Novinar Šeki Radončić godinama je istraživao tragične sudbine bosanskih izbjeglica, koje je 1992. godine Crna Gora deportovala natrag u BiH. Piše o izazovima svog istraživanja i o preokretu koji ga je doveo do ključnih izvora.

Vahidi Rikalo, starici iz Foče, crnogorski policajci u smrt su poslali trojicu sinova. U zemlji gdje tokom rata nije ostao ni kamen na kamenu, gdje su brojne porodice istrijebljene, gdje su čitavi gradovi etnički očišćeni, gdje je svoje ognjište napustilo više od dva miliona ljudi, gotovo nemoguće je bilo pronaći tu staricu. Upornost se na kraju isplatila: nakon skoro 13 godina traganja pronašao sam Vahidu Rikalo u Sarajevu. Stanuje u tuđoj devastiranoj i napuštenoj kući u Hrasnom, nepun kilometar udaljenoj od moje.

Nejaka starica pokrivena maramom, lica izbrazdanog bolom, nesigurno sjeda u fotelju. Gleda me pravo u oči. Kao da očekuje da ću joj nešto važno reći o njenim nestalim sinovima. Glas joj podrhtava, ruke se tresu, oči pune suza.

„E, moj sine, kada bih bar mogla pronaći ostatke svoje đece, da ih ljudski ukopam, da im se duše smire. To mi je sada jedina želja,“ kaže Vahida.

Drama porodice Rikalo počela je aprila 1992. godine. Bježeći ispred ratnog vihora, i Vahidini sinovi Husein, Zaim i Midhat našli su se u koloni izbjeglica iz Bosne i Hercegovine koje su spas potražile u susjednoj Crnoj Gori. Prognani ljudi smjestili su se kod rođaka, prijatelja, ili plemenitih neznanaca. To je bila kobna greška: protivno crnogorskoj tradiciji i zakonima, i svim međunarodnim konvencijama, crnogorska policija je organizovala lov na bh. izbjeglice.

Po svojoj organizovanosti, selektivnosti i mržnji, hajka na izbjegle Bošnjake sličila je nacističkom lovu na Jevreje. Punoljetni muškarci hapšeni su samo zbog biljega imena. Racije su sprovođene po ulicama i trgovima, kućama i vikendicama, kafanama i hotelskim sobama… Bez sudskog naloga, usred mrkle noći, ili u cik zore, pred uspaničenim majkama odvođeni su sinovi; djeca su zapomagala za očevima, žene za muževima, sestre za braćom. Ostrašćeni puk sokolio je policiju: „Tu su Turci, vodite ih, vodite ih...“

Lov na izbjeglice trajao je danima i odvijao se na gotovo čitavom prostoru Crne Gore. Crnogorski policajci su se dičili u režimskim medijima kako hvataju “Muslimane iz BiH koji su okrvarili ruke” i kako ih isporučuju Karadžičevoj policiji.

U to vrijeme živio sam u Podgorici. I tada sam pisao za antiratni i nezavisni nedeljnik “Monitor”. Znali smo šta se događa, ali ništa nismo mogli da učinimo za uhapšene i deportovane izbjeglice. Bili smo nemoćni pred pomahnitalim režimom. Potom je ratni požar zahvatio čitavu BiH i Hrvatsku. Užasni zločini i etnička čišćenja, krunisani genocidom u Srebrenici, potisnuli su u zaborav deportaciju bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore.

Ipak, nisam zaboravio taj slučaj: neposredno nakon rata pokušao sam pronaći nekog od deportovanih ljudi ili članova njihovih porodica. Nije išlo. Nekoliko godina kasnije sa porodicom sam preselio u Sarajevo. Ponovo sam počeo da tragam za deportovanim ljudima. Uspio sam doći do Fikrete Titorić, čijeg su sina Alenka, 27. maja 1992. godine, crnogorski policajci nezakonito uhapsili u Herceg Novom i deportovali parapoliciji Radovana Karadžića. Šta se potom dogodilo sa njenim sinom, i kako je završio, nije znala.

Objavio sam njenu priču u podgoričkim “Vijestima”. Zahvaljujući Fikreti uspio sam doći i do broja telefona Sanje Bošnjak, koja živi u Holandiji. Nazvao sam je telefonom. Ispričala mi je kako su njenog supruga Muhameda iz hotelske sobe u Herceg Novom odveli crnogorski policajci i kako mu se od tada gubi svaki trag.

Objavio sam i Sanjino svjedočenje. Kod Fikrete i Sanje sam se interesovao da li ih je zajednička nesreća eventualno zbližila sa drugim porodicama deportovanih ljudi. Tu se lanac prekinuo: porodice nisu znale jedne za druge.

Danima sam pokušavao da smislim sistem koji će me dovesti do svjedoka te deportacije ili preživjelih ljudi. Razmišljao sam da objavim i oglas u novinama. Onda mi je sinula ideja: predložiću porodicama Titorić i Bošnjak da tuže MUP Crne Gore. Preporučio sam im da ih zastupa ugledna advokatska kancelarija Dragana Prelevića iz Podgorice. Pristale su.

Tužbom do izvora

Početkom decembra 2004. godine podnesene su i prve dvije tužbe protiv MUP-a Crne Gore. O tome sam izvjestio javnost. Znao sam da će se bar neko od deportovanih ljudi ili njihovih porodica zaintrigirati za ovaj slučaj. U isto vrijeme sam zamolio svoje kolege iz vodećih medija u Crnoj Gori i BiH da tim ljudima daju moj ili broj telefona advokata iz Podgorice.

Uspjelo je. Ljudi su počeli da zovu. Bilježio sam njihove potresne ispovijesti u “Vijestima”. I drugi mediji su počeli da se zanimaju za ovu temu. Konačno, javili su mi se i ljudi koji su preživjeli deportaciju. Svjedočili su o hapšenju, o torturi koju su prošli, o tome kako je većina deportovanih ljudi pobijena… Broj ispovijesti i tužbi se uvećavao. Već je dostignuta brojka od četrdeset. Mozaik se sve više sklapao. Pronašao sam i policijskog inspektora iz Herceg Novog koji je učestvovao u hapšenju izbjeglica. Slobodan Pejović. Njegovo dragocjeno svjedočenje dodatno je uzburkalo javnost.

Uslijedilo je moje gostovanje na TV Crne Gore u emisiji “Otvoreno”. Javno sam tražio od crnogorske vlasti da obešteti porodice, otkrije i kazni nalogodavce i izvršioce ovog zločina, organizuje podizanje spomenika žrtvama deportacije, ubuduće obilježava Dan sjećanja...

Sljedećeg jutra mi je ispred kuće u Sarajevu - eksplodirala bomba. Vijest o tome je obišla čitav svijet. I porodice deportovanih ljudi koji žive u inostranstvu čule su za čitav slučaj.

Klupko se odmotavalo, a krug zatvarao. Otkrio sam užasnu činjenicu: 83 Bošnjaka odvedena sa crnogorske teritorije su ubijena. Samo su desetorica preživjela hapšenje, deportaciju i golgotu srpskih logora u BiH. Pronađeni su i identifikovani posmrtni ostaci 15 deportovanih izbjeglica. Ostali se vode kao nestali.

Dokumentovana istina

Odlučio sam da o ovom slučaju napišem knjigu. „Kobnu slobodu“ je objavio Fond za humanitarno pravo iz Beograda. Promociju smo održali u Podgorici. Taj čin smo iskoristili da po prvi put obilježimo godišnjicu deportovanja bosansko-hercegovačkih izbjeglica.

Pod pritiskom javnog mnjenja, crnogorsko Tužilaštvo pokrenulo je istragu protiv šestorice osumnjičenih visokorangiranih policajaca. Potom sam predložio Boru Kontiću, direktoru Mediacentra iz Sarajeva da o tom zločinu pokušamo da snimimo dokumentarni film. Krenuli smo u taj poduhvat. Po „Kobnoj slobodi“ snimljen je dugometražni dokumentarni film „Karneval,“ koji je režirao Alen Drljević.

I to je dalo novi rezultat: svako prikazivanje „Karnevala“ na nekom od domaćih ili svjetskih festivala, te osvajanje nagrada, dodatno je internacionalizovalo ovaj slučaj. Amnesty International uvrstio je „Karneval“ među deset najboljih filmova svijeta za 2006. godinu koji se tiču ljudskih prava. Njegovi aktivisti zatražili su od Savjeta Evrope da Crnu Goru ne uvrsti u tu moćnu organizaciju, sve dok se ona ne obaveže da će pravično obeštetiti porodice deportovanih ljudi i da će do kraja sprovesti sudski postupak protiv nalogodavaca i počinilaca tog zločina. Crna Gora se na to nedavno obavezala.

Majka Vahida Rikalo se ne razumije u visoku politiku, ali nema dileme o tome ko je odgovoran za smrt njene djece.

„Crnogorski policajci su u smrt poslali moje sinove. Oni su ih, ni krive ni dužne, uhapsili i vratili nazad u Foču. Da njih nije bilo, moji sinovi bi danas bili živi. Svakog dana se nadam kako će me neko obavijestiti da su mi bar jednog od njih pronašli po tim masovnim grobnicama“, veli kroz suze Vahida.

I čeka.