Osobenošću protiv identiteta, ili ljepota poroka forumanja

Pretpostavimo li da javnost podrazumijeva pluralitet sfera radije no jedinstven prostor, jedna od, moglo bi se reći, najaktivnijih sfera javnosti u Bosni i Hercegovini zapravo je u nekoj vrsti ilegale, ako se da suditi po maćehinskom odnosu one navodno legitimne, odnosno sobom samom legitimisane medijske javnosti, gdje pravo na mišljenje imaju samo oni koji odlučuju i oni koji su profesionalni 'mišljači' na vječitoj dežuri.

U pitanju su forumi na Internetu (ovdje se misli prvenstveno na diskusione forume koji su otvoreni za registrovane članove pod uslovima propisanim pravilima učešća na forumu, čiju primjenu nadgledaju moderatori foruma, ali je dosta rečenog primjenjivo i na različite vrste grupa i blogove kao zasebnu formu izražaja na Internetu) - i najdobronamjernijem posmatraču je jasno da su oni danas demos u svim značenjima te riječi, te iako je forum riječ starolatinskog jezika i institucija Rima, u ovom su virtualnom miljeu oni lišeni neizbježno plemenitog prizvuka starorimskog populusa: otvoreni za sve i svja, tj. za svačiju besjedu bez da se za glasanje traži pedigre Čovjeka od Riječi.

Domaći forumi za diskusiju na Internetu, i ne samo domaći, ekscentrični su prostori, ne toliko po likovima koji ih posjećuju (iako i njih ima svakojakih), već po primjetnoj pomjerenosti, čak izmještenosti u odnosu na centar zvanične Javnosti. Kao vjerodostojna maketa te Javnosti možda najbolje može poslužiti Krug 99 – u sebe zatvoren klub, konačan a beskonačno oko samog sebe zarotiran, sposoban isključivo za apsorpciju istog ali ne i otvaranje prema različitom.

Zastrašujuća fluidnost postojanja

Ne treba glorifikovati forume kao takve, dakle, kao ideju, a naročito ne ove u društvenoj zbilji ostvarene. Forumi ponekad generišu akcije kakvi su bili sarajevski protesti povodom ubistva D. Mrnjavca, koji su se pretvorili u jedan od rijetkih građanskih pokreta, ali taj pokret odumro baš kako i odumiru diskusije na forumima,  bez zaokruženog konca koji djelo krasi. No forumi takođe izrode i stotine stranica uglavnom besmislenih priloga na temu ‘Bosanske piramide sunca’. Forumi mogu služiti kao platforma za okupljanje pripadnika jedne zajednice, interesne grupe itd, ali oni kao medij ne određuju principe te platforme niti ciljeve eventualnih aktivnosti pokrenutih na tim platformama. Jednako poslušno i pokorno su služili, npr. organizatore queer festivala u Sarajevu prošle jeseni, kao i njihove manje ili više militantne protivnike. Baš kao i papir, i ekran lako nosi i pozdrave i psovke, i prijetnje i pozive.

Forumi su takođe potencijalno, a nerijetko i realizovano stjecište svakojakih likova. Vrag će ga znati, sa svim tim 'nickovima', nađe se tu i praktikujućih šizofreničara, ostrašćenih mrzitelja svega i svakoga, aktivnih obožavalaca nesuvisle riječi i predanih terminatora gramatike i pravopisa. Ljudi od Naciona, kao i Ljudi od Riječi će zato s pravom zazirati od tih koji su danas jedno, sutra drugo, a prekosutra i jedno i drugo i neko treće,  pri čemu su i tog jednog i drugog i trećeg garant sami oni. Šejtanska su to posla gdje je insan – nick, ispadne da je svako sobom stvoren, svako sebi Stvoritelj, otac i mater. Takva je fluidnost postojanja uvijek zastrašujuća, naročito za sredine koje žive od preciznog raspoznavanja pripadnosti entitetima većim od pojedinca.

Poštena građanska inteligencija i napad na pseudonimnost

No zanimljivo je da su se na forume s najvećom silinom i gnjevom obrušile perjanice liberalnog intelektualizma, a ne već prokazani čuvari nacija. Gromoglasno se blogerašice i blogeri, forumaši i forumašice optužuju za neodgovorno baratanje riječima iz debele hladovine anonimnosti. Indikativno je, jer se čini sistematskim i jáko namjernim, već to da naša inače rafinirana inteligencija ne pravi distinkciju koja jeste značenjski neminovna, vremenski odavno odocnjela i civilizacijski neophodna, naime da je učešće u forumskim diskusijama PSEUDONIMNO, ne anonimno. Time bi se priznalo da je u pitanju legitimna politička strategija u ovdašnjoj pseudodemokratskoj jazbini u kojoj tuku ljudove po sudskim dvorištima i to ne čak ni policajci, njih su odavno dobro ‘utrenirali’ u ljudskim pravima, već ljudi sa optuženičkih klupa koji su, biva, na sud dospjeli valjda da bi i dalje radili ono za šta su ih i optužili bez suvišnih smetnji istražnih organa.

Pomislilo bi se da bi upravo poštena građanska inteligencija, koja se godinama bori za javnost javne sfere i prevazilaženje etnonacionalnih međa javne debate, trebala obradovati aktivnim diskusijama širokih narodnih masa i, taman krajnje idealistički, u tim diskusijama tražiti korijen autentičnog građanskog društva nediktiranog donatorskim interesima i nacionalnim programima. Sasvim neočekivano, međutim, forumi se prikazuju kao virtualno okupljalište rulje nesposobne da vodi civilizovan i racionalan dijalog.

Moglo bi se pretpostaviti da je razlog vrlo redukcionističko poimanje građanskog društva koje insistira na ‘civilnosti’ odnosno uljuđenosti kao jednoj od njegovih presudnih značajki, ali znajući kako izgledaju polemike naših intelektualaca po konvencionalnim masovnim medijima, bolje bi bilo ne dopustiti da nas zaslijepi ovo duboko ili visoko filozofsko promišljanje nego, poučen Talesovom baricom, lijepo gledati ispred sebe.

Učtivo i formalizovano dijaloško sučeljavanje kao civilizacijska tekovina definitivno ne stanuje po definiciji na online forumima. Uljudna ili bar uljuđena diskusija nije često viđena zvjerka, a forumi su rijetko surova sredina, po mnogo čemu zapravo sličniji starorimskim arenama no forumima. Moglo bi se, naravno, zapitati zašto ih okarakterisati kao 'rijetko surovu sredinu' kad se kod nas čini da druge ni nema. No to je samo privid. Mi smo zapravo brižljivo odnjegovali sredinu bez konfrontacija. Konfrontacija podrazumijeva otvoreno sučeljavanje oponenata. Kod nas se, međutim, gleda postaviti zasjedu na pendžeru i na oponenta istresti sadržaj noćne posude kad se ovaj ni ne nada, ali ne i presresti ga argumentima. Susreću se samo oni koji pripadaju istom društvancetu, a granice, ponegdje već i zidine društvanaca se brižljivo patroliraju, da se ne bi uvukao kakav uljez i sabotirao sklad horskog pjeva. Upravo to je sredina u kakvoj se naša građanska inteligencija, čast izuzecima sve izuzetnijim, dobro osjeća i u kojoj može funkcionisati kao isključiva i apsolutna mjera društvene svijesti i savjesti.

Stan ogoljene riječi

Forum na Internetu je, u pseudonimnosti diskutanata, međutim, stan ogoljene riječi, možda čak njeno zadnje utočište. Likovi na forumima jesu bez identiteta, ali ne i bez osobenosti. Koncepcija identiteta, na ovim prostorima možda posebno ali ne isključivo, je tusta i tmasta. Identitet je istovjetnost sebi, ali i nekim drugima koji su zato okrilje i zaštita. Osobenost, međutim, na lijep način spaja istost sa različitošću, posebnošću, u krajnjoj liniji – jedinstvenošću. Idenitifikovana riječ nije zato nužno kredibilnija po sebi i odgovornija. Identifikovana riječ je zaštićena riječ, njen štit je ne njena supstanca već njena situiranost unutar nekog od etnonacionalno-lihvarskih klanova ili građansko-intelektualnog kluba ili bar unutar bastiona titula, koje mogu biti i nesporno značajne ali ne bi trebale biti validan, kamoli presudan argument u diskusiji. Zato se kod nas ponajviše budalaština nekažnjeno izrekne pod imenom i prezimenom, jedinstveni matični broj i boravišna adresa pride, jer je znatno opasnije ići protiv plemenski i titularno zaštićene riječi nego protiv one koja je situirana isključivo u rečenicu i, preko nje, eventualno, pasus. Riječ na forumu je znak svog autora, a nije obrnuto, da je autor značenje riječi; e kad autor znači riječju, ne riječ autorom, onda je na riječi potpuna odgovornost. Identifikovan autor u nas je odgovoran najprije prema nosiocu i garantu svog identiteta van sebe. Anoniman ili pseudoniman, tačnije u ovom slučaju, autor je, s pravom tvrde kritičari foruma, u neku ruku neodgovoran, ali njegova riječ odgovara za njega i govori o njemu. Njegova riječ je kao lopoč, bez korijena, i paradoksalno - otud nemjerljivo teža po svog autora od ukorijenjene i dobro zaštićene riječi, jer se ne da odstraniti diskreditacijom autora.

Forum, dakle, pretpostavlja ravnopravnost 'prvobitnog stanja' koje je odraz u ogledalu Rawlsovog hipotetičkog 'zastora neznanja'. Nije da mi sami o sebi ne znamo ništa već drugi o nama ne znaju ništa više od onoga što izreknemo. Jedna od najvećih političkih teoretičara 20. vijeka, John Rawls u svojoj teoriji pravde pretpostavlja da je osnovni kriterij pravednosti kao nepristranosti stanje u kojem o sebi ne znamo ništa i prema tome smo u prilici ili smo prinuđeni da osmislimo principe pravednog uređenja društva koji će ići na ruku onima u najgoroj poziciji. Forum, pak, sugeriše da u društvenoj sredini neuređenoj i nekontrolisanoj nikakvim autoritetom izvana, niti ikakvim normama koje nisu puke formalističke poredak dolazi od ogledanja u drugima. Osnova ravnopravnosti nije neznanje o sebi već o drugima, koji opet o nama ne znaju ništa, što iziskuje da svoji budemo na način prihvatljiv ostalima.

Pravo na debatu bez straha za egzistenciju

Bez idealizovanja, ipak, moliću, nije forum nikakva idila odsustva moći i vladavine ravnopravnosti, ali pretpostavlja ravnopravnost nadmetanja riječima, koje ipak rezultira pobijeđenim i pobjednicima, dakle nejednakošću. Pri tome pravila ipak nisu pravila habermasovske deliberacije – dakle, norme racionalne debate u prosvjetiteljskom duhu i ruhu, nego je u pitanju razuzdana fešta riječi, donekle nalik komunikacijskoj demokratiji o kojoj govori američka teoretičarka politike Iris Marion Young, gdje su dopuštene raznolike retoričke forme i vidovi glasanja i oglašavanja, počesto i s onu stranu društveno prihvatljivog i pristojnog.

Bilo bi, međutim, sasvim nerealno zaključiti iz ovih razmatranja da se 'forumaši' upuštaju u forumanje pod pseudonimom iz puke ljubavi spram gole riječi. Pseudonimnost je ovdje više od filozofskog izbora.  Ovo što mi živimo jeste, učeno kazano, izborna demokratija u kojoj se nikad nije primilo sjeme liberalizma kao istovremeno aktivnog principa demokratije i njenog jedinog štita od same sebe totalno primijenjene. (Ta oplodnja demokratije liberalizmom jeste, naravno, vještačka, sve uspješne oplodnje u politici to i jesu, prirodnosti u politici najčešće proizvode nestanak politike kao društvom konstruisane zbilje, a ne kakve prirodne iako zloćudne izrasline na tijelu kolektiva.) Konkretno, osnovne norme javne debate u nas nisu zadovoljene – sloboda govora, naime, koja se u nas čak i ne krši rafinirano, kroz suptilnu državnu prismotru i nekakve začkoljičaste zakonske akte ili kroz pritisak tržišta i kapitalističkih zakonitosti komercijalnog poslovanja koji su uveliko i odavno kontaminirali medijske scene širom svijeta, već onako grmaljski prosto i otvoreno. Dovoljno je znati kako se jedan od forumaša i sudionika većspomenutih sarajevskih protesta – inače prilično benigne i već legendarno neorganizovane manifestacije lokalnog političkog aktivizma – usudio iskoračiti iz virtualne pseudonimnosti da bi u našoj društvenoj stvarnosti bio precizno identifikovan i obdaren nimalo virtualnim otkazom i to ne u kakvoj državnoj ustanovi, što bi bilo logično pomisliti s obzirom da su protesti bili usmjereni protiv vlasti, nego u privatnoj kompanijici; to samo govori o dometima korupcije, daleko izvan okvira plavih koverti i direktnih prijetnji - bili ili ne u neposrednom domašaju, mi smo svi duboko korumpirani vlastitim strahom od odstupanja od matrice. 

Pseudonimnost kao preduslov javne debate

Drugim riječima, ako već ovim prvim nije bilo dovoljno jasno, pseudonimnost je kod nas preduslov ne uljudne ili otvorene debate, nego javne debate uopšte, ako će njena javnost biti potpuna i višesmjerna, tj. ako će ta debata biti javna ne samo po tome što svi imaju pravo i mogućnost znati za nju nego i zato što joj se svi imaju pravo i mogućnost priključiti prvenstveno bez straha za golu egzistenciju (tj. egzistenciju u surovom Marxovom, ne pomalo luksuznom Heideggerovom ili Sartreovom smislu), a i da pri tome nisu apriorno osuđeni na margine sada rezervisane za sve one kojima mišljenje ne nalaže ni Nacion niti pozicija Građanskog Intelektualca-Analitičara.

Znači li to da smo konačno pronašli kutak, i to povelik ili čak neograničen, za promjenu dominantnog modela (mužjačkog autoritativnog i autoritarnog glasanja) javnog komuniciranja, a time i kanal političkih promjena? Koliko god komunikacija na forumima već samom formom sugerisala neke promjene, treba se čuvati spekulacija kad god su u pitanju društveni procesi. Možda će se pokazati da su upravo forumi najbolji sedativ društva, prostor za liječenje simptoma umjesto uzroka frustracija. A možda je revolucionarna promjena već sama činjenica da su političke diskusije izašle van ne samo ekskluzivnih prostora vrhova političkih stranaka i profesionalnih državnih institucija, nego i van topline privatnih istomišljeničkih krugova.