Istraživački tim Tehelke (prozvan TIT) počeo je svoju tajnu istragu kupovine naoružanja sa jednostavnim planom grabljivica u prirodi: početi od najnižeg u prehrambenom lancu i polako ići ka najvećoj lovini".

Tehelka.com je bio najpoznatiji sajt za vijesti na Internetu u Indiji.  Sa više od 100 zaposlenih novinara, sajt je  svakog dana objavljivao nekoliko desetaka novih priča.  Riječ “tehelka” znači brujanje (buka, galama) ili zbrka, a sajt je to svakako i pružao, pošto je bio poznat po "masnim", senzacionalističkim pričama. Do nekoliko ranijih otkrića došli su reporteri koji su radili tajno.

Međutim, ništa nije moglo da se mjeri sa ovim.

Reporteri TIT-a, Aniruda Bahal i Metju Semjuel (Aniruddha Bahal, Matthew Samuel) predstavili su se kao predstavnici fiktivne fabrike za proizvodnju naoružanja, Vest End Internešnal (West End International). Željeli su da prodaju, isto tako nepostojeću "četvrtu generaciju ručnih termoskenera" vojsci.

Tokom sedam mjeseci, Bahal i Semjuel su preko mreže krupnih i sitnih političara došli do operativaca Ministarstva odbrane i posrednika da bi predočili svoj nepostojeći proizvod ljudima koji su odgovorni za nabavku vojne opreme. Usput su plaćali za informacije, uticaj, pristup i susrete sa pravim igračima.  Svaki od njih je dao mito, manje iznose koji su se kretali do nekoliko hiljada dolara, za preko 30 ljudi. Obećali su i veće iznose, koje nisu nikada isplatili. Na poklon su davali zlatne lančiće. Vodili su svoje klijente u skupe hotele. Obezbjeđivali su prostitutke. A cijelo to vrijeme skrivena "špijunska kamera" je snimala transakcije.

Kada je napokon odgovorni general potpisao zvanično pismo u kojem se dozvoljava terenska provjera termoskenera, reporteri su imali sve što im je bilo potrebno da dokažu stepen korupcije u vojnoj intendanturi. Više od 100 sati snimljenog materijala je pretočeno u četveročasovni dokumentarac koji je emitovala televizijska stanica koja je sarađivala sa njima. Transkript dokumentarca je postavljen na Tehelka.com, a na sajtu je zabilježeno milion posjetilaca dnevno neposredno poslije postavljanja priče.

Priča je odmah postigla pogodak. Ministar odbrane i nekoliko visokih zvaničnika vladajuće političke partije su podnijeli ostavke. Bačena je ljaga na najviše vojne vrhove. Cijela Indija je neko vrijeme brujala samo o tome.

Iako je prošlo više od dvije godine, priča je i dalje vruća tema u političkim i novinarskim vodama. Novinari razmatraju etičnost metoda koji su primijenjeni da bi se došlo do priče. Međutim, vlada je pokrenula opsežnu istragu i sudske postupke koji pod lupu stavljaju svaki aspekt sajta Tehelka.com, njegov način rada i investitore. Finansiranje portala je presušilo. Kancelarije su zatvorene, kao i finansijski pomagači. Ostalo je svega nekoliko zaposlenih, a i oni ne primaju platu redovno.

Tarun J. Teipal, izvršni direktor Tehelke, brani operaciju Vest End karakterišući je kao "najtežu optužbu indijske uprave i etičnosti". Međutim, istovremeno se jada kako je samo taj sajt bio jedina prava žrtva tog otkrića.

Pitanja za diskusiju:

Da li je bilo etički prihvatljivo to što su se reporteri Tehelke predstavili kao trgovci oružjem da bi otkrili korupciju i indijskoj vojsci?

Da li je bilo etički prihvatljivo to što su davali mito? Obezbjeđivali prostitutke? Postoji li granica do koje reporter može ići kršeći zakon da bi došao do priče?

Da li su reporteri, u ovom slučaju, krivi za "postavljanje zamke"? Drugim riječima, da li su poticali vojne zvaničnike da prime mito, a što ovi možda nikada ne bi uradili da ih novinari nisu doveli u iskušenje? Postoji li etička razlika između otkrivanja korupcije u kojoj zvaničnik prima "lažni mito" koji mu nudi novinar i otkrivanja korupcije u kojoj zvaničnik prima stvarni mito?

Da li je postojao neki drugi način na koji su reporteri Tehelke mogli doći do svoje priče bez lažnog predstavljanja ili kršenja zakona?

Da li je u ovom slučaju vlada trebala sudski goniti Tehelku zbog kršenja zakona?

Neki novinarski etički kodeksi kažu da reporteri ne smiju namjerno lagati ili se lažno predstavljati u traganju za pričom. Razmotrite sljedeće gledište: na koji način takve taktike utiču na kredibilitet medija? Da li će čitaoci i gledaoci biti manje spremni da povjeruju u istinitost priče onda kada su novinari lagali ili kršili zakon da bi do nje došli? S druge strane, ako reporterima nije dozvoljeno da se služe takvim taktikama, ko je na gubitku? Šta se sve ne bi nikada saznalo?

Oni koji se ne protive varanju i namjernom kršenju zakona u potrazi za pričom kažu da "cilj opravdava sredstvo". U ovom slučaju, kažu da je neprijatna taktika novinara bila opravdana činjenicom da je javnost saznala da je veliki broj vojnih zvaničnika spreman da primi mito. Da li se slažete? Ukoliko se slažete, da li cilj uvijek opravdava sredstvo?

Da li je prihvatljivo to što su novinari snimali vojne zvaničnike skrivenom kamerom? Postoje li granica u prikazivanju onoga što je snimljeno skrivenom kamerom?

Da li se standardi u ovom slučaju razlikuju zato što je medij bio Internet? Da li ljudi manje vjeruju pričama sa Interneta zato što je mnogo lakše postaviti priču na veb sajt nego je objaviti u novinama ili emitovati je na radiju ili televiziji?