«Staricu polili benzinom i zapalili», «Maloljetnik ubio dječaka u tramvaju»; «Mladi lopovi pokrali starce»; «L.A. (16) četiri puta nožem izbo tridesetpetogodišnjaka», «Dž.N. (15) napao nožem drugog maloljetnika», «Majka sumnja u prostituciju kćerke»; «Učenica u paklu kriminala i droge», «Nazif Ž. dovodio učenike u podrum i bludničio nad njima»...

Ovo su samo neki naslovi iz bosanskohercegovačkih medija u posljednje dvije-tri godine u kojima se govori o konkretnim zločinima i prekršajima maloljetnika ili, pak, o zločinima odraslih nad djecom.

Prema dobro urađenom istraživanju Mediacentra Sarajevo, obavljenom prije pet i po godina, od 6 najznačajnijih dnevnih i 3 sedmične novine u Bosni i Hercegovini, «dnevne novine u prosjeku skoro svaki dan ili svaki drugi dan, objavljuju tekstove o maloljetnicima u sukobu sa zakonom», u pravilu u formi vijesti, dok «sedmični mediji uveliko zanemaruju ovaj društveni problem i uglavnom o njemu ne pišu» (Mediacentar, august 2005).

Žuto i crveno svjetlo u Sarajevu

Koliko su maloljetničko prestupništvo i maloljetnički kriminal uzeli maha može se vidjeti iz svakodnevnog čitanja bilo kojih dnevnih novina i u njima po rastućem broju stranica posvećenih crnoj hronici. Novine spominju «bande tinejdžera», «organizovane trojke, «horde mladih kriminalaca»... Među njima nisu samo oni koji spadaju u tinejdžersku dob (od 13 do 19 godina), već i ne mali broj takvih koji imaju jedva desetak godina.

«Dnevni avaz» je nedavno (5. novembar/studeni 2009. godine) objavio da je od početka januara/siječnja do kraja septembra/rujna 2009. godine, samo u Sarajevskom kantonu 214 maloljetnika počinilo čak 470 krivičnih djela, što je u odnosu na prethodnu 2008. godinu povećanje izvršilaca za 14,4%, a krivičnih djela za čak 53%.

Povećan je, dakle, broj maloljetnika koji su se upustili u kriminal, ali je još više povećan broj krivičnih djela, što znači da su neki od njih višestruki povratnici.

Ove je podatke iznio najbolji poznavalac maloljetničke delinkvencije u ovom kantonu Mićo Letić, inspektor u Kantonalnom MUP-u, koji ovaj porast slikovito tumači: «Ako je prošle godine bilo upaljeno žuto svjetlo, sada nam crveno već dobro svijetli».

Policija je napravila statistiku prema kojoj je u kriminalne vode uplovilo 26 djece do 14 godina starosti (neki, kaže Letić, imaju tek devet godina!), čak 90 njih imaju od 14 do 16 godina a 98 od 16 do 18 godina. Među svima njima «povratnika» (recidivista) ima više od jedne trećine - 90.

Prema istom izvoru i izjavi inspektora Letića, «maloljetnici postaju suroviji, bezosjećajniji i bezobzirniji. U razbojništvima, nasilničkom ponašanju, nanošenju teških i lakših povreda, u pokušajima ubistava... maloljetnici su ranije više upotrebljavali snagu, a danas sve više razna oruđa i oružja.»

Sarajevo i njegov kanton nisu dakako nikakav izuzetak već samo uzorak koji vrijedi koliko za većinu naših urbanih sredina, toliko i za cijeli region.

Mediji mogu biti i slijepi i gluhi

Od ove šokantne statistike i šokantnih zločina vjerovatno bi moglo biti šokantniji još samo birokratsko sljepilo naših političkih elita i medijska prezentacija maloljetničkog kriminala. O birokratskom sljepilu političkih elita i ne vrijedi puno trošiti riječi kad su one u stanju da u Parlamentu BiH odbiju već pripremljeni zakon koji su domaći i strani eksperti predložili i pri tome da se pozovu na «nacionalne ili entitetske interese».

Premda se mediji uglavnom kite profesionalizmom i navodno zastupaju najviše etičke standarde, nerijetko su i sami i slijepi i gluhi baš na profesionalizam i etiku. Primjeri?

Moglo bi ih se naći nebrojeno, ali dovoljno je navesti neke tipične: «manjak» novinarskih izvora, identifikacija i javno žigosanje (osuda) maloljetnika u sukobu sa zakonom, senzacionalizam i pojednostavljivanje opisa, tekstovi opterećeni više ili manje stereotipima i predrasudama...

U dobrom broju vijesti i informacija o maloljetničkom prestupništvu ne navode se uopšte izvori ili se najčešće navodi samo jedan (u pravilu, policija, rijetko – škola, ostali nikako). U naprijed već pomenutoj analizi Mediacentra Sarajevo utvrđeno je da u 22,6% objavljenih informacija u bh. dnevnim listovima tokom prvog tromjesečja 2004. godine, nije naveden nijedan izvor, dok je jedan naveden u 66,4%. Dakle, navođenje dva i više izvora prava je rijetkost.

Prema ovoj analizi, mediji načinom (formom i sadržajem) na koji pišu o maloljetničkom prestupništvu šalju tri dominantne poruke:

-    maloljetničko prestupništvo je u stalnom porastu i ne možemo ga kontrolirati;
-    maloljetnici u sukobu sa zakonom su izrazito okrutni i po svojoj prirodi zli;
-    maloljetni prestupnici predstavljaju veliku i stalno rastuću prijetnju našem društvu.

Slika koja se stvara o maloljetnicima u sukobu sa zakonom je iznimno crna i dramatizirana i predstavlja takve maloljetnike kao ubice, palikuće, silovatelje, pljačkaše i slično. O njima se govori kao o nekome ko se kriminalom bavi iz dosade, ili pak kao o osobama kojima je to postao stil života.

Sumornoj predstavi o sebi doprinose i sami maloljetnici, posredstvom modernih nosača slike (mobiteli, internet portali, ili youTube) prenose često autentične ili tek odglumljene slike nasilja.

Identifikovanje i žigosanje

Najčešći je slučaj kršenja etičkih normi i kodeksa identifikovanje maloljetnog prestupnika/kriminalca. Istina, to je bilo karakteristično više tokom prvih godina ove decenije (o devedesetim da se i ne govori), kad se skoro pa redovno u novinama moglo pronaći čak i puno ime i prezime tih prestupnika.

Ali, kako to i neki nasumice pobrojani naslovi u početku ove analize pokazuju, takvi primjeri nisu rijetki ni danas. Novine najčešće objavljuju inicijale osumnjičenih maloljetnika, povremeno njihovo ime i prvo slovo prezimena, a događa se i da u naslovu budu inicijali, potom da u podnaslovu informacije izađe puno ime i prezime maloljetnice (16 godina), a u tekstu samo prezime («Dnevni list», 2006. godina).

I kad objavljuju samo inicijale maloljetnika, novine su identifikovale tu osobu ako su objavljeni puni ili djelimični podaci o njegovim roditeljima ili članovima porodice.

Ovu vrstu kršenja etičkih normi moguće je naći i u ovdje već citiranom, inače vrlo informativnom tekstu «Dnevnog avaza» (5. novembra/studenog), u kojem se navodi puno ime i prezime maloljetnika (16 godina) u sukobu sa zakonom koji je osumnjičen, zajedno sa još dvojicom maloljetnika, za najteže zločine (svirepo ubistvo starice, pokušaj razbojništva i još jedan pokušaj ubistva).

Ime a nerijetko i prezime ovog maloljetnika objavljivali su i druge novine u Bosni i Hercegovini, očito zbog težine zločina i svirepog načina njihova izvršena. Ali, činjenica da su to i drugi radili, ne oslobađa odgovornosti nijedan medij. Uz to, najmanje u svakoj drugoj vijesti o njemu novine su iskoristile priliku da ga obilježe i kao Roma. Pojedini portali su svemu tome dodavale još i nacionalnu dimenziju žrtve: «Bosanski Rom ubio staricu Srpkinju».

Na ovaj su način novine od njega pravile «negativnog heroja», njemu samom činile medvjeđu uslugu, romskoj zajednici nanosile neprocjenjivu štetu i u javnosti širile strah. A u slučaju navedene internet interpretacije zlurado dodavale nacionalne i etničke oznake, očito pod uticajem vlastitih predrasuda.

Predrasude i stereotipi

Od identifikovanja maloljetnih prestupnika i (nesvjesnog?) veličanja njihove ličnosti i nedjela još je u medijima učestalije njihovo osuđivanje. Prije suda i prije bilo kakvog sudskog postupka.

Već u naslovima (kao što se vidi i u uvodu ovog teksta), dnevne novine bez imalo ustručavanja o osumnjičenim prestupnicima govore tako što ih imenuju – ubicama, lopovima, razbojnicima, palikućama, silovateljima, nasilnicima... Ili, pak, upotrebljavaju diskriminirajuće i pežorativne termine kao što su, recimo, «fantomi», «vandali», «probisvijeti» itd.

Ovo vrsta kršenja etičkih normi i standarda – takođe suprotna Kodeksu za štampu i Kodeksu emitovanja radio televizijskog programa Regulatorne agencije za komunikacije BiH - nisu karakteristična samo za maloljetnike i odlika su generalnog pristupa medija prema licima osumnjičenim ili optuženim za kriminal. Povodeći se najviše za informacijama policije ili na osnovu vlastitih saznanja, novine masovno krše jednu od osnovnih vrijednosti u zaštiti ljudskih prava - pretpostavku nevinosti - po kojoj niko nije kriv dok mu se to ne dokaže u sudskom postupku.

Lopov, kradljivac, kriminalac, lažov, varalica, prosjak...? Prije nego što to napišu, novine se moraju zapitati da li su ovi izrazi adekvatni i relavantni za priču i, pri tome, ne smiju zaboraviti da novine nisu ni ulica, a ni sud.

U medijskoj prezentaciji maloljetnika koji su u sukobu sa zakonom ili su žrtve maloljetničkog prestupništva/kriminala najčešće su greške rezultat predrasuda i diskriminacije. Svaki put kad navedu maloljetnikovo etničko porijeklo, rasu, vjeroispovijest ili neki njihov hendikep, novinari se moraju upitati da li je to bitan elemenat njihove priče. Ako nije, a to napišu, znači da su i sami opterećeni predrasudama i stereotipima.

Najgori mogući primjer predstavlja kombinacija (neprovjerene) vijesti i komentara. U takve bi se mogao ubrojati tekst iz «Dnevnog lista» ("Romi pokušali kidnapirati dvoje djece", 10.2.2005.). Ova relativno kratka vijest, dopunjena komentarima autora i lista, puna je predrasuda o toj nacionalnoj manjini. Naime, u njoj se navodi da su Romi osumnjičeni za navodni pokušaj otmice jednog djeteta nedaleko od Čitluka (na osnovu izjave neimenovanog policijskog izvora), te oslobođenji lažnog sumnjičenja za drugi pokušaj ("...radi se o mašti djeteta"). Ali ni ovakva neprovjerena vijest, jer i za prvi pokušaj otmice autor kaže “navodni”, očito nije zaustavila pravu bujicu rasističkih stereotipa o Romima: "Ipak, svjesni smo činjenice da se Romi kreću kuda i kada žele..." Potom autor navodi da se "ne samo djeca već i odrasli ne osjećaju ugodno..." i poziva MUP "kako bi se trebao organizirati bolje..."

Na razini senzacionalizma

Novinama se nerijetko prigovara da samo objavljuju vijesti o maloljetničkom prestupništvu i da ništa ne govore o društvenom kontekstu i društvenoj odgovornosti. Ti su prigovori zabilježeni i u pomenutoj analizi Mediacentra. Tematski i istraživački prilozi zaista su prava rijetkost.

Mediji ponekad ipak pokušavaju da određene incidente i počinioce stave u neki kontekst, najčešće u kontekst njihovih porodičnih okolnosti, što je u većini slučajeva samo korak od kršenja etičkih normi. To se moglo vidjeti i na primjeru osumnjičenog za zvjersko ubistvo starice, kad su pojedini mediji pokušali da «analiziraju» njegovo porijeklo, porodične prilike, doseljavanje u Sarajevo... Raditi to na konkretnom primjeru i samo na osnovu novinarskog istraživanja i eventualno šturih policijskih podataka, uz vlastito tumačenje uzroka i posljedica, obično završi na razini senzacionalizma i nikad ne može biti u najboljem interesu djeteta koji bi morao biti osnovna vodilja i za medije. Uz njega na ovaj način je žigosana i njegova porodica.

Od maloljetnika u sukobu sa zakonom ne smiju se stvarati medijske ličnosti i heroji, kao ni negativci i društveno opasni «tipovi».
---------------------------------------------------------------------------------------------------

Objavljivanje ovog teksta na MC Online omogućeno je zahvaljujući projektu 'Ojačavanje maloljetničke pravde u Bosni i Hercegovini' kojeg su realizirali Italijanska agencija za razvoj i Italijanska ambasada u Sarajevu u saradnji sa Mediacentrom Sarajevo i jedan je od pet tekstova objavljenih u publikaciji 'Odgovornost medija za prevenciju maloljetničkog prestupništva' koju možete preuzeti ovdje.