Predstavljamo ključne anti-SLAPP amandmane na Zakon o zaštiti od klevete u Federaciji BiH

foto: Unsplash / Ilustracija

Strateški postupci protiv javnog učešća, poznatiji po akronimu SLAPP (Strategic Lawsuit Against Public Participation) već dugo su problem cjelokupne medijske zajednice i u Bosni i Hercegovini. Kako bi dali svoj doprinos u borbi protiv SLAPP tužbi, portal Valter i Udruženje za promociju medijskih sloboda, kritičko i istraživačko novinarstvo SKIN, implementirali su projekat koji je rezultirao prijedlozima amandmana na Zakon o zaštiti od klevete Federacije BiH.

Svjesni da je donošenje anti-SLAPP zakonodavstva za Bosnu i Hercegovinu i njena međunarodna obaveza zbog dužnosti da preuzme pravnu stečevinu Evropske unije u procesu pridruživanja, Valter i SKIN su više od pola godine provodili kampanju protiv SLAPP tužbi objavljivanjem informativnih tekstova na portalu, čiji su autori priznati stručnjaci iz oblasti pravne struke, civilnog sektora i medija. Osim toga, održavani su i okrugli stolovi na kojima su razmatrane potencijalne izmjene Zakona o zaštiti od klevete Federacije BiH, te objavljivani promotivni video spotovi kojima se ukazivalo na ovaj problem.

Formirana je i radno-konsultativna grupa, sastavljena od medijskih radnika, predstavnika civilnog sektora, advokature i akademske zajednice, koja je na svom završnom sastanku, održanom nedavno u Sarajevu, utvrdila ključne anti-SLAPP amandmane na Zakon o zaštiti od klevete, koje će predložiti Parlamentu Federacije BiH, kako bi se dodatno zaštitili novinari i osnažile medijske slobode u Bosni i Hercegovini. Amandmani se odnose na definisanje i prepoznavanje SLAPP postupka, uspostavljanje hitnog mehanizma ranog odbijanja SLAPP tužbe, te naknade štete žrtvi SLAPP postupka.

O obavezi Bosne i Hercegovine da donese anti-SLAPP propis

Pravnu stečevinu EU čini i anti-SLAPP Direktiva iz 2024. godine (dalje u tekstu: Direktiva), čija primjena je pak ograničena na prekogranične građanske i trgovačke postupke te anti-SLAPP Preporuka Evropske komisije iz 2022. godine. Sveobuhvatniji regionalni pravni autoritet čini Preporuka Komiteta ministara Vijeća Evrope (dalje u tekstu: Preporuka Vijeća Evrope), koja je donesena iste godine kada i Direktiva. Postojanje Preporuke Vijeća Evrope ukazuje na evropski konsenzus o ovom pitanju, što će u postupcima pred Evropskim sudom za ljudska prava i Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine rezultirati smanjenim poljem diskrecione ocjene koja se priznaje državama u dijelu procjene da li je miješanje države u neko ljudsko pravo (npr. slobodu izražavanja) bilo proporcionalno.

Drugi razlog zbog kojeg Bosna i Hercegovina mora donijeti anti-SLAPP zakone jeste ustavna obaveza države i njenih političko-teritorijalnih jedinica da osiguraju najviši nivo zaštite međunarodno priznatih ljudskih prava, uključujući slobodu izražavanja (član II/1 i član II/3/h) Ustava Bosne i Hercegovine). U tom smislu treba podsjetiti na obavezu države da, uspostavljajući efikasan sistem zaštite autora ili novinara, stvore povoljan ambijent za učestvovanje u javnim raspravama svim zainteresovanim licima, omogućavajući im da bez straha izražavaju svoje ideje i mišljenja, čak i ako su te ideje i ta mišljenja u suprotnosti sa onim koje zastupaju zvanični organi ili jedan znatan dio javnosti, čak i ako iritiraju ili šokiraju ove potonje (Evropski sud za ljudska prava u predmetu: Dink protiv Turske).

Preciznije rečeno, država mora donijeti zakonodavne mjere kako bi spriječili javne službenike da upotrebom sudskih kanala i to tužbom za klevetu i uvredu, utišaju kritiku njihovog ponašanja u javnoj sferi (Inter-američki sud za ljudska prava u predmetu: Urrutia protiv Ekvadora).

Modusi donošenja anti-SLAPP propisa u Bosni i Hercegovini

Kako bi ostvarila svoju obavezu, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine bi trebala donijeti poseban anti-SLAPP zakon, odnosno zakon o zaštiti osoba uključenih u javno učešće (naslov nacrta hrvatskog zakona, kao primjer, glasi: Nacrt prijedloga zakona o zaštiti osoba uključenih u javno djelovanje). Ovakav zakon bi po svojoj prirodi mogao biti i okvirni, čime bi država uspostavila minimalne i ujednačene standarde zaštite za sva lica pod njenom jurisdikcijom, ostavivši mogućnost entitetima da kroz svoje zakone uspostave veće standarde zaštite prava na slobodu izražavanja. Donošenje sveobuhvatnog lex specialis propisa u Bosni i Hercegovini je preporuka Vijeća Evrope, imajući u vidu složenost i trajanje procedure izmjena i dopuna različitih procesnih i materijalnih zakona.

Drugi argument za donošenje posebnog propisa jeste činjenica da SLAPP postupak ima različitu formu. Iako je kleveta najčešća forma, SLAPP se pojavljuje i kao postupak zbog vrijeđanja, kršenja prava na privatnost, postupak zaštite ličnih podataka (za koji se može očekivati da se intenzivira u Bosni i Hercegovini uslijed donošenja novog Zakona o zaštiti ličnih podataka Bosne i Hercegovine i propusta zakonodavca da regulira novinarski izuzetak), otkrivanje različitih vrsta tajni, konkurencijski postupak, postupak zaštite prava intelektualnog vlasništva itd.

Najava donošenja zakona o zaštiti branitelja i braniteljki ljudskih prava Bosne i Hercegovine bi mogla djelomično ispuniti cilj anti-SLAPP zakona, međutim nije za očekivati da postoji politička volja za njegovo usvajanje. Čak ni na razini Federacije BiH nije postojala podrška u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH za donošenje zakona sa sličnom namjerom – zakona o građanskoj inicijativi i zaštiti građana i aktivista Federacije BiH. Delegatkinja u Domu naroda, Sanela Karić je na skupu na kojem su predstavljeni anti-SLAPP amandmani, najavila upućivanje u parlamentarnu proceduru novog zakona o građanskoj inicijativi, referendumu i zaštiti građana i aktivista Federacije BiH.

Imajući u vidu političku blokadu u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine i otpor ka donošenju anti-SLAPP zakona čak i na entitetskoj razini, projektna radna grupa je svoje aktivnosti usmjerila ka pripremanju anti-SLAPP amandmana na federalni Zakon o zaštiti od klevete. Drugi razlog za taj izbor jeste činjenica da prema izvještajima nevladine i medijske zajednice, dominantni SLAPP postupci u Bosni i Hercegovini su oni u predmetima klevete (riječima medijske zajednice, zbog teške i izazovne finansijske situacije u kojoj se nalaze mediji, „gotovo svaka tužba za klevetu u suštini je SLAPP tužba“). Treći razlog jesu alarmantne brojke o SLAPP postupcima u Bosni i Hercegovini, koji rapidno rastu, pa u 2025. godini, smještaju Bosnu i Hercegovinu na deseto mjesto u Evropi po broju SLAPP postupaka. Zbog toga postoji hitna društvena potreba da se donese anti-SLAPP propis, a intervencijom u Zakon o zaštiti od klevete bi se to moglo učiniti na najbrži i najjednostavniji način (s tim da je Zakon donesen još 2002. godine, te izmijenjen i dopunjen 2003. i 2005. godine, pa je njegova dvodecenijska primjena izrodila višestruke razloge za donošenje novog zakona).

Samo donošenje propisa neće biti dovoljno, ali predstavlja prvi korak u borbi protiv SLAPP postupaka i promociji društvenog ambijenta koji podržava i ohrabruje javnu debatu o temama od javnog interesa, te svi oni koji su čuvari javnog interesa da tu svoju funkciju vrše bez straha od (pravne) odmazde.

Prijedlog anti-SLAPP amandmana

Radna grupa je predložila osam cjelina sa 12 amandmana, s tim da su tri cjeline predstavljene ključne za ostvarenje cilja – zaštitu od zlonamjernih sudskih postupaka.

Novi principi primjene zakona

Prvom cjelinom se dopunjuju postojeći principi na kojima se zasniva primjena zakona. Prva dva predložena principa (princip zaštite javnog interesa i promocije javne rasprave te princip veće tolerancije javnih dužnosnika na javnu kritiku) su karakteristični za predmete klevete i prethodno proklamovani u praksi Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Međutim, uprkos obavezi neposredne i direktne primjene Evropske konvencije i standarda Evropskog suda, primjena ovih principa, u radu redovnih sudova, u predmetima klevete nije ujednačena.

Socijalistička pravna kultura koja je prisutna među sudijama insistira na doslovnoj primjeni zakonskih normi te da u tom smislu zakonski propis mora obuhvatiti i kodificirati eventualno obavezujuće standarde iz sudske prakse, a koji se ne nalaze u samom tekstu propisa. Zbog toga je radna grupa predložila uključenje ova dva principa, iako se ne tiču direktno SLAPP postupaka.

Druga dva principa su povezana sa SLAPP postupcima: princip postizanja stvarne jednakosti oružja među strankama, imajući u vidu da je temeljna karakteristika SLAPP postupka neravnoteža finansija, moći, vremena između tužitelja i tuženog; te princip sprječavanja zloupotrebe prava na pristup sudu pokretanjem i vođenjem SLAPP postupaka.

Nove definicije u zakonu

Druga cjelina predloženih izmjena i dopuna donosi tri definicije (jedine definicije koje su sadržane i u Direktivi): javnog učešća, javnog interesa i zlonamjernih sudskih postupaka protiv javnog učešća. Predloženi amandmani dominantno preuzimaju ove definicije, dok se neke dodatno razrađuju.

Javni interes se definiše kao svako pitanje koje utiče na javnost u tolikoj mjeri da javnost za njega može imati legitiman interes, naspram postojanja znatiželje javnosti o nekom pitanju ili senzacionalizma. Lista pitanja od javnog interesa nije data isključivo, već exempli causa, s tim da je spisak primjera iz Direktive dopunjen sa „potrošnjom i raspolaganjem budžetskim sredstvima“.

Javno učešće je svaka izjava ili aktivnost fizičkog ili pravnog lica u ostvarivanju njegovog prava na slobodu izražavanja i informiranja, slobodu umjetnosti i nauke ili slobodu okupljanja ili udruživanja, a koja se odnosi na pitanje od javnog interesa. Bilo je nužno posebno naglasiti okupljanje ili udruživanje, kao pravo koje može biti podložno SLAPP postupku, imajući u vidu kontinuirana UN-ova upozorenja (vidjeti ovdje i ovdje), ali i korištenje slobode okupljanja u Bosni i Hercegovini radi zaštite prava na čistu i zdravu okolinu. Definicija javnog učešća bi se mogla proširiti ostvarivanjem prava na učešće u izborima, kao kandidata ili birača.

U konačnici, amandman nudi osam indikatora (koji, ponovo, ne čine zatvorenu listu; dok sama Direktiva navodi četiri indikatora) na osnovu kojih se može donijeti zaključak da li se radi ili ne radi o SLAPP postupku, i to:

• očigledna neosnovanost tuženog zahtjeva ili njegovog dijela,
• nesrazmjenost ili prekomjernost tužbenog zahtjeva, posebno u pogledu traženog iznosa naknade štete,
• postojanje očigledne neravnoteže moći (finansijske, političke ili druge) između tužitelja i tuženog,
• postojanje pluraliteta i to na strani tužitelja (jedno ili više sa njim povezanih lica) naspram istog tuženog; na strani tuženog (više tuženih koji su povezani po istom ili sličnom osnovu); pluralitet u konačnici može biti istovremeno na strani tužitelja i tuženog,
• apstraktni i nejasni navodi u tužbi,
• napadi na mišljenje, vrijednosni sud ili satiru,
• odabir suda koji je zbog udaljenosti nepovoljniji za tuženog ili koji zbog propisa više odgovara tužiocu (npr. u hipotetičkoj situaciji u kojoj Federacija BiH usvoji anti-SLAPP zakonodavstvo, a Republika Srpska ne usvoji),
• korištenje taktika zastrašivanja, uznemiravanja ili prijetnji od strane tužitelja prije ili tokom postupka.

Ova lista može biti nadopunjena sa još nekoliko indikatora (iz Preporuke Vijeća Evrope), kao što su:

• sistemsko nekorištenje mehanizama samoregulacije – tj. Žalbene komisije Vijeća za štampane i online medije u slučaju da se radi o printanom ili online mediju, a zbog kršenja Kodeksa za štampane i online medije,
• izjava/aktivnost zbog koje je pokrenut postupak jeste javno učešće kojim se štiti javni interes,
• radnje tužitelja koje ukazuju na procesne strategije/taktike zloupotrebe procesnih pravila (npr. podnošenje pa povlačenje tužbe ili izmjene tužbenog zahtjeva) odnosno kreiranja nesrazmjerno visokih troškova za tuženog (npr. odgađanjem ročišta),
• proširenje posljednjeg indikatora na način da obuhvati javne kampanje diskreditacije aktera u javnom učešću odnosno skretanja pažnje sa pitanja od javnog interesa.

Lista indikatora ima za svrhu pomoći sudijama i strankama u primjeni anti-SLAPP standarda, ponovo imajući u vidu prevladavajuću socijalističku pravnu kulturu bh. sudija, kao i da se radi o novelama koje nikada nisu bile dio pravnog režima Bosne i Hercegovine. Izostanak nekog indikatora, konkretni postupak ne čini per se da nije SLAPP, dok prisustvo većeg broja indikatora, pojačava tvrdnju da se radi o SLAPP postupku.

Procesne anti-SLAPP odredbe u zakonu

Treću cjelinu predloženih amandmana čine procesne anti-SLAPP odredbe, koje bi se trebale naći u posebnom odjeljku. One omogućuju tuženom da podnese zahtjev sudu za hitnim ranim odbijanjem tužbenog zahtjeva usmjerenog protiv javnog učešća kao očito neosnovanog. U kontekstu izbora između odbijanja naspram odbacivanja, radna grupa je izabrala odbijanje jer omogućava sudu da donese odluku u meritumu odnosno suštinski ispita da li se radi ili ne o SLAPP postupku i posljedično dodjeljivanje određenih prava žrtvi SLAPP-a.

Za razliku od Preporuke Vijeća Evrope, radna grupa je odlučila da se ovaj postupak ne može pokrenuti ex officio tj. da ga ne može pokrenuti sam sud po službenoj dužnosti, već isključivo stranka u postupku – tuženi. Amandman potom ograničava procesnu fazu u kojoj se može podnijeti zahtjev i to u odgovoru na tužbu. Direktiva obavezuje državu da to omogući u najranijoj fazi, dok Preporuka Vijeća Evrope ostavlja diskreciono polje državi da samostalno odredi dati procesni trenutak. Radna grupa je izabrala da to bude procesni trenutak, neposredno nakon što tuženi biva upoznat sa tužbenim zahtjevom i to moment u kojem tuženi na njega odgovara. To, pak, ne znači da se u nekoj od narednih procesnih faza ne može ispostaviti da se radi o SLAPP postupku, imajući u vidu različite procesne strategije i taktike kojim se može koristiti tužitelj. Međutim, u tom slučaju sud treba iskoristiti mehanizme zabrane zloupotrebe procesnih prava iz zakona o parničnom postupku. U svom zahtjevu, tužitelj mora ponuditi prima facie dokaze odnosno dokaze / argumente koji na prvi pogled ukazuju da se radi o SLAPP postupku, imajući u vidu indikatore koji su prethodno predstavljeni. Na ovaj način, tužitelj ostvaruje svoje pravo na pristup sudu, dok se istovremeno sprječava njegova dalja zloupotreba. Dakle, nije dovoljno da tuženi samo izjavi ili prokaže postupak kao SLAPP. Onda kada se podnese zahtjev, redovni tok sudskog postupka (pripremno ročište i glavna rasprava) se suspenduje, te sud u kratkim rokovima odlučuje o zahtjevu. Teret dokazivanja da se ne radi o postupku usmjerenom protiv javnog učešća koji je očito neosnovan prebacuje se na tužitelja, onda kada tuženi učini vjerovatnim suprotno (u svom odgovoru na tužbu). Radi se o procesnim pravilima koja odstupaju od općih (svako dokazuje svoju tvrdnju).

Ovo nije prvi put da se pojavljuju ovakva specijalna pravila. Ona su prethodno uvedena Zakonom o zabrani diskriminacije, dok je u predmetima klevete, ustavnosudska praksa iskristalizirala stav prema kojem puko primjenjivanje općih dokaznih pravila nije prihvatljivo, već je nužno uzeti u obzir cijeli niz kriterija iz sudske prakse kod odlučivanja kojem pravu dati prednost (na slobodu izražavanja ili na privatnost).

Održavanjem ročišta o zahtjevu za ranim odbijanjem, osigurava se jednakost stranaka i kontradiktornost postupka. Preporuka Vijeća Evrope i Direktiva ne propisuju vremenski okvir u kojem će se date procesne radnje poduzeti, već govore o ažurnom djelovanju suda, u skladu sa principom prava na pravično suđenje i prava na efikasan pravni lijek.

Radna grupa je predložila da se ovaj postupak tretira kao hitan i da rokovi budu sljedeći: 30 dana za zakazivanje ročišta po podnošenju zahtjeva za ranim odbijanjem i 30 dana od održanog ročišta za odluku suda po zahtjevu. Osim toga, na razini Bosne i Hercegovine i njenih političko-teritorijalnih jedinica, na snazi su zakoni o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, koji trebaju osigurati i da se odluka po zahtjevu za ranim odbijanjem tužbenog zahtjeva donese relativno brzo, čak i kada se prekorače predloženi rokovi od po 30 dana.

Odluke koje sud može donijeti nakon održanog ročišta su: presuda kojom se tužbeni zahtjev odbija u cijelosti ili djelomično jer se radi o zlonamjernom sudskom postupku protiv javnog učešća koji je neosnovan ili rješenje kojim se odbija zahtjev za ranim odbijanjem.

Direktiva i Preporuka Vijeća Evrope određuju kako se mora omogućiti žalba protiv odluke suda o zahtjevu. Radna grupa je izabrala da to pravo omogući samo u slučaju usvajanja zahtjeva. Predloženi amandman treba dopuniti na način da se i žalbeni sud obaveže da odluku donese u određenom (npr. 30 dana), s obzirom da Preporuka Vijeća Evrope preporučuje državama da se redovni sudski postupak ne nastavlja dok odluka po zahtjevu za ranim odbijanjem ne postane pravosnažna.

Troškovi postupka i naknada štete žrtvi SLAPP postupka

U konačnici, prijedlog amandmana preuzima odredbe Direktive o troškovima postupka, te ispunjava zahtjev Direktive da se odrede „djelotvorne, proporcionalne i odvraćujuće“ sankcije zbog zloupotrebe postupka tj. radi pokretanja SLAPP postupka. Tako je određeno da će tužitelj nadoknaditi tuženom sve troškove postupka, uključujući pune troškove pravnog zastupanja. Druga mjera koja se uvodi ima za cilj generalnu prevenciju i odvraćanje od vođenja SLAPP postupka, odnosno da djeluje destimulirajuće na potencijalne pokretače SLAPP postupaka. Njom je propisano da će sud, na zahtjev tuženog, obavezati tužitelja da isplati naknadu radi zloupotrebe prava. Time bi se tuženi kompenzovao za psihološku traumu, patnju, vrijeme izgubljeno zbog postupka. Ta naknada je ograničena općim minimumom i to polovicom vrijednosti spora koju je tužitelj postavio u tužbenom zahtjevu, te općim maksimumom koji je dvostruka vrijednost postavljene vrijednosti spora.

Činjenica da je postupajući sud odbio zahtjev za ranim odbijanjem, ne bi trebalo spriječiti tuženog da u nastavku postupka tvrdi i dokazuje da se radi o SLAPP postupku. Takvu mogućnost bi trebalo izričito propisati amandmanom, a istovremeno, ne vidimo prepreke da se, u slučaju da sud u svojoj presudi utvrdi da se radi o SLAPP postupku, dosudi tuženom sve troškove postupka i naknadu radi zloupotrebe prava, kao da je usvojio zahtjev za ranim odbijanjem. Na taj način bi se izvršio balans sa prijedlogom da se podnošenje zahtjeva za ranim odbijanjem tužbenog zahtjeva ograničava na odgovor na tužbeni zahtjev i onemogućava isticanje datog zahtjeva kasnije, iako postupak može i kasnije prerasti u SLAPP (bez obzira što inicijalno to nije slučaj).

Izostalo je uvođenje mogućnosti podnošenja zahtjeva za predujam procijenjenih troškova postupka i naknade štete (što je preporuka Vijeća Evrope) koji bi se morali nadoknaditi ukoliko tužitelj ne uspije sa svojim tužbenim zahtjevom u SLAPP postupku. Na taj način se jača osiguranje tuženog i mogućnost naplate troškova i naknade zbog zloupotrebe prava, ali djeluje i destimulirajuće prema tužitelju da vodi takav postupak.

Ostali predloženi amandmani

Od ostalih amandmana, jedan se direktno tiče SLAPP postupka i njime se preuzimaju odredbu o podršci tuženom.

Preuzimajući odredbu iz Direktive, amandman omogućuje sudu da prihvati zahtjev trećeg lica kao što je medijska organizacija, organizacija za zaštitu ljudskih prava, sindikat i slično, a koji imaju legitiman interes za zaštitu prava na slobodu izražavanja i javnog učešća, da pruže podršku tuženom na način da sudu dostave svoja mišljenja, stručne stavove kao prijatelj suda (amicus curiae) ili pruže relevantne informacije o prirodi spora kao SLAPP postupku.

Sretnije rješenje bi bilo da se norma koja omogućava pojavljivanje prijatelja suda nađe u procesnom zakonu – zakonu o parničnom postupku – koji trenutno omogućava strankama da kao dokaz ulože stručna mišljenja. U Bosni i Hercegovini postoji sudska praksa prema kojoj su se članovi Žalbene komisije kao i Ombudsmeni pojavljivali kao svjedoci – stručnjaci – u predmetima klevete. U slučaju da se ostane pri tome da se u Zakonu o zaštiti od klevete nađe ovaj pravni mehanizam, onda bi trebalo definirati da se radi o umješaču na strani lica uključenog u javno učešće, te listu tih lica dopuniti sa Institucijom Ombudsmena, koja već ima pravo intervencije u upravnom postupku i upravnom sporu u slučaju zaštite ljudskih prava i ljudskog dostojanstva. To posebno jer funkcija „podrške tuženom“ nije identična poziciji prijatelja suda.

Preostali amandmani kodificiraju stavove iz sudske prakse u predmetima klevete ili donose novitet u postojeća pravna rješenja. Prvi takav amandman se tiče odgovornosti izdavača, urednika i novinara za klevetu. Radna grupa je smatrala da je odgovornost novinara za klevetu pretjeran teret, imajući u vidu različite uloge koje imaju drugi akteri – urednik i izdavač. Zbog toga je kao pravilo propisano (čini se po uzoru na novele u Kodeksu za štampane i online medije iz 2023. godine) da za klevetu odgovara glavni urednik i izdavač. Kao izuzetak, propisano je da autor izražavanja – novinar – odgovara samo ako se dokaže da je postupao s namjerom da nanese štetu tuženom i da je njegovo postupanje bilo protivno profesionalnim standardima. Njegova eventualna odgovornost, ne bi isključivala odgovornost urednika i izdavača. Kako bi se dokazao drugi uslov, bit će nužno pribaviti stajalište Žalbene komisije (u slučaju da se radi o štampanim i online medijima).

Postoje argumenti za i protiv ovakvog rješenja. Argument protiv je da norma može biti korištena za autocenzuru novinara, jer urednici mogu odbijati da objave tekst za koji smatraju da ih može izložiti odgovornosti za klevetu. Argumenti za su finansijska moć, koja je na strani izdavača, kao i činjenica da urednici mogu mijenjati sadržaj izražavanja i da je praksa pokazala kako se, upravo zbog uredničkih intervencija, pokreću postupci zbog klevete protiv novinara. Osim toga, prisutna je i praksa prema kojoj izdavač postigne vansudsku ili sudsku nagodbu sa tužiteljem, pa jedino novinar prolazi kroz torturu sudskog postupka. U svakom slučaju, ovaj amandman je posebno značajan za novinare koji rade u velikim medijskim kućama.  

Naredni amandman proširuje listu kriterija koje sud treba cijeniti kada odlučuje da li postoji odgovornost za klevetu, onda kada je iznošenje i/ili pronošenje izražavanja bilo razumno, odnosno kada vrši balansiranje između prava na slobodu izražavanja i prava na privatnost. Kriteriji koje bi sud primjenjivao su ponovo navedeni primjerično, pa je na strankama teret da u postupku ponude drugi kriteriji, a naročito one koji se budu izrodili tokom razvoja sudske prakse. Radi se o sljedećim:

• da li izražavanje doprinosi raspravi o pitanju od javnog interesa,
• da li je oštećeni javni službenik ili drugi javni funkcioner i da li se izražavanje odnosi na pitanje od javnog interesa,
• prethodno ponašanje oštećenog u vezi sa pitanjem izražavanja,
• metode prikupljanja informacija i njihovu provjerljivost u skladu sa novinarskom etikom i profesionalnim standardima,
• sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja sadržaja,
• zastrašivanje i efekat po slobodu izražavanja koju može izazvati eventualno dosuđeno obeštećenje.

Ovaj amandman ponovo naglašava važnost korištenja izvansudskih mehanizama kontrole profesionalnosti i poštivanja novinarske etike – Žalbene komisije Vijeća za štampu i online medije.

Posljednji amandman u zakonski propis uvodi novi kriterij koji sudovi trebaju cijeniti kada odlučuju o obeštećenju za oštećenog i to: da li se oštećeni obraćao samoregulatornom tijelu, poput Vijeća za štampu i online medije i postupanje štetnika po odlukama takvih tijela. Ovo ne bi bio prvi put da se jedna nevladina organizacija i medijski samoregulator, kao što je Vijeće, spominje u zakonskom propisu te da mu se izričito priznaju ovlaštenja koja mu je prethodno dodijelila medijska zajednica. Vijeće je prepoznato Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine kao relevantno tijelo u izbornom periodu za kontrolu izvještavanja i rada štampanih i online medija. Pored toga, u praksi Općinskog suda u Sarajevu postoje odluke kojima su tužbe u predmetima klevete odbačene, jer tužitelj nije prethodno iskoristio sve mehanizme umanjenja štete koju navodno trpi zbog neistinitog izražavanja, a što podrazumijeva slanje demantija odnosno postupak pred Žalbenom komisijom Vijeća zbog kršenja novinarskog kodeksa. Dodatno, odluka Žalbene komisije je prihvaćen dokaz u praksi Evropskog suda za ljudska prava odnosno Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, pa i pojedinih redovnih sudova.

Dva cilja predloženih amandmana

Predloženi amandmani imaju dva cilja: prvi je uvođenje anti-SLAPP zakona, na mala vrata, u pravni život Federacije BiH, a drugi djelomično kodificiranje dvadesetogodišnje sudske prakse u predmetima klevete u zakonski tekst, imajući u vidu njen značaj za SLAPP postupak.

U vezi sa tim, prvi set amandmana je pravna novost za sudije i kao takav zahtijeva intenzivnu i kontinuiranu edukaciju u primjeni propisa, dok drugi set amandmana podrazumijeva ono što sudije već treba da znaju, imajući u vidu da se radi o stavovima najviših sudova koji su nastali tokom dugogodišnje primjene Zakona o zaštiti od klevete i zbog toga ne bi trebalo da predstavljaju izazov za sudije u njihovoj primjeni.

Nažalost, dominantna sudska zajednica i dalje robuje socijalističkoj pravnoj kulturi, pa je zbog toga nužno sva pravna pravila unijeti u zakonski tekst, bez obzira na obavezujuću snagu pravnih stavova i zaključaka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Evropskog suda.

Posebna je pažnja posvećena ulozi Žalbene komisije Vijeća za štampu i online medije, kao vansudskog mehanizma za rješavanje sporova zbog klevete (koji je ograničen na štampane i online medije), čime zakonodavac dodatno afirmiše značaj samoregulacije, dok na medijima ostaje obaveza poštivanja odluka i aktivnog postupanja po odluci Žalbene komisije. Time se mogu preduhitriti postupci zbog klevete, a pokretači SLAPP postupaka lakše i brže biti prokazani od strane sudova. Zbog toga je nužno dodatno razvijati svijest o značaju samoregulacije i pridržavanja prakse i stavova Žalbene komisije. 

Predloženi amandmani nisu idealni i zahtijevaju nekoliko nužnih korekcija i usaglašavanja sa evropskim pravnim okvirom. Međutim, oni predstavljaju solidnu početnu poziciju za parlamentarnu i širu društvenu raspravu koja može otvoriti vrata donošenju posebnog anti-SLAPP zakona u Federaciji BiH (i Republici Srpskoj) odnosno novog Zakona o zaštiti od klevete u Federaciji BiH.

Kako da anti-SLAPP amandmani, ukoliko se usvoje, ne ostanu mrtvo slovo na papiru?

Amandmani ne govore ništa o nadležnom tijelu za vođenje evidencije o SLAPP postupcima (iako je kultura transparentnosti o SLAPP postupcima sadržana u Preporuci Vijeća Evrope i Direktivi). U idealnoj situaciji, to bi bila nadležnost Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, koje bi u tu svrhu moralo izmijeniti CMS – sistem upravljanja predmeta – kako bi se omogućila evidencija predmeta kao SLAPP predmeta. Statički podaci su nužni kako bi se razumio opseg problema i ponudile konkretne politike u odgovoru na isti. U međuvremenu, evidenciju SLAPP postupaka, u skladu sa sadržajnim elementima koji su određeni Direktivom, Preporukom Vijeća Evrope i Preporukom Evropske komisije, i adekvatnom metodologijom, treba voditi medijska zajednica.

Istovremeno, donošenje zakona, posebno sa ovakvim novitetima, zahtijeva intenzivnu edukaciju sudija i advokata. Treba primijetiti dobru praksu entitetskih centara za edukaciju sudija i tužitelja, koji u saradnji sa Vijećem Evrope, organizuju edukaciju na temu SLAPP postupaka, uprkos nepostojanju anti-SLAPP zakonodavstva. Iako se radi o jednokratnom događaju u jednoj kalendarskoj godini, za ograničen broj učesnika (njih 20), on doprinosi „uvođenju“ i navikavanja sudija na pojam SLAPP postupka.

Nevladin sektor, u saradnji sa akademskom zajednicom, trebao bi paralelno sa parlamentarnom procedurom usvajanja amandmana, pripremiti komentar anti-SLAPP amandmana. Naime, obuka sudija (i advokata) ograničena je oskudnim resursima i ne može obuhvatiti sve sudije koje će primjenjivati date amandmane. Istovremeno, praksa ukazuje kako su sudije sklone konsultaciji zakonskih komentara, čak i njihovom preuzimanju / prepisivanju, posebno u slučaju pravnih noviteta. Adekvatan komentar će omogućiti ujednačenu primjenu anti-SLAPP amandmana u Federaciji BiH, osigurati veću pravnu sigurnost i povjerenje građana u pravosudni sistem.

S obzirom na nezainteresovanost javne vlasti, na nevladinom i medijskom sektoru ostaje izuzetan teret podrške žrtvama SLAPP postupaka (pravna, finansija, psihološka, praktična i svaka druga), kao i javnih kampanja kojima se šira javnost mora upoznati o opasnostima koje SLAPP postupci donose po demokratiju, vladavinu prava, kvalitet javne rasprave i pravo građana da budu informisani.

___