Osim krvi, bola, nasilja i očaja, izvještavanje o nekoj tragediji treba da uključi i često neispričanu priču o onome što se događa nakon toga.

Pročitajte 1. i 2. dio priručnika Trauma i novinarstvo – vodič za novinare, urednike i menadžere. Priručnik je objavio Dart centar za novinarstvo i traumu.

ŠTA JE PRIČA?

Novinari koji prate oblasti kao što su nauka ili ekonomija moraju poznavati pravila igre o kojoj izvještavaju. Pravila i osnovna stručna znanja postoje i u oblasti traume i izuzetne duševne boli ljudi. Treba da znate šta je tačno to o čemu izvještavate.

Mnogi akteri nekog traumatičnog događaja ili iskustva će kao njegovu neposrednu posljedicu zasigurno iskusiti simptome slične PTSP-u, među kojima su nametljiva sjećanja, emocionalna umrtvljenost, izbjegavanje i pretjerano uzbuđivanje. To je zato što su oni, kao i vi, ljudska bića.

Kao i krvarenje nakon ranjavanja ili bol od modrica i polomljenih kostiju, i simptomi psihološke boli su potpuno prirodni i predstavljaju početak procesa liječenja koje tijelo samo provodi.

I kao što tjelesnim ranama treba par sedmica da zarastu, a kostima par mjeseci, postoji prirodan ciklus oporavka od emocionalne traume. Većina ljudi se generalno osjeća mnogo bolje u roku od četiri do šest sedmica.

Ono što im je potrebno u prvom času je praktična podrška, ljudska toplina, umirivanje i podučavanje o tome kakve su normalne reakcije na traumu.

Slično tome, i sama priča o katastrofi se često razvija po nekom ciklusu, pa je za novinara dobro da zna o kojem stadiju ciklusa se radi. To vam može pomoći da zadržite objektivnost u vrijeme naročito snažnih emocija:

•    Kako ljudi postaju svjesni onoga što se desilo, često dolazi do mješavine početnog šoka, zbunjenosti i smetenosti. Ljudi povremeno bukvalno ostaju bez riječi.

•    Za to vrijeme mogu se pojaviti dramatične rane glasine – preuveličane brojke mrtvih, strah od zagađenja i bolesti, izvještaji o društvenom kolapsu. Nešto od toga može biti istina. Češće se dešava, međutim, da se prve glasine i izvještaji ispostave kao preuveličani.

•    Veoma brzo, kada se zahuktaju operacije spašavanja, a novinarska mašina proradi, može uslijediti period herojstva i stoicizma. U ovoj fazi, u izvještajima se često ističu hrabri, preživjeli, herojski spasioci, izdržljivost grada itd. To je takođe i faza koja se, iako je ponekad korisna i primjerena, veže uz izvesno poricanje velikih razmera događaja.

•    Nakon ove početne faze, koja je možda potaknuta adrenalinom (obično ne duže od nekoliko dana), i preživjeli/žrtve i mediji mogu preći u fazu traženja krivaca, usmjeravajući se na pitanja kao što su spore spasilačke usluge, haotična reakcija vlasti ili slaba gradnja zgrada srušenih u zemljotresu.

•    Nakon nekoliko dana ili sedmica, u zavisnosti od razmera događaja, stvari nastavljaju svojim tokom. Mediji pronalaze nove udarne vijesti. Ljudi moraju da nastave sa svojim životima. Bar što se tiče šire publike, priča je zaboravljena.

•    Što se tiče pojedinaca koji prolaze kroz vlastitu reakciju na ono što se dogodilo, većina će se vratiti u svoje normalno stanje za par sedmica. Ali, nekima će rane još uvijek biti otvorene i boljeće ih dugo nakon što mediji odu, ponekad godinama. Svako se oporavlja – ili ne oporavlja – na svoj način.

Sjetite se ovog ciklusa dok izvještavate o priči.

DRUGI ČIN NOVINARSTVA

Smatram da trebamo uložiti podjednako energije da saznamo šta se dešava nakon što su kamere otišle. Hraniti publiku sirovim emocijama je samo pola posla. Mi prenesemo žalost, bol i suze, ali postoje mnoge druge ljudske emocije i niz osjećanja koji su isključeni iz naše opsjednutosti trenutnim. Da bismo istinski predstavili svijet oko sebe, treba da izvještavamo i o tim slabije uočljivim reakcijama ljudi koji pokušavaju da ponovo izgrade život i da se pomire sa onim što im se dogodilo. – Peter Burdin, BBC.

Ako je „Prvi čin“ novinarstva neposredno izvještavanje o onome što se dogodilo i kako je uticalo na ljude – krv i bol, nasilje i očaj – „Drugi čin“ je često neispričana priča o onome što se događalo nakon toga.

Tu nekad spada liječenje, oporavak i suočavanje sa prošlošću, omogućavanje zajednicama, porodicama i pojedincima da prevaziđu traumu i da pronađu novi smisao. Ponekad se to ne događa, i ostaje gorčina.

Kakve god posljedice bile, novinari duguju svojim čitaocima, slušaocima i gledaocima da izvijeste o Drugom činu, kao što su i o Prvom.

PISANJE PRIČE

•    Nakon katastrofe ili tragedije, nema potrebe da priče budu senzacionalne ili nakićene. Oslonite se na dobro, čvrsto, činjenično novinarstvo i na umjerenu osjećajnost.

•    Posebno pazite da sebi ne date previše slobode u predstavljanju činjenica, prenošenju citata i detalja. To su priče koje morate ispričati ili napisati uz tačnost, pronicljivost i osjećajnost.

•    Nova istraživanja sugerišu da, iako loše izvještavanje o pričama ljudi koji su doživjeli tragediju rijetko vodi ka njihovoj ponovnoj traumatizaciji, mnogi su ipak duboko potreseni načinom na koji je o njima izvještavano, čak i zbog sitnih netačnosti. Stoga uvijek temeljito, više puta provjerite činjenice, imena, vremena, mjesta.

•    Kada se suočavate sa traumom, pažljivo razmislite o ravnoteži između pričanja priče sa svim njenim detaljima i dobrobiti i sigurnosti pojedinaca o kojima se radi. Ima situacija kada ne treba da ojbavite identitet sagovornika – naprimjer, kada postoji opasnost odmazde ili dalje viktimizacije, ili kada se radi o žrtvi silovanja. (Vidjeti u daljem tekstu dodatne sugestije o izvještavanju o seksualnom nasilju.)

•    Budite pažljivi i odnosite se sa poštovanjem prema onome što su vam ljudi ispričali. U pisanom tekstu pokušajte da koristite iste riječi koje je koristila osoba koju ste intervjuisali, sa onoliko dorađivanja koliko je gramatički nužno.

•    Ako možete, ne bojte se da ponovo nazovete sagovornika da biste bili sigurni da ste nešto ispravno zabilježili. Daleko je bolje smetati im na ovaj bezazlen način nego objaviti pogrešnu informaciju.

•    Razmislite iznad svega o sljedećem: da se izvještava o vama i o vašem iskustvu, da li biste, kada pročitate ili čujete ili pogledate izvještaj, smatrali da ispravno predstavlja stvarne događaje? Ako vam sopstveni novinarski instinkt kaže da je odgovor negativan, čak i u manjoj mjeri, onda priču trebate ponovo napisati.

-----------------------------------------------------------------------------------------------

www.dartcentre.org

© 2007 Dart centar za novinarstvo i traumu. Materijal se može umnožavati za vlastitu upotrebu, pod uslovom da se tekst ne mijenja, da se pozovete na Dart centar i da se ne naplaćuje.