Bacivši pogled na početnu stranicu portala Intermagazin.rs, lako ćemo uočiti da se radi o web utočištu branitelja srpstva i junaštva. Tekstovi koji će nam se ponuditi na čitanje već pri prvom kliku tiču se ubijene djece na Kosmetu, nastavka genocida nad Srbima u Hrvatskoj nakon Oluje, europske zavjere koja od Srbije traži da se odljubi od majčice Rusije... 

 

Nije to ni prvi ni posljednji takav portal, ima ih u ovdašnjim medijskim prostorima mnogo i svaki ima svoje redovne čitatelje, ali i one, koje internetski valovi nekim čudom bace u to more, pa u njemu pokušaju plivati i u silnim otrovima se ne utopiti. 

 

Na svašta smo navikli od tih portala, navikli smo na nedostatke impresuma, navikli smo ne znati ni ko su članovi redakcije, nit gdje im je sjedište, imaju li adresu, internetsku ili onu zemaljsku. 

 

Ni Intermagazin neće vam ponuditi informacije o sebi, a većinu tekstova ostavit će nepotpisanima, ne preuzimajući, tako, nikakvu odgovornost za napisano. 

 

A odgovornost u slučaju nepotpisanog teksta pod znakovitim naslovom «Ako ne znate kako izgleda najstrašnija mržnja prema Srbima, evo prilike da vidite i da pročitate» neko bi trebao preuzeti, jer se radi o klasičnom pozivu na linč na novinara i zamjenika urednika portala «e-novine», Tomislava Markovića.

 

A poziv je, kakvog li raspleta, uslijedio ne nakon objavljenog novinskog teksta na nadaleko čuvenom srpskomrziteljskom portalu kojeg Marković suuređuje, već, ni manje, ni više, nakon pjesme koju je Marković napisao i objavio u zbirci «Vreme smrti i razonode» još prije četiri godine. 

 

Ne čudi zakašnjela reakcija na pjesmu navedenog portala, čudi ikakva reakcija, jer, načuli smo, poezija baš i nije omiljeno štivo onima koji od drveta, ne vide šumu, a od Jasenovca Potočare. 

 

 

 

Potrudio se autor teksta da neupućenima dočara kakvog je soja taj Marković, pjesnik među znacima navoda, pa je, govoreći o Tomislavu, zapravo govorio o cijeloj kategoriji ljudi kojoj imenovani, očito, pripada, a koja za cilj ima degradaciju svega što je srpsko (i pravoslavno). Vole, saznajemo, Toma i drugari, Sarajevo i Zagreb, simpatišu katoličanstvo, ali preziru pravoslavlje, Beograd i sve što ima srpski predznak. Ne vjeruju u Boga, ali imaju svoju bibliju – ona se zove Filozofija palanke. Imaju svoje medije i katakombe u kojima drže panele. Bave se kulturom, ali pjesnici nisu – talenta nemaju, niti postižu zapažene uspjehe, osim u krugovima svojih porodica. Ipak, neke njihove pjesme dobace dalje od ognjišta, poput Tomine «Srpska duhovnost», koju napokon, prenosimo i ovdje:

 

 

Srpska duhovnost je etnički čista.

Redovno se tušira svetom vodicom.

Glanca čizme.

Pere ruke pre i posle jela.

Čisti kamu od skorele krvi.

Sve mora da bude bes-pre-kor-no!

 

Srpska duhovnost vreba u svakome od nas.

Kao tempirana bomba koja čeka svoj čas.

A dan i sat osvete znaju samo očevi nacije.

Koji koriste svaku priliku da nam se najebu majke.

 

Srpska duhovnost voli da smišlja zagonetke.

Koliko anđela može da stane na vrh bajoneta?

Koliko pređe leš ako ide peške?

Ako je mozak prosut, da li je glava polupuna ili poluprazna?

Jelečkinje, barjačkinje – koga ćete?

Odgovori će biti pozvani na odgovornost.

 

Srpska duhovnost je životinjsko carstvo,

prirodno stanište belih orlova, tigrova,

škorpiona, srpskih vukova, sokolova,

žutih osa, pantera i paukova.

U njemu caruje strvinarstvo.

U njemu je sve slepo,

u njemu je sve kužno,

u njemu se uvek ratuje.

 

Srpska duhovnost se ne može spoznati umom.

Ali može parabelumom.

Hitac u potiljak otvara prozor u novi svet,

kroz otvorenu ranu puca pogled

na sve vidljivo i nevidljivo.

 

Srpska se duhovnost s Kosova čuje.

Zaudara na spaljeno ljudsko meso.

Kome je drastično pala cena,

više ne služi ni kao moneta za potkusurivanje.

 

Srpska duhovnost je autobus koji vozi zarobljenike

na gubilište u Potočarima.

Hladnjača puna albanskih leševa.

Voz, zaustavljen u Štrpcima.

Buldožer koji premešta zakopane ostatke ljudskih tela.

 

Srpska duhovnost je uvek u pokretu.

Srpska duhovnost naterala je oca i sina na snošaj.

U ime Oca i Sina i Svetog Duha.

Jer Bog je Srbin.

Prema poslednjem popisu stanovništva.

 

Srpska duhovnost je centralni eksponat

u imaginarnom muzeju genocida.

Koji nikada neće biti sagrađen.

Jer mi gradimo hram, hram gradi nas.

 

Srpska duhovnost je pravoslavni kukasti krst.

Na kome treba raspeti sve što nije srpsko.

Prvo onog prljavog Ješu Hrista, pa redom.

Spisak je dug kao svetlosna godina.

Na posao!

 

Kako autor nije pjesnik, tako ni navedena pjesma  nije pjesma, i ona je uglavljena među navodnike i mnogo je, gle sad, - više od poezije. Ona je, kako na kraju svog teksta kažu na Intermagazinu: «poziv na uništenje Srba kao naroda, motivacioni govor pred početak genocida, amnestija za svakoga ko se odluči da ubija Srbe.»

 

Poezija oslobađa, složit će se i potpisnica ovih redova, i Toma Marković, i sve njegove kolege, ali slabe su šanse da oslobađa odgovornosti za ubistva i da motivira na genocid. Njena je vrijednost u nečem sasvim drugom, koliko god angažirana bila, a Markovićeva, apsolutno jeste.

 

 

A koliko je naš teren nepripremljen za te rijetke cvjećke poput angažirane poezije, uvjerila sam se i sama, mnogo prije  «slučaja Tomislav Marković».

 

Prije nekoliko godina bila sam sretna što su me organizatori sjajnog književnog festivala «Na pola puta» pozvali u Užice, da čitam svoju prozu i održim jedno književno predavanje učenicima užičke gimnazije. Profesorica u toj školi i glavni krivac za festival «Na pola puta», izuzetna Ružica Marjanović, potrudila se da svoje goste dočeka kako priliči, a njeni đaci bili su dijelom odlične festivalske organizacije. I prije samog početka festivala, svi smo dobili primjerke biltena u kojem su se našli odlomci naših djela i kratke biografije. Boris Dežulović predstavio se pjesmom «Imperativ».  

 

Nemalo nakon distribucije biltena među ljubiteljima književnosti u Užicu, profesorica Marjanović dobiva poziv iz općine na jedan light informativni razgovor na kojem pokušava odgovoriti na pitanja na šta je tu pjesnik mislio, ima li on nekih drugih pjesama, je li morala baš ta u kojoj se sintagma Ubij Srbe javlja u svakoj strofi (jasno je nama da je to satira, ali zar nije ipak moglo...).

 

Zbirku «Pjesme iz Lore», iz koje je rečena pjesma, sam autor, ovako je predstavio: "Pustio sam Zlo da pjeva svojim riječima. Lora (splitski logor u kojem su zatočeni i mučeni Srbi u toku «Domovinskog rata», op.a.) je samo sinonim za Zlo pred kojim smo zatvarali oči i spuštali rolete. Pjesme stoga nisu samo iz Lore i o Lori već pokušaj seciranja mentaliteta koji je Loru - a mnogi su imali svoju Loru, svoj Velesajam, Poljanu, Dravu - učinio mogućom."

 

 

Otud je taj nesretni informativni razgovor profesorice Ružice još groteskniji, jednako kao što bi, da nije opasan, tekst sa Intermagazina bio smiješan, jer za razliku od Markovićeve i Dežulovićeve poezije, tekstovi poput ovoga ipak potiču na mržnje svih oblika i dimenzija. 

 

 

A ako se autor i trudio biti umjeren u etiketiranju pa je Markovića imenovao tek pomućenim umom, komentatori na ovom i sestrinskom portalu «Srbin.info» nisu štedjeli riječi. Oduzelo bi previše dragocjenog prostora nabrajati sav arsenal, od ološa, đubreta, pederka, preko ljudskog otpada, šljama, pseudonaučnika, bolesnika, frustriranog jadnika, pa do polupismenog poluludaka. 

 

A šta ćemo sa njim, pitaju se komentatori? Tu je već cijela lista maštovitih prijedloga. Posebno su se u inventivnosti istakli komentatori sa portala «Srbin.info».  Pjesnika među navodima oni bi protjerivali, nabijali na konac, počastili bajonetom, likvidirali po kratkom  postupku...

 

No, naučili smo odavno novomedijsku lekciju – tekst i komentari na isti, dva su svijeta različita, a nas koji se medijima, na ove ili one načine bavimo, trebala bi, prije svega zanimati informacija i građa samog teksta, a tek potom njegova recepcija. 

 

Kada to kažemo, ne pokušavamo, dakako, osporiti pravo čitatelju na komentar, situacija je ovdje, štaviše, gotovo obrnuta, svaki od preko stotinu komentatora potpisan je imenom i prezimenom, dok samom autoru teksta ne znamo čak ni inicijale. 

 

Svaki čitatelj koji je pozivao na likvidaciju Markovića čiju je fotografiju, kojoj nedostaje još jedino na čelu ucrtana snajperska meta,  neznani autora objavio potpisavši je jasno i precizno: «Ovo je Tomislav Marković» (da ne bude zabune), mogao bi, da ima kome, odgovarati za iznesene prijetnje. Nekolicina njih jasno su i priupitali gdje mogu pronaći navedenog izroda, te ima li mu iko mail adresu, dok je jedan komentator spomenuo kako ima podatke o Tominim roditeljima koji žive u srcu Srbije gdje je i sam navodni pjesnik odrastao dok je još djelovao potpuno normalno.

 

 

A ko je, zapravo, Tomislav Marković, čovjek sa perom u ruci i metom na čelu?

 

Pjesnik jeste (ma koliko mi ćutali o tome), autor niza izuzetnih satiričnih i angažiranih pjesama objavljenih u zbrici «Vreme smrti i razonode». Uglazbivši njegove tekstove, beogradski duo bend «Ah, Ahilej» snimio je sjajan album «Pesme zlih volšebnika». 

 

 

Piše Marković kritičke tekstove o srpskom savremenom društvu i za medije, kako za «e-novine» čiji je zamjenik urednika, tako i za «Beton». Jedan je od četiri oca «Betona», sjajnog podlistka dnevnika «Danas». Najbolji tekstovi iz «Betona» objavljeni su u knjizi «Anti-memoran-dum-dum» u čijem je uređivanju Toma učestvovao i dao značajan doprinost. Saradnik je i hrvatskog tjednika «Novosti», sarajevskog magazina «(sic)!», učesnik i prijatelj festivala «Na pola puta»... 

 

Sa ekipom «Betona» ima zavidnu saradnju sa kolegama sa Kosova, pa je uređivao i dvije antologije: «Iz Beograda s ljubavlju – mlađa srpska proza» i «Iz Prištine s ljubavlju – pregled savremene književnosti Kosova».

 

Bio je jednomjesečni gost Sarajeva i Rijeke u sklopu rezidencijalnih programa za pisce, učestvovao je na Sajmu knjiga u Leipzigu gdje je predstavljen i prevod zbornog izdanja «Betona» na njemački jezik... 

 

Rođen je u srcu Srbije, ali ne na Kosovu.

 

Živi u Beogradu, ograničeno se kreće.