„To je sada bilo tako, ali nekada bude i obrnuto. Međutim, događa se često da se ljudi jave smatrajući da je Kodeks za štampu prekršen, čak navodeći i neke članove Kodeksa, a, zapravo, ne možemo govoriti o kršenju. Radi se, naravno, o tome da svako ima svoju viziju onoga kako bi trebao izgledati jedan novinarski izvještaj i dobro je da ljudi reaguju. To znači da kritički čitaju tekstove i da kritiči promišljaju kada primaju infromacije. Ali na Žalbenoj komisiji je da argumentovano kaže svoje mišljenje, na osnovu analize i članka i žalbe i odgovora urednika o članku na koji je stigla žalba. Komisija donosi odluku na osnovu Kodeksa za štampu i online medije BiH, a također se poziva i na Član 10 Evropske povelje o ljudskim pravima, te na Preporuke Vijeća Evrope o slobodi izražavanja i slobodi političke debate. Uvijek nam je jako važno da detaljno objasnimo zašto neka žalba nije prihvaćena, tako da žalitelj koji je ukazao na određeni novinarski članak, smatrajući ga neprofesionalnim, shvati zašto, ipak, nije bio u pravu. Mi ne možemo očekivati od građana koji nisu dio medijske profesije, da shvate zašto je neki članak napisan kako jeste, šta su argumenti, šta protuargumenti, zašto je nešto imenovano na način na koji jeste i stoga je njihovo puno pravo da reaguju. S druge strane, nije dovoljno reći žalba nije prihvaćena i to je to. To znači, da se mora vrlo striktno objasniti zašto ta žalba nije prihvaćena i zašto je Žalbena komisija stala u odbranu slobodnog izvještavanja i slobodnog novinarskog rada. Na isti način se detaljno obrazlaže i nekom mediju, u slučaju da je žalba prihvaćena, šta je to što je bilo pogrešno u izvještavanju i konkretnom članku i šta treba biti popravljeno.“

 

 

Odgovora na to pitanje ima mnogo. Neki, nažalost, ne znaju šta su profesionalni standardi. Oni koji znaju su pritisnuti kratkim vremenskim rokom kada moraju nešto uraditi, kao i nedostatkom informacija. Isto tako, vrlo često, novinari su pod pritiskom različitih uredničkih politika koje su opet pod pritiskom vlasnika medija u privatnom sektoru, koji je u tijesnoj sprezi s određenom političkom opcijom, a ta se veza, nažalost, vrlo često reflektuje u onome što je urednički sadržaj, novinarski sadržaj. Zna se dogoditi i kršenje Kodeksa za štampu koje se, a to nam i sami urednici priznaju, namjerno dogodi ili namjerno napravi, kako bi se uradili izvjesni ustupci da bi se na neki način podilazilo određenim kompanijama koje rade oglašavanje u mediju, a to se dešava isključivo radi opstanka. Većina medija je u velikoj ekonomskoj krizi i ovise o jako malom, i sve manjem i manjem marketinškom kolaču. Pitanje s kojim se stalno susreću je to da li će moći dobiti marketing i prodati svoj oglasni prostor, a onda znaju, zbog zarade ili da zadrže klijente koji bi se oglašavali u tom mediju, napraviti neki ustupak i ne uraditi tako kritički ili otvoren tekst kako bi trebalo.

 

 

Da, činjenica je - tonemo, i to je prestrašno. Bilo bi dobro da nam oni koji vrše pritiske na medije i napade na novinare daju odgovore - zašto se to događa?. Mi govorimo uporno o neophodnosti razvijanja slobode medija, neophodnosti slobode novinarskog rada i zaštite te slobode, otkako smo zakoračili u tu demokratiju. Dakle, već više od dvadeset godina. Međutim, već više od dvadeset godina umjesto da idemo naviše mi se vraćamo unatrag. I činjenica je da više nemamo incidentne napade na novinare, već je to postala konstanta. Posebna „poslastica“ nekih političara i javnih službenika su napadi na novinarke – u posljednjoj godini imamo intenzivne napade na žene u novinarstvu i to na jedan tako besraman i primitivan način, na javnim skupovima i press konferencijama, dakle, dok novinarke rade svoj posao. I to dolazi od javnih službenika i političara. Kada novinarka postavi provokativno pitanje ili ga bar ta osoba kojoj je postavljeno pitanje smatra provokativnim – javne osobe nastoje izbjeći odgovor i posežu primitivnim metodama verbalnih napada, koje govore o dubokom ženomrstvu ili mizoginiji, kako se to sada usvojenim rječnikom kaže, nastojeći da novinarku, kao ženu, najprije ponizi, da joj poništi samopoštivanje i sigurnost u ono što radi. Cilj je da joj se poremeti ravnoteža i da se ona disbalansira u onome što mora biti kao novinarka: čvrsta i odlučna, te da se usudi pitati pitanja od javnog interesa. Mi smo imali drastične slučajeve ponižavanja novinarki na taj način i krajnje je zabrinjavajuće što postaje praksa. Riječ je o nečemu zbog čega sva medijska zajednica treba reagovati. Znači, pored toga što imamo političke i ekonomske pritiske generalno na medije, mi sada imamo „novitet“ - uskraćivanje informacija na prilično izopačen način kroz napade na novinarke koje traže informaciju. To govori o padu i moralnom sunovratu društva, i dijela ljudi koji vode ovu zemlju i odlučuju o našim životima.

 

 

Bilo bi jako dobro da smo tokom svih tih incidenata imali slučaj da su se prisutni novinari pokupili i izašli sa pressice ili događaja, da niko nije dalje htio dalje razgovarati sa tim osobama, da su ih ignorisali. Nažalost, to se nije desilo, niko nije čak ni postavio pitanje ili se pobunio kako se ne može tako razgovarati sa kolegicama koje rade svoj posao. I to je ono što je najtužnije. Koliko god je grozna takva jedna nekulturna i nepristojna komunikacija javnih ličnosti prema određenim novinarkama, toliko je prestrašna činjenica da druge kolege novinarke i novinari nisu reagovali. Jer sa takve jedne press konferencije izvještaj bi trebao početi sa napadom na kolege i kolegice koji su bili prisutni, postavljali valjano pitanje i napadnuti, a zatim citirati pitanje zbog kojeg je javna ličnost reagirala na takav način, da građani budu informisani šta je to što je ponukalo javnu osobu da umjesto da daju odgovor, kao što im je dužnost, krenu u napad. Nažalost, to izostaje. Zašto izostaje, zašto nam to nije glavna vijest? - da neko uskraćuje informaciju tako drastično, ponižavajući novinara ili novinarku koji su postavili pitanje. Nedostaje reakcija medijske zajednice, izvještavanje, pisanje o tome. To bi trebalo da osvane na svim naslovnim stranicama i štampe i portala i u radiotelevizijskim izvještajima. Takva izvješća su incidentna, a uglavnom reagiraju Vijeće za štampu, Udruženje BH novinari i eventualno se još neko pridruži sa saopćenjem. Mediji prenesu agencijsku vijest, koja je prenijela naše saopćenje i to je to.

 

S druge strane, i građani trebaju pokazati reakciju na takve slučajeve. Nevladine organizacije koje se bave zaštitom žena, a ima ih na desetine u Bosni i Hercegovini, treba da se oglase kada su napadi na novinarke u pitanju. Umjesto da se nakon toga razviju diskusije, polemike, emisije koje će govoriti zašto se to događa, pozivajući se na Deklaraciju o slobodi političke debate u medijima, na deklaracije o slobodi medijskog izvještavanja, na sve preporuke Vijeća Evrope, na Ustav i zakone, te na razne druge dokumente iz Evropske unije, koji su dati da bi podržali razvoj slobodnog novinarstva i slobodnog medijskog izvještavanja, bez kojeg slobode i demokratije nema niti može biti. U demokratiji imamo zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, ali ne može nešto stajati na tri stuba, a da nema i četvrtog. Dakle, platforma na kojoj mi gradimo demokraciju je klimava, zato što su četvrti stub u demokratiji mediji, slobodni mediji, koji slobodno izvještavaju i razvijaju istraživačko i kritičko novinarstvo, a nama to fali. I sve dok ne izgradimo i razvijemo taj stub, nama će i demokratija klimati, to jest nećemo imati život kakav bismo trebali imati.

 

 

Istina je da nema dovoljno solidarnosti među novinarima da podrže jedni druge, ali se ne bih uopće složila s tim da novinarima nije stalo do toga da imaju slobodan pristup informacijama i da mogu da rade slobodno svoj posao. Itekako im je stalo.

 

Međutim, naša medijska zajednica, dakle ne samo novinari, nego i ostali medijski uposlenici, su pod konstantnim pritiscima i ekonomski uvjetovani, dovedeni su u stanje straha za egzistenciju, za zadržavanje svog radnog mjesta, za to hoće li sutra imati djetetu dati hljeb i platiti mu školovanje, zdravstveno osiguranje i sve ostalo. Mnogi novinari, to već pričamo uzaludno godinama, rade na crno, bez ugovora, bez plaćenih doprinosa, znači satjerani su u kut strahom za preživljavanje. I zato se ne događaju ta javna istupanja koliko bi trebalo da se događaju. 

 

Međutim, urednici su ti koji bi trebali promijeniti takvu politiku i razvijati nezavisnu uredničku politiku. Svugdje ima problema, i u drugim visoko razvijenim ekonomskim zemljama, međutim, urednička politika je u većini zemalja nezavisna, odvojena od vlasništvo medija, i urednici se itekako bore za nezavisnost svojih sadržaja. Međutim, ono što mene jako zabrinjava definitivno je strah koji je očit kod novinarskog izvještavanja, a to je strah koji uzrokuje stvaranje autocenzure, samocenzure koja je gora od svega drugog. Jer kad novinaru neko nameće cenzuru, što dolazi uglavnom od vlasti, i kaže ti šta smiješ, a šta ne, u tebi se, kao profesionalcu, javlja bunt. Ali, ako sam sebe cenzuriraš i kažeš: ovo sam napisao dobro, ali, čuj, ako to objavim moglo bi mi se desiti da sutra nemam više posla, a zatim to izbrišeš ili ublažiš informaciju, onda je to prestrašno. Onda je to iznevjeravanje novinarske profesije i misije odgovornog i istinitog izvještavanja javnosti.   

 

 

„Zato što ne shvataju šta znači snaga medija i sloboda medija, i što, također, ne rade na razvoje demokratije onako kako bi trebalo da rade političari, i, na kraju, zato što im to prolazi. Mislim da postoji jedna grupa novih, mladih političara u parlamentu koji su počeli već tokom ove godine intenzivnije postavljati teme slobode izvještavanja i slobode medija i mislim da je to jako dobro – riječ je o pozitivnom znaku da će jedna nova generacija mladih političara pokrenuti neke promjene jer su one neophodne. Uzalud svi dokumenti koji kažu kako je vlada obavezna podržavati razvoj slobodnih medija i slobodnog izvještavanja da bi se razvijala demokratija i ostvario osnovni uvjet za ulazak u Evropsku uniju ako se to ne primjenjuje. Pa mi imamo već 15 godina Zakon o slobodnom pristupu informacijama, a sve je teže i teže doći do informacija. Javno se zna koje političke stranke ili političari individualno hoće dati informaciju određenim medijima, a kojima medijima će tu informaciju potpuno uskratiti i to je prestrašno. Ili jednostavno neko kaže ne preferiram radio, ne preferiram novinu, šta će novine, sad su internet portali in, pa neću dati informaciju. Takve stvari se ne smiju događati. Naravno da bi trebalo biti reagiranja određenih drugih poltičkih opcija, a to se ne događa. Dogodilo se, recimo, u slučaju upada policije RS-a i Kantona Sarajevo u redakciju Klixa prošle godine. Onda su opozicione partije, uglavnom, reagirale protiv i bile su na neki način podrška svima nama iz medijske zajednice. Ali, bilo bi dobro kad bi kod svih ovakvih javnih napada prema novinarima i novinarkama bila ista reagiranja, jer bi to bila poruka s druge strane. Ovako imamo jednostranu poruku prema javnosti od tih nekih pojedinaca koji tako besramno i vulgarno napadaju novinare: Evo, vidiš kako ja mogu,  dakle, možete i svi vi. Novinari su niko i ništa, možemo ih pljuvati, možemo ih gaziti, ono što oni izvještavaju je besmisleno. Na taj način ti koji napadaju novinare štite svoj nerad, svoju neprofesionalnost i svoje visoke plaće koje mi, građani, svojim taksama plaćamo.