Medijsko pokrivanje bosansko-hercegovačkih protesta rezultovalo je posljednjih dana nečim što se jedino može okarakterisati kao kakofonija apsurda, zbrka kontradiktornih informacija, svaka čini se kao posljedica nekog drugog i još zlokobnijeg motiva.

Strasti su velike, a i ulozi, dakako. Protesti koji su počeli kao autentični bunt, spontani izraz nagomilanog gnjeva beskonačno ugnjetavanih građana i radničke klase, pretvoreni su u arenu za obračune političkih elita koji su isključivo vezani za činjenicu da se vrijeme ponovnih izbora neumoljivo približava, a koalicija Radončić-Lagumdžija odavno se već smatra neuspjelom.

 

 

Radončić je taj koji se predstavlja kao zaštitnik naroda. U svojim izjavama on karakteriše proteste kao opravdani narodni bunt protiv vlasti koja je njemu “ukrala barem 75.000 glasova”, postavljajući se tako u ulogu opozicije. Retorika oca nacije, na kojoj insistira, bazira se na optužbama protiv prevenstveno SDP-a, ali i SDA. Veoma je značajna činjenica da je, kao što je već poznato, određeni broj Radončićevih poslušnika infiltrirao proteste predstavljajući se kao neformalni predstavnici građana, onih građana koji u datom trenutku nisu imali ni adekvatnu organizaciju ni adekvatnu reprezentaciju. Čelnik SBB-a tako pokušava prisvojiti proteste, te uz pomoć njih priskrbiti samom sebi što veći dio vlasti u pokušaju da eliminira protivnike.

 

 

S druge strane napadnuti SDP i SDA ali i SBiH, te Demokratska fronta serviraju demagogiju koja se poziva na genocid, grobnice, Srebrenicu, te odbranu Bosne na kojoj Bakir Izetbegović insistira. “Ni pod koju se cijenu, ne smiju protesti pretvoriti u etničke”, uzvikuju Izetbegović i Komšić u tandemu, kao da je uopšte postojala opasnost ili naznaka za to, a insitiranje na etničkom i podmetanje etničkog ima za cilj, kao i u slučaju bebolucije, pretvoriti proteste u ono što nisu, oduzeti im sopstveni glas i sopstvenu nakanu, vratiti ih u arhaične kategorije uslovljene genocidom. Uloga SDP-a u ovoj nečasnoj manipulaciji najočiglednija je u insistiranju SDP ministra za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata na tome da bi protesti mogli značiti ponavljanje proljeća 92-e, te da su duge cijevi već na granici Republike Srpske, dok su demonstranti krajnje degutantno, prikazani kao državni neprijatelji i ni manje ni više nego ljudi koji napadaju na krv šehida. 

 

Usporedbom sa dominantnim političkim insinuacijama iz Srpske koje proteste ocjenjuju kao napad na opstojnost entiteta, dok Milovanović oplakuje kipove Gospe, raspela i zastave uništene u protestima, očigledno je da sve tri dominantne političke elite, lijeve jednako kao i desne, koriste istovjetnu retoriku, pozivajući se na ratno naslijeđe, te na taj način manipulirajući emocijama masa, strategija koja je u toj mjeri istrošena da je upravo nevjerovatno da je neko  i dalje može uzimati za ozbiljno. 

 

 

Od apsolutne je važnosti, dakle, naglasiti da protesti ni na koji način nemaju elemente etničkog konflikta niti su na bilo koji način etnički uslovljeni. Upravo suprotno, oni pokazuju da postoji realna paralela između političke realnosti u različitim kantonima i entitetima, te da je upravo otkrivanje te istovjetnosti te rast spoznaje o konfliktu kao klasnom, a ne etničkom, u kojem je baza za ujedinjenje proleterijata jasna, ono čega se političari toliko boje. A da se boje, jasno je. Intenzivnost medijskih pokušaja redefinisanja karaktera demonstracija govori upravo o tome. Protestni slogan “Gladni smo na tri jezika” najbolje ukazuje na nevoljkost demonstranata da učestvuju u nametanim podjelama te na svijest o istovjetnosti situacije i potrebe za ujedinjenjem radnika u svim dijelovima zemlje. Nasilna supstitucija klasnog konflikta etničkim ovaj je put raskrinkana, što ulijeva nadu.

 

 

Još jedna uočljiva strategija manipulacije profilom protesta jeste optužba o huliganstvu, kojom se koristila velika većina medija, mahom pod kontrolom SDA i SDP, koji u ovoj situaciji zajednički reaguju na prijetnju Radončića. Nije upitno da su huligani prisutstvovali protestima, ali je također apsolutno nepobitno da je u protestima učestvovao i veliki broj radnika, penzionera, ratnih vojnih invalida, studenata, intelektualaca i drugih čiji argumenti su bazirani na realnosti  bosansko-hercegovačke situacije. Na kraju krajeva i sama suština protesta u onom začetnom obliku kakav su imali oni u Tuzli jeste imala karakter pobune radnika, te su radnici jasno artikulisali svoje zahtjeve, insistirajući na posljedicama pljačkaške privatizacije, korupcije te činjenici da su radnici ti koju su platili najveću cijenu ekonomskog kolapsa i to u oba entiteta jednako.

 

Ipak, ovi su značajni elementi zanemareni u mainstream medijima u korist potenciranja ideje o divljaštvu, koja je daljnje osnažena nebuloznim “otkrićima” ogromne količine spida na protestima, čime se demonstranti prikazuju kao narkomani, te dezinformacije da je kao posljedica nereda izgorio čitav arhiv Federacije, koja se brzo pokazala najvećim dijelom netačnom, što ni malo ne čudi s obzirom da je čovjek koji stoji iza nje, izvjesni Adamir Jerković, direktor spomenutog arhiva stranački čovjek, blizak samom političkom vrhu SDA, te prijatelj i dugogodišnji savjetnik za odnose sa javnošću rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića, na odnosu s kojim je izgradio i karijeru. Po Jerkoviću, paljenje arhiva oko kojeg se digla neviđena prašina po principu tresla se gora rodio se miš, nije ni manje ni više nego kulturni genocid, apsurdno poređenje protestanata sa ratnim agresorom.

 

Na kraju i brojne teorije zavjere koje imaju za cilj da diskredituju proteste te da im oduzmu pravo na spontanost i autentičnost su one koje insistiraju na tome da su isti organizovani od strane Radončića i ciljaju primarno na to da isposluju njegovu ostavku koju i zvanično zahtijevaju (SDP, SDA, SBiH).

 

 

Dvije su dakle stvari od krucijalne važnosti u ovom slučaju za protestante. Kao prvo, iznimno je bitno insistirati na sopstvenom identitetu i sopstvenim pravima, boriti se protiv stranačkih manipulacija, insistirati na sopstvenoj istini prvenstveno i primarno na socijalnim medijima, koji jedini imaju potencijal za demokratski dijalog u odnosu na mainstream medije koji su praktično svi u posjedu političkih elita. Također, učiniti upravo ono od čega političke elite strahuju, zagovarati kontinuirano istovjetnost radničke situacije u različitim kantonima, ali još važnije, u oba entiteta. Kreiranje veze na bazi proleterskog ujedinjenja među entitetima, te prevazilaženje lokalnih lojalnosti je osnovni preduslov za stvaranje promjena na nivou države. 

 

Organizacija, koja je do sada nedostajala, pomalja se polako u vidu građanskih plenuma, koji, kao jedini do sada pokušaj direktne demokratije, obećavaju. Osim toga, protesti imaju i značajne saveznike, osim urbane i nacionalno indiferentne omladine, privučena je pažnja medijski eksponiranih intelektualaca poput Svjetlane Nedimović, čiji bi profil i uticaj mogao biti od velikog značaja za širenje poruke demonstranata, Jasmile Žbanić, koja je svesrdno pomagala svaki vid građanske borbe i nesebično koristila svoj uticaj u medijima da prenese važne poruke, te, možda i najvažnije, Slavoja Žižeka, jednog od najuticajnijih svjetskih intelektualaca koji je svoju podršku protestima ispoljio jasno i nedvosmisleno i zahvaljujući kojem se istina o pravom karakteru protesta čula i van granica regiona.  Teško je, naravno povjerovati da se, nakon ovolikih godina sveopšte mizerije nešto brzo može suštinski promijeniti i cinizam je, dakako, najveći naš neprijatelj, ali, kako je Svjetlana Nedimović nedavno primijetila, mi uistinu više nemamo taj luksuz da ne vjerujemo u promjene. Zaista, za optimizam mjesto postoji, a šta ćemo mi sa njim uraditi, ostaje isključivo na nama.