Debatu "Mediji i terorizam" najavljujemo razgovorom sa Vladom Azinovićem, profesorom na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i autorom knjige "Al Qaeda – mit ili stvarna opasnost". 

'U priču o terorizmu sam ušao sasvim slučajno', počinje razgovor Vlado Azinović, danas profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, donedavni novinar Slobodne Evrope. 'Čitao sam tekstove u novinama, knjige autora koji se čak smatraju 'ozbiljnim' o tome kako je BiH leglo terorista, odskočna daska za Al Qaeda odrede koji djeluju u zapadnoj Evropi, da se u njoj regrutuju 'bijeli Muslimani', i slično. S obzirom na to da sam odrastao u Sarajevu i BiH, da sam se družio sa ljudima odavde, formirao zajedno sa njima, jednostavno sam vidim šta nije u redu. Tako sam prvo, kao novinar Slobodne Evrope, napravio malu studiju sa dosta sagovornika, dokumenata, izvještaja, i kasnije je ta studija prerasla u knjigu 'Al Qaeda – mit ili stvarna opasnost'. Počeo sam da se bavim problemom sa kojim se nisam bavio ranije, niti sam mislio da ću, a eto – danas predajem o terorizmu na fakultetu.'

Koje ključne probleme identificirate kada govorimo o temi mediji i terorizam?

Moglo bi se reći da postoji gotovo simbiotički odnos između medija i terorizma, jer na neki način jedni drugima trebaju. Teroristi ukratko žele da korištenjem nasilja zastraše neko društvo kako bi postigli svoj određeni cilj. Glavni cilj takvog napada je šira publika, kojima se na taj način prenosi određena poruka. Zato jedna od definicija terorizma sugerira kako je to teatar, odnosno kako je svaki teroristički napad koreografiran i pažljivo pripreman tako da prenese poruku određenim publikama. Mediji su u tom smislu ključno sredstvo i bez njih terorizam ne bi bio onakav kakvim ga poznajemo. Mislim da je Margaret Thatcher jednom prilikom izjavila kako su mediji 'kisik' za terorizam, što dosta dobro ilustrira taj simbiotički odnos.

S druge strane, mediji takođe trebaju terorizam. Te priče su uvijek adrenalinske, spektakularne, dodiruju pitanja pravde i nepravde, krvi, identiteta ... ukratko, jako se dobro prodaju. Upravo zbog toga, mediji su podjednako zanimljivi i vlastima i teroristima. Jer koliko god da se bore jedni protiv drugih, i vlasti i teroristi nastoje na neki način uticati na medije, nastoje da ih pridobiju za svoju istinu. Ko dobije medije, dobija i pola rata – to nisam rekao ja, to je rekao Ajman Al Zawahiri, drugi čovjek Al Kaide.

Da li se može locirati promjena u pristupu medija izvještavanju o terorizmu nakon 9/11? U čemu se očituje promjena diskursa?

Ne znam da li možemo da se prisjetimo kako smo se osjećali 11. septembra kada se taj napad desio. Mentalno zdrava i razumna osoba bila je tog dana šokirana obimom razaranja i stradanja, načinom izvršenja napada koji je tada izgledao kao potpuni akt bezumlja. Međutim, ne i neočekivano, trauma je postala generator politika, a postala je i generator rada većine medija. Jedna od najjačih terapija te traume je, nakon 11. septembra, postao taj ''rat protiv terorizma''. Mi to ovdje možda nismo doživjeli na takav način kako su doživjeli ljudi u SAD-u i na Zapadu.

Takođe, čini mi se da su događaji nakon 11. septembra na neki način popunili prostor koji je nastao nestankom hladnoratovske paradigme. U tom trenutku nije više bilo blokovske podjele svijeta, "nas" i "njih", nije više bilo hladnog rata. Lokalizirani terorizmi Baska, Tamila, Kurda su bili lako razumljivi i mogli su se kontekstualizirati. No, događaje od 11. septembra bilo je vrlo teško razumjeti. Najčešće pitanje koje su ljudi u Americi tada postavljali, bilo je 'zašto nas toliko mrze?' Odgovoriti na to pitanje je jako teško, tako da je odgovor – što po automatizmu, što ciljano, bio uklopljen u jednu paradigmu koja nije više postojala, ali je bila tu – to je ta hladnoratovska paradigma. Tako da je ponovo nastao podijeljeni svijet, 'mi i oni', taj arhetipski lik neprijatelja i neprijateljstva i sa jedne i sa druge strane, i to je čini mi se jedna od posljedica 11. septembra - da opet imamo neku vrstu paradigme sukobljenih svijetova.

Može li se tvrditi da mediji dodaju ulje na vatru izvještavajući o terorističkim napadima?

Pa, mislim da mediji moraju izvještavati o svemu pa i o terorizmu.

Kako bi prokomentarisali izvještavanje medija u regiji o ovom problemu?

Postoji naslov jednog teksta  'One Man's Terrorist, The Other Man's Freedom Fighter' (za nekoga terorist, za nekoga borac za slobodu). U toj rečenici je sadržan osnovni problem koji se danas povezuje sa terorizmom, a to je da ta riječ danas ima negativno, pežorativno značenje, koristi se kao sud i neka vrtsa negativne etikete. Ta dilema, da li je riječ o borcima za slobodu ili teroristima, sklanja pozornost sa onoga što je tu najvažnije, a to je da je svaki akt  terorizma, bez obzira na to ko ga čini - država ili pojedinci, je kriminalno dijelo i podliježe krivičnim zakonima svake zemlje. E sad, kada to pežorativno značenje ove riječi povežete sa svojim političkim suparnicima, onda vrlo izravno delegitimizirate njihove političke zahtjeve. To je nešto na šta mi, na ovim prostorima nismo imuni.

Ovdje je priča o terorizmu odavno izašla iz sfere kojoj pripada, dakle iz sfere sigurnosti i prešla u sferu politike i politikanstva u BiH. U sve ovo ulazi i priča o islamu koji se danas, na žalost gotovo sa automatizmom, povezuje sa terorom i terorizmom. Način na koji su mediji odigrali ulogu u celoj toj priči je isto jako zanimljiv. Mediji nisu ostali imuni na priče o islamskim teroristima, fundamentalistima, radikalima, i sl. Naravno, sve se to dodatno intenzivira u BiH, jednom vrlo specifičnom okruženju u političkoj borbi koja je na svu sreću jos uvijek politička.

Koliko su mediji učestvovali u stvaranju histerije zvane "war on terror"?

Mislim da smo negdje 2004. došli u zbilja paradoksalnu situaciju, a to je da je svim akterima onoga što nazivamo 'ratom protiv terorizma' odgovaralo da se širi strah. Glavni cilj teroristima je da unesu strah i da instrumetalizacijom tog straha postignu određeni politički cilj. Međutim, strah koji je postojao nakon 11. septembra se od strane američkog političkog establišmenta dodatno koristio, jer su željeli da dobiju naredne predsjedničke izbore. Pa su u tu svrhu korišteni i mediji. Ne znam koliko je to poznato, ali u SAD postoji različit stupanj opasnosti od terorizma, i terorističke prijetnje i obično je označen nekim bojama – crvena, narandžasta, žuta, zelena... U vrijeme pred druge predsjedničke izbore koje je je Bush dobio, nivo opasnosti se mijenjao svaki dan, ljudi su na ulicama dobijali maske kako bi se zaštitili od napada antraksom i sl. Postavljale se straže na mostove na temelju neproverenih informacija... Znači ne samo da su teroristi pokušali da instrumentalizuju strah, već je i vladajuća garnitura to isto radila kako bi dobila izbore i sebe prikazala kao glavnog zaštitnika Amerike i zapadnog svijeta protiv terorizma. Apsurdna situacija u kojoj su i mediji, i teroristi i vlast inducirali strah u dinamiku jednog društva, sa potpuno različitim ciljevima.