Prepuštam kompetentnima da analiziraju šta ova, a šta ona agencija tendenciozno prešuti, a šta tendiciozno naglasi. Želim tek ukazati na jednu od onih grešaka koje se staromodno zovu materijalnim.

Foto: Alma Lazarevska

Ima mnogo ozbiljnijih objašnjenja zašto su Rusi 1957. godine pretekli Amerikance u osvajanju svemira, ali ono koje se u Americi pominje kao zgodna anegdota jeste da Rusi su nam zabili Sputnik dok (jer) je Predsjednik igrao golf. Aludira se na Eisenhowerovu sportsku strast. Ovaj je bio republikanac, te je razumljivo da je autor ciničnog objašnjenja, inače tadašnji guverner Mičigena, bio demokrata. Čak je sročio pjesmicu-rugalicu. U njoj je osim natuknice o golfu i konstatacija da je nebo pripalo komunjarama (Commie), dok Uncle Sam spava. Amerikancima preostaje da Ruse makar dobiju na lopti. Engleski jezik nema deminutiva, inače bi stajalo: loptici. Dakle, Sputnik je u američkom pamćenju negdje uz Pearl Harbor. Jedna od nacionalnih katastrofa.

Sa vrućim oživljavanjem hladnog rata uskrsli su i pripadajući simboli. Sputnik je, htjeli - ne htjeli, jedan od njih. Zato je na nivou predvidljivog što je ime prvog vještačkog satelita podgrijano prije dvije godine imenovanjem nove ruske novinske agencije.

Suština današnjih novinskih agencija jeste da smo pod njihovom unakrsnom paljbom. Prepuštam kompetentnima da analiziraju šta ova, a šta ona agencija tendenciozno prešuti, a šta tendiciozno naglasi. Ne bih o famoznom spinovanju. Želim, evo, tek ukazati na jednu od onih grešaka koje se staromodno zovu materijalnim.

Evo je ovih dana pod zaštitnim znakom novinske agencije nazvane po satelitu kome je mičigenski guverner onomad, rimujući sa Uncle Sam’s asleep, cinično tepao :
              Oh little Sputnik, flying high
              With made-in-Moscow beep.

Nema u prizoru iz tekuće godine ni Moskve ni ujka Sama. Zapravo se podrazumijevaju. Sa Sputnikom u prvom planu je ovaj put Balkanac. Prisustvovao je svečanosti organiziranoj povodom obilježavanja prve godišnjice djelovanja nove ruske novinske agencije u Srbiji. Bistreći politiku pred kamerama, ustvrdio je da prije sirijskog rata, za grad Aleppo niko nikada čuo nije.

Tvrdnja je od onih koje se u najbenevolentnijoj reakciji komentiraju vicem čija je završnica lapidarno a gorko: Šta zna dijete šta je 200 kila, uzme pa nosi.
Ako je dijete. Ili ako je političar. Nego je režiser koji se pominje uz atribut slavni.

E, kad nam je do slave, evo nas u godini u kojoj se planetarno uvažava 400 godina od smrti najslavnijeg od najslavnijih. Njegove drame se neumorno i neprekidno igraju. Reže se i prekraja. Ali, ima dijelova koji se nikada na režu jer bi to bilo ravno amputaciji sa smrtnim ishodom. U Otelu je to završni govor glavnog junaka. Magbet je nezamisliv bez scena sa vješticama. Upravo u tim neizostavnim dijelovima pominje se Aleppo. U dva najslavnija od najslavnijih (dramskih) tekstova, u njihovim najbitnijim dijelovima, eto…Aleppa! Student književnosti (valjda i režije?) pred zahtjevnijim profesorom mora znati i koji je to čin i koja scena. U svakom slučaju, reći za Aleppo da za njega niko nikada nije čuo prije aktuelnog sirijskog rata, može proći, ali za kafanskim stolom, bez da iko trijezan prisluškuje. Može proći u Mrduši Donjoj.

Tamo može proći i tvrdnja da je Shakespeare nepostojeći pisac. Ili da Nabokov nikada ništa osim Lolite nije napisao. Tamo nema Aleppa. Ipak, i slavni Rus Nabokov pominje Aleppo. Već i na uvid onima koji u čitanju književnog djela ne idu dalje od naslova. I zgodna je koincidencija: baš u vrijeme dok je Andrić pisao roman Na Drini ćuprija, Nabokov je pisao pripovijetku “That in Aleppo once…“ (računajući na čitaoca koji će u naslovu prepoznati Otelovu rečenicu). Kad se zaroni u hronike i pisma, ovo se može pouzdano zaključiti. No, daleko smo mi od ovakvih istraživanja. Valja nama dokazivati puko postojanje Aleppa. Iz perspektive Mrduše Donje sve kad-tad postaje upitno i ništavno.