KORIŠTENJE POVJERLJIVIH IZVORA

Malo je postupaka koji su nanijeli više udaraca vjerodostojnosti američkog novinarstva kao što je to korištenje povjerljivih izvora. Skandali sa izmišljenim pričama Janet Cooke, Jaysona Blaira i Jacka Kelleyja su se uglavnom ticali korištenja neimenovanih izvora. Netačno izvještavanje The New York Timesa o oružju masovnog uništenja u Iraku je bilo zasnovano na neidentifikovanim izvorima. CBS News i Newsweek su objavili neugodne ispravke izvještaja zasnovanih na povjerljivim izvorima. Zatvorska kazna za Judith Miller naglasila je da je ulog za novinare veći od vjerodostojnosti. Optužnica protiv Scooter Libbyja, zasnovana velikim dijelom na svjedočenju Millerove i još troje novinara, pokazala je da novinari ne mogu uvijek garantovati da će izvor ostati povjerljiv. Otkrivanje identiteta Marka Felta kao Dubokog grla nas je takođe podsjetilo zašto su nam potrebni povjerljivi izvori. Uz idealne standarde i postupke, biće dozvoljeno korištenje modernog Dubokog grla, ali će se pri tom izvršiti pritisak na izvore da govore zvanično da bi stekli vjerodostojnost kod čitalaca. Pravilno korištenje povjerljivih izvora će zaštititi novinare od grešaka nedavnih skandala i novinske kuće od korištenja lažnih izvora od strane novinara sklonih prevari.

Cilj ove rasprave je da se urednicima i izvještačima koji rade za vas razjasne standardi za vašu redakciju: Kada da odobrite povjerljivost? Kako da potvrdite informacije neimenovanih izvora? Kako da izvršite pritisak na izvore da javno govore? Kako da svojim čitaocima označite ove izvore i objasnite zašto bi čitalac trebao da vjeruje vama i izvoru? Kako da zaštitite izvor?

Anonimni izvori nasuprot povjerljivim izvorima. Prvo, da razjasnimo terminologiju: Ne objavljujte informacije istinski anonimnih izvora. Anonimni izvor bi bila osoba čiji identitet je nepoznat čak i izvještaču. To može biti neko ko nazove da prenese anonimnu dojavu. To može biti osoba koja se lično sastane sa izvještačem, ali ne otkrije svoj identitet. Ovakvi anonimni izvori mogu pomoći izvještačima. Anonimni izvor može iznijeti određenu informaciju koja će izvještača dovesti do dokumenata ili imenovanih izvora koji mogu potvrditi ili rasvijetiliti informaciju anonimnog izvora. Izvor se uopšte ne pojavljuje u priči, ali priča ne bi mogla biti urađena bez njegove pomoći. Anonimni izvor može imati valjane razloge da ostane anoniman i može dati tačne informacije. Ali, ne možete imati povjerenje u izvor koji nema povjerenje u vas. Ne upotrebljavajte ništa od anonimnog izvora što ne možete potvrditi iz dokumenata za koje znate da su valjani ili izvora koje poznajete i u koje imate povjerenja. Iako se u većini rasprava o novinarskim kontroverzama barata terminom ”anonimni izvori,” on je u većini slučajeva netačan. Kontroverza se, zapravo, odnosi na korištenje povjerljivih izvora. To je izvor čiji vam je identitet poznat. Znate ko je osoba, kako zna to što vam govori i zašto vam to želi reći. Ali, identitet izvora čuvate u povjerenju i ne otkrivate ga ni čitaocima, ni sudovima. Novinari koji ove izvore nazivaju anonimnim suptilno pomažu u podrivanju vjerodostojnosti, jer koriste neispravan termin koji podrazumijeva niži stepen vjerodostojnosti. Drugi ispravni termini bi bili: neimenovani izvori, neidentifikovani izvori i neotkriveni izvori.

Krajnosti. Razmislite o krajnostima kod korištenja povjerljivih izvora. Rijetke su novinske kuće, ako ih uopšte ima, koje koriste jednu od dvije krajnosti. Jedna krajnost bi bila da nikako ne razgovarate sa izvorima osim zvanično. Kod ove krajnosti, ne biste čak ni primilli povjerljivu ili anonimnu dojavu i vidjeli da li je možete zvanično potvrditi. Kod druge krajnosti, nikada ne biste forsirali izvor da zvanično govori i možda biste ponudili povjerljivost čak i izvorima koji bi bili spremni da govore zvanično. Većina novinara i novinskih kuća djeluje negdje između ove dvije krajnosti. Krajnosti u stvarnoj praksi su više nijansirane. Pojedine kuće rijetko ili nikada ne objavljuju informacije iz anonimnih izvora, ali su spremne da razgovaraju sa ljudima na osnovu povjerljivosti, u nadi da će ubijediti izvor da govori zvanično ili da pruži dovoljno informacija kako bi izvještač mogao potvrditi priču iz drugih izvora ili dokumenata. Test za ove kuće je kada ne mogu precizirati priču, da li su spremni da ih neko pretekne s pričom radije nego da olabave svoje standarde za povjerljive izvore? Neke novine u velikoj mjeri koriste povjerljive izvore i rutinski koriste pojedine izvore koji nikada ne govore zvanično. Oni pokušavaju da forsiraju barem neke izvore da govore zvanično, ali povjerljivost se pretvara u rutinu koja sama sebe hrani: Izvori koji bi bili spremni da govore zvanično vide da novina spremno omogućava povjerljivost, tako da se i oni skrivaju iza istog plašta. Nijedna od ove dvije krajnosti u praksi nije idealna: Informacija iz imenovanog izvora ionako ne mora biti tačna, tako da se i kući koja insistira na imenovanju izvora može desiti da objavi priče koje nisu vjerodostojne, pored toga što će je drugi preteći na drugim pričama i što neće uspjeti da prva objavi pojedine istraživačke priče koje zahtijevaju anonimne izvore. Medijska kuća koja je agresivnija u dozvoljavanju povjerljivosti objavljuje pojedine tačne priče u kojima se otkriva nešto novo, ali koje čitaoci ipak dovode u pitanje jer ne mogu procijeniti izvore.

Kada razmišljate o tome kako će vaša novinska kuća tretirati povjerljive izvore, razmislite o sljedećim pitanjima:

Ko odlučuje? Na koji način vaša novina dopušta povjerljivost i ko to može uraditi? Može li izvještač svojim autoritetom dopustiti povjerljivost? Novinska kuća ima ulog u povjerljivosti. Vjerodostojnost kuće trpi udarac ako čitaoci ne vjeruju pričama sa neimenovanim izvorima. Kuća plaća pravne troškove ako tužioci žele da saznaju imena povjerljivih izvora. Kuća može pretrpjeti udarac u građanskoj tužbi ako ne može ponuditi svjedoke koji će potkrijepiti klevetničke navode koje je objavila. Izvještači i urednici (glavni redakcijski urednici i redaktori koji rade direktno sa izvještačima) treba da razmotre proces i standarde za prihvatanje povjerljivosti u vašoj redakciji. Da li vam je uvijek potrebno odobrenje urednika prije nego što dozvolite povjerljivost? Ako je odgovor da, kog urednika? Ako to ovlaštenje nema puno ljudi, šta ćete uraditi ako ne možete doći do nekoga sa ovlaštenjem? Da li u ekstremnim slučajevima dozvoljavate izuzetke? Sredina između potpune slobode izvještača i čvrste kontrole urednika jeste da se unaprijed razgovara o situacijama kada se radi o osjetljivim pričama koje bi mogle zahtijevati povjerljivost. Ako izvještač pretpostavlja (ili zna) da će izvor oklijevati da govori zvanično, urednici i izvještač se mogu unaprijed dogovoriti šta će uraditi i koje će uslove ponuditi izvoru. Kada se zahtjev za povjerljivošću postavi bez upozorenja, može li izvještač obaviti preliminarni povjerljiv razgovor s izvorom radi procjene situacije, a zatim se konsultovati sa urednicima prije nego što nastavi? Ili urednici treba da se dogovore o opštim uslovima povjerljivosti i da izvještačima daju prostora da djeluju unutar tih uslova? Ako izvještač prihvati povjerljivost bez konsultacije sa urednicima (bez obzira da li se radi o grešci ili okolnostima), a urednici se ne slože sa tom odlukom, urednici treba da poštuju obećanje o povjerljivosti, ali mogu odlučiti da ne objave informacije osim ako će izvor govoriti zvanično. Urednici bi ugrozili vjerodostojnost izvještača ako bi otkrili identitet izvora kome je izvještač obećao povjerljivost. Pored toga, pojedini sudovi smatraju obećanje o povjerljivosti koje je dao izvještač obavezujućim ugovorom, tako da urednici treba da se konsultuju sa advokatima prije nego što otkriju identitet izvora kome je izvještač obećao povjerljivost. Imajte na umu, međutim, da obećanje povjerljivosti može stvoriti pravne probleme čak i ako nikada ne napišete priču. Sjetite se da je Judith Miller otišla u zatvor zato što je odbila da otkrije izvor koji nikada nije citirala ni u jednoj priči. Bob Woodward je pozvan da svjedoči pred velikom porotom o nečemu o čemu nije pisao. Dakle, treba da se što više pozabavite ovim pitanjima prije nego što odobrite povjerljivost.

Nisu svi izvori isti. Razmotrite status izvora, informacije koje posjeduje, pristup informacijama i spremnost da razgovara. Izvještač uvijek treba da bude skeptičan prema nekome ko ga kontaktira u želji da oda informacije. Informacije mogu biti tačne, ali uvijek imajte na umu da je jedan od mogućih razloga zašto izvor traži povjerljivost to što ni sam nije siguran u te informacije. Kada izvor ponudi informacije izvještaču koje on od njega nije tražio, uvijek je prvi izazov za izvještača da procijeni motive izvora, kako je došao do informacija i koliko su informacije pouzdane i potpune.

S druge strane, izvještač može iz dokumenata ili drugih izvora saznati da određeni izvor zna tačno šta se desilo. Prilazite izvoru i on oklijeva da govori. Možda ga zakoni o privatnosti, profesionalna etika ili zvanični propisi sprečavaju da govori. Možda izvor ne vjeruje generalno medijima ili konkretno vama. Možda se boji za svoj posao ili ima neki drugi valjan razlog zašto izbjegava da javno govori. Ipak, treba da procijenite vjerodostojnost tog izvora. Može biti iskren, ali samo djelomično informisan. Motiv predstavlja manje bitan problem kada imate posla sa izvorom koji oklijeva. Pa ipak je to problem. Možda se izvor pravi nezainteresovan, ali ipak ima skriveni motiv. Ili možda oklijeva zato što nije siguran u svoje informacije.

Razmislite o izvorima koje su Bob Woodward i Carl Bernstein koristili u Watergateu, o izvorima koje je Robert Novak koristio u priči o Valerie Plame, te o izvorima koje je koristio The New York Times prilikom izvještavanja o oružju masovnog uništenja u Iraku. Woodward i Bernstein su potražili izvore koji nisu željeli da razgovaraju sa njima. Ubijedili su ljude da govore, tražili su potvrdu i sastavili su jednu od najvećih priča u istoriji novinarstva. Uz jedan važan izuzetak, njihove informacije su bile potpuno tačne. Uprkos nedavnom pominjanju kako je Duboko grlo ”odao” informacije, on je oklijevao da bude izvor, ispočetka samo potvrdivši ono što je Woodward već imao i usmjeravajući ga u opštim pravcima, umjesto da mu pruži konkretne informacije. Za razliku od njega, jasno je da su Karl Rove i Scooter Libby prenosili tajnu dojavu o Valerie Plame svima koji su htjeli da ih saslušaju. Iako je ta dojava bila tačna, Novak je propustio pravu novinarsku vrijednost dojave: ne to da je žena Josepha Wilsona bila agentica CIA-je, već to da je Bijela kuća koristila medije da kazni Wilsona, čak i uz rizik da prekrši zakon. U slučaju oružja masovnog uništenja, povjerljive informacije o takvom oružju u Iraku su jednostavno bile pogrešne ili u najboljem slučaju zastarjele. The Times (i drugi mediji) su pogriješili u procjeni pouzdanosti izvora i razmatranju njihovih motiva.

Budite naročito zahtjevni sa zvaničnim izvorima. Status izvora je važan prilikom odlučivanja da li mu omogućiti povjerljivost. Ako izvještavate o obrazovanju, možda ćete prihvatiti povjerljivost nastavnika da biste dobili intervju o temi koja se tiče discipline učenika. Zakoni o privatnosti mogu zabranjivati nastavniku da otkrije ovakve informacije (iako ga ne imenujete u priči), tako da ima valjan razlog zašto traži povjerljivost. S druge strane, ako upraviteljica želi da nezvanično razgovara o određenim temama koje se tiču finansija u distriktu, treba da budete zahtjevniji. Ona je glavni izvršni službenik za školski distrikt. Ona je odgovorna za budžet i jedna od njenih obaveza je obavještavanje javnosti o finansijskim pitanjima u distriktu. Zašto bi joj uopšte dozvolili da nezvanično govori o zvaničnim poslovima u distriktu? Zašto biste Karlu Roveu, zamjeniku šefa osoblja Bijele kuće, ili Scooteru Libbyju, šefu osoblja potpredsjednika, omogućili povjerljivost prilikom odavanja štetnih informacija o nekome čiji je muž kritikovao administraciju? Zloupotreba ovlaštenja je važnija priča od priče koju oni propagiraju. Istražite motive i razgovarajte o tome kakvu vrstu informacija izvor, naročito zvaničan izvor, želi da otkrije prije nego što mu omogućite povjerljivost.

Oduprite se “nezvaničnim” sastancima sa novinarima. Novinari, naročito u Washingtonu, dozvoljavaju javnim službenicima da se izvuku sa ”nezvaničnim sastancima“ sa novinarima, na kojima daju zvanična objašnjenja za koje novinari ne mogu navesti njihova imena kao izvor. Novinari izražavaju ogorčenost zbog ovih pravila, ali ipak pristaju na njih iz straha da će ih drugi novinari preteći sa važnom pričom ako iz prinicipa budu bojkotovali takve sastanke. Razmislite koliko često vam zvaničnici daju netačne ili nepouzdane informacije kada govore zvanično. Zašto biste im vjerovali kada čak ni ne stoje iza informacija koje vam daju? Je li pametnije iskoristiti to vrijeme da potražite pouzdanije izvore? Ili možda da prisustvujete sastancima sa novinarima da biste dobili povjerljive informacije, ali da ne objavljujete informacije sa tih sastanaka ako ih ne možete potvrditi?

Žrtve zaslužuju poseban obzir. Novina koja ima strogu politiku protiv davanja povjerljivosti izvorima može napraviti izuzetke u slučajevima žrtava seksualnog napada i drugih zločina. Mnoge žrtve seksualnih zločina uopšte neće da razgovaraju ako im se ne omogući povjerljivost. Ipak, treba da porazgovarate o tome kako ćete žrtvu identifikovati u priči. Izmišljena imena bi čitaoce mogla navesti da dovedu u pitanje istinitost ostalih informacija. Upitajte žrtvu da li je možete identifikovati imenom (bez prezimena). Ili možda srednjim imenom ili nadimkom (napominjući u priči da je to njeno srednje ime ili nadimak). Ovim se žrtvi daje određena doza privatnosti, dok se istovremeno povećava autentičnost priče i ona ostaje potpuno istinita. Ako ne možete dobiti dozvolu da koristite ime, razmislite o opisu radije nego o lažnom imenu: knjigovođa ili baka.

Pokušajte ih navesti da govore zvanično. Vaše prvobitno prihvatanje povjerljivosti nije konačna riječ. Trebate reći izvoru da ćete poslije pokušati da ga navedete da govori zvanično. A onda to i učinite. Eric Nalder, dvostruki dobitnik Pulitzerove nagrade za Seattle Times, voli da postepeno navede nesklone izvore da govore zvanično. Nakon intervjua, koji se obavlja na osnovu povjerljivosti, on pronalazi prilično bezazlen citat i pita izvor da li bi mu smetalo da to kaže zvanično. Izvor će obično pristati. Zatim Nalder pokuša sa malo korisnijim citatom: Ako možete to reći zvanično, sigurno je u redu da i ovo izjavite zvanično. Ponekad cijeli intervju možete postepeno ozvaničiti. U naročito osjetljivim slučajevima, kao što su žrtve seksualnog zlostavljanja, ponekad upali ako osobi unaprijed kažete da nakon intervjua može odlučiti da li će biti zvaničan. Ovim ćete savladati njeno oklijevanje da obavi intervju, a vi ćete dobiti šansu tokom intervjua da zadobijete njeno povjerenje i da sve dobijete zvanično.

Da li “ekskluzive” opravdavaju povjerljivost? Novinari često kažu da koriste povjerljive izvore da bi u novini imali informacije koje inače ne bi dobili. Ali, mi zapravo često koristimo povjerljive izvore da bismo objavili priču prije konkurencije – da prvi objavimo da je trener dobio otkaz ili posao ili da objavimo vijest prije konferencije za štampu zakazane za sljedeće jutro. Ako ćete zaista biti strogi po pitanju korištenja povjerljivih izvora, da li treba da propustite ove priče, koje će čitalac ionako dosta brzo saznati? Ponekad i ovi povjerljivi izvori budu u krivu. Ljubitelji košarke se sjećaju priča, na osnovu povjerljivih izvora, u kojima se autoritativno izvještavalo za vrijeme NBA finala prošle godine da će Larry Brown biti predsjednik Cleveland Cavaliersa. Na kraju je odlučio da trenira Knickse.

Drugi korisni resursi

• Tekst Stevea Buttryja “Remember the old editor’s advice: Check it out” (Sjetite se savjeta starog urednika: Provjerite to”)

• Poynterov spisak linkova na resurse: http://www.poynter.org/column.asp?id=49&aid=64013

-----------------------------------------------------------------------------------------------
Prevod sa engleskog: Kanita Halilović
-----------------------------------------------------------------------------------------------
Ovaj tekst je u svojoj izvornoj verziji objavljen na engleskom jeziku na web portalu “No Train, No Gain – Training for Newspaper Journalists” (http://www.notrain-nogain.org/).

Originalni tekst “You Didn’t Hear This from Me…” dostupan je na web stranici.

Tekst je preuzet i objavljen na MC Online uz odobrenje web portala “No Train, No Gain”. Svako dalje korištenje i distribucija ovog teksta podliježe uvjetima korištenja “No Train, No Gain” web portala koji su u cjelosti dostupni ovdje.

Prevod i objavljivanje ovog teksta na MC Online omogućeni su zahvaljujući projektu Veza za zajednički angažman (VEZZA) koji podržava Švicarski ured za razvoj i saradnju (SDC). Više informacija o projektu VEZZA možete dobiti ovdje.