ni da im uticaj raste. Potraga za održivim poslovnim modelima internet medija i bitka za povoljno regulatorno i društveno-političko okruženje za medije uopšte će, međutim, potrajati.

Prije 150 godina odštampana je prva novina u Bosni i Hercegovini – 7. aprila 1866. godine u Sarajevu se pojavio prvi broj Bosanskog Vjestnika. Povodom tog značajnog jubileja, Mediacentar će objaviti desetine tekstova o novinarstvu i štampi u BiH. Obilježavanje jubileja podržao EUSR.