Jedna od mudrih definicija kulture poučava da je kultura ono što preostaje kada sve zaboravite, ono što ostane kad se pogase stanice nepotrebnog i suvišnog sjećanja. Isto bih rekla i za knjige, filmove. Ako se ničega ne sjećam, ma kako hvaljen film ili knjiga bili, ne vjerujem mu. Čemu film ili knjiga koji u tebi nisu posijali zrnce misli, sliku, osjećaj?  

 

Film Frenzy je pretposljednji film Alfreda Hičkoka snimljen početkom sedamdesetih godina. Radnja mu je, nakon mnogih američkih, smještena u London. Sjećam se da je to film o masovnom ubici, nešto kao verzija Džeka Trbosjeka, nešto na tragu pravilu da je ubica često susjed iza ugla, onaj s kim se uredno pozdravljate, od koga redovno voće ili meso pazarite. Sve mi je to manje-više maglovito u sjećanju, ali ono čega se nedvojbeno i živo sjećam jesu prva i posljednja scena. Na njih pomišljam na pomen riječi Frenzy. 

 

Prva scena: Okupila se grupa... građani, političari, aparatčici, novinari. Stoje na otvorenom, uz Temzu. ''Visoki dužnosnik'' drži govor. Kako se to danas voli reći...agenda je ekološka. Dužnosnik govori o zagađenju Temze, te kako će rijekom opet plivati pastrmke itd.  

 

Ovo je, uzgred, i cameo scena. Scena, dakle, u kojoj se pojavljuje Hičkok. On obično prođe kroz kadar, sekunda, dvije. Ovdje stoji. Već je vidno umoran, ako se ne varam – prevalio je sedamdesetu. Stoji i kameri ostavlja na uvid svoj neponovljivi profil. Zašto je majstor netipično stao? Sluša ono što bi, da je naučio ovdašnji jezik, zvao palamuđenje političara. Pogled kamere se, da prosti ipak prioritetni političar i njegova neprikosnovena agenda, spušta ka pomenutoj rijeci. Te u kadru, dok još traje entuzijastični govor, vidimo kako se ne praćakaju pastrmke što ih pominje političar, nego pluta golo ljudsko tijelo. Tačnije: leš! Imaju Englezi onu dobru frazu o ''lešu u ormaru''. Ova je se scena, čini mi se, ne odriče. Ormar ili Temza...baš i nije važno.

 

 

Kada vam neke davne rečenice, davni prizori i sadržaji iskrsnu kao one lutke na oprugama kada skinete poklopac sa kutije iznenađenja, možda ih i ne treba posebno objašnjavati. Valja poštovati i uvažavati logiku podsvijesti i automatizam asocijacija. Oni ne kalkulišu. Dakle, dok sam prije dva dana čitala kako aktualni predsjednik najmoćnije svjetske sile, a - naglašeno je - prvi predsjednik te sile koji je prekoračio granicu Arktika, a pri tom dobitnik Nobelove nagrade za mir, govori da se svijet mora pozabaviti klimatskim promjenama itd... drugim sam okom čitala šta je more izbacilo na plažu turskog turističkog gradića Bodrum. U svijesti mi je odjednom, nakon mnogih godina, iskrsla riječ frenzy. Naslov Frenzy! Ne sjećam se da sam na ovu englesku riječ često nailazila. Usjekla mi se u pamćenje kao naslov Hičkokovog filma. Kao da je sve vrijeme postojala tek da bi bila naslov Hičkokovom filmu. Naslov je, znaju oni koji nešto stvaraju, veoma bitan. Ne sjećam se da se naslov ovog filma kod nas prevodio. Bio je to naprosto Hičkokov film Frenzy. I za one što znaju i one što ne znaju engleski jezik. Frenzy. Možda je neko čistunački i preveo sa Mahnitost ali ''to nije to''. Pretposljednji film majstora horora pamtimo kao Frenzy!

 

Frenzy je, dakle, film koji je Hičkok otvorio scenom gdje političar govori o ekološkom problemu dok rijekom pliva ljudski leš. Scena je ''opečaćena'' kao cameo scena. Bio sam tamo, slušao sam!

 

Dugujem čitaocu i onu pomenutu posljednju scenu koju pamtim. Neko ubici kaže: "Gospodine, niste vezali svoju kravatu". Otprilike tako. Mogla bih provjeriti. S internetom je to bar lako. Međutim, rekla sam na početku: kultura i istinsko znanje je ono što vam ostane nakon svega, nakon zaboravljanja i povlačenja naplava informacija, nakon predoziranosti informacijama. Bez poštapanja internetom. Meni je iskreno, koliko podsvijest može iskrena biti, dok sam čitala izvještaj sa Aljaske, u unutrašnjem oku bila scena sa bodrumske plaže. Sićušno, beživotno tijelo koje će naknadno dobiti i ime: Aylan Kurdi. I kao fluoroscentna napast sa displeja, odjednom, u svijesti mi je bila tek riječ: frenzy!