Istraživački novinar Drago Hedl u zadnje vrijeme dobiva nagrade tempom kojim ih je teško sve i pratiti. Nagrade za Hedla nisu novost, stizale su mu i ranije, no u posljednjih godinu, dvije su se baš zaredale.

Njegovu knjigu "Glavaš: Kronika jedne destrukcije", koja je objavljena u hrvatskom i bosanskom izdanju, Jutarnji list proglasio je najboljom publicističkom knjigom u 2010. godini. SEEMO mu je dodijelio nagradu "Dr Erhard Busek“ za 2011. godinu za izniman doprinos međuetničkoj komunikaciji i pomirenju. U januaru je u Beogradu dobio nagradu „Jug Grizelj“ za istraživačko novinarstvo.

Najveće iznenađenje bilo je veliko priznanje koje mu je krajem prošle godine stiglo s visokog političkog mjesta u Hrvatskoj: hrvatski predsjednik Ivo Josipović odlikovao ga je „Redom Stjepana Radića“ za osobit ljudski i profesionalni doprinos borbi za ljudska prava, promicanje pravde i demokracije te otkrivanje istine.

Očito su se neke stvari za Hedla promijenile u Hrvatskoj (mada treba reći da je uz nagrade dobivao i prijetnje, kao i puno puta do sada), no na mikro razini, u Osijeku u kojem živi, vjeruje da ne bi mogao dobiti niti posao novinara gradske rubrike u lokalnom listu. Otkako ga je 1991. Branimir Glavaš, nekada najmoćniji čovjek Osijeka, a danas osuđeni ratni zločinac u mostarskom zatvoru, istjerao iz Glasa Slavonije, gdje je bio glavni urednik, ni jednu plaću, kaže, nije zaradio u svome gradu.

Radio je za Slobodnu Dalmaciju, riječki Novi list, splitski Feral Tribune, a zadnjih je godina reporter Jutarnjeg lista. Razgovarali smo u Zagrebu početkom marta, nakon tribine o novinarstvu u regiji na kojoj je sudjelovao.

Prošli ste dug put od državnog neprijatelja do počasnog gosta na Pantovčaku gdje Vas je nedavno predsjednik Ivo Josipović odlikovao. Simbolizira li to odlikovanje promjenu odnosa prema ratnim zločinima koji su se počinili nad ne-Hrvatima u Hrvatskoj ili to ostaje tek na razini poruke koju šalje osobno predsjednik Josipović?

Mislim da je ipak ovo drugo u pitanju iako, kada pogledam unazad na ovih dvadeset godina, mislim da je krug ipak na neki način zatvoren. Prije petnaestak godina sam bio žestoko napadan s istog tog mjesta na kojem sam primio odlikovanje, što sam imao prilike vidjeti u stenogramima koji su vođeni u uredu tadašnjeg predsjednika Tuđmana. Spominjalo me se u raznim kontekstima pa, među ostalim, i kao državnog neprijatelja. Za ovakve pomake je bilo prilike i ranije, jer je još predsjednik Mesić napravio odmak od Tuđmana, ali nikada nije odlikovao nekoga tko je bio angažiran kao što sam ja bio. Dakle, rekao bih da je ovo prije svega bila ljudska gesta predsjednika Josipovića.

Je li devedesetih za novinare u Hrvatskoj uopće bilo tema koje je teže bilo otvarati od ratnih zločina?

Siguran sam u to da nije bilo težih tema od ratnih zločina jer su na svim razinama uporno bili gurani pod tepih. Službeni stav prema tome je izrečen s pozicije najvećeg pravnog autoriteta u zemlji, tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda Milana Vukovića, koji je rekao da Hrvati nisu mogli počiniti ratni zločin budući da su vodili obrambeni rat. U svetinju Domovinskog rata se nije smjelo dirati, a tko se tome protivio bio je proglašen u najmanju ruku nacionalnim izdajnikom i mogao je očekivati velike probleme. Svi mi koji smo radili u Feral Tribuneu smo doživljavali prijetnje s raznih adresa, kao što nas je i pratila tajna policija. Te smo dosijee imali prilike vidjeti kad je pao režim Franje Tuđmana.

Koja je bila Vaša motivacija da se bavite ratnim zločinima? Živjeli ste i živite u Osijeku, gdje ste bili i sve vrijeme rata, radeći kao novinar i urednik. Kada ste prvi put čuli za nestajanja i ubojstva građana srpske nacionalnosti i kako ste počeli istraživati ta događanja? Zapravo ste godinama kasnije, 2005, objavili ključni tekst kojim se tereti Branimira Glavaša za ubojstva civila u garaži nadomak njegovog ratnog ureda u Osijeku.

Već smo 1991. i 1992. znali da u gradu više nema nekih naših sugrađana srpske nacionalnosti, ali tada su ljudi masovno odlazili u strahu da im se nešto ne dogodili. Kada god bismo pitali za nekog, dobili bismo odgovor da je otišao na „drugu stranu“, „svojima“ ili „među četnike“. Obitelji ubijenih, koje su ostale u Osijeku, bile su toliko uplašene da osim u najpovjerljivijem krugu nigdje nisu o tome progovarali. Nije bilo ni ikakvih drugih informacija o tome. Ako bi se i znalo da je netko poginuo, govorilo bi se da je stradao na ulici, da ga je ubila granata ili tako nešto. A u to ratno vrijeme smo svakodnevno na ulicama viđali mrtve ili ranjene ljude koje su stradali od granata.

Tek kada se rat stišao, tamo 1993. i 1994. godine, do mene su dolazile neke priče i počeo sam istraživati što se dogodilo s tim ljudima. Bilo je teško zadobiti povjerenje obitelji žrtava, ali kada su prvi progovorili, onda su mi se otvorili putovi i do drugih. Tako sam 1994. počeo objavljivati tekstove o ljudima koji su ubijeni u Osijeku, ali i o drugim zločinima u Slavoniji. Nisam nikoga za to okrivljavao, jer nisam imao dokaza, ali je iz tekstova bilo jasno da je odgovornost na ljudima koji su zapovijedali obranom Osijeka, koji su imali značajne političke i vojne funkcije.

Tekst o ubijenom srpskom civilu, koji je navodno spremao atentat na Glavaša, izašao je 1991. u Slobodnom tjedniku i još mi je onda bio sumnjiv, ali tek mi se godinama kasnije obratio svjedok tog događaja i onda sam 2005. objavio tekst kojim se tereti Glavaša za takozvani slučaj garaža, odnosno ubijanje srpskih civila. A što se tiče moje motivacije, naprosto sam kao svjedok toga vremena smatrao da je potrebno da netko piše i o toj strani rata, bez obzira što sam znao da će to biti neugodno, pa i opasno.

Što Vas je zaštitilo od Glavaša, čovjeka koji je bio, kako kažete, gospodar života i smrti u Slavoniji?

Prvu ozbiljnu prijetnju sam dobio 1994. upravo od Glavaša. Po jednom saborskom zastupniku mi je poručio da će me pretvoriti u prah i pepeo jer sam prilično jasno u jednom tekstu naveo da bi on mogao biti odgovoran za zločine u Osijeku. Tu sam prijetnju objavio u novinama jer sam smatrao da mi javnost može biti najbolja zaštita.

Kada se to dogodilo nazvao me je tadašnji američki ambasador u Hrvatskoj Peter Galbraith i rekao mi je da tog dana ima sastanak s predsjednikom Tuđmanom i ministrom obrane Gojkom Šuškom i da im može postaviti pitanje o mojoj sigurnost. Očito je to i napravio jer su prijetnje na neko vrijeme stale.

Kasnije sam već bio dosta eksponiran zbog onog što sam radio pa bi, u slučaju da mi se nešto dogodilo, bilo lako ući u trag počiniteljima. A vjerojatno sam imao i sreće. Važno mi je da sam sada bezbrižan i da, iako sam svjestan da se prijetnje zbog nekih budućih tekstova možda mogu ponoviti, vjerujem da to više ne može biti kao u onim najgorim godinama.

Za Vaš je rad zasigurno bilo važno što ste bili dio redakcije Feral Tribunea. Biste li u to vrijeme mogli tako slobodno raditi i u nekim drugim medijima u Hrvatskoj?

Feral je bio perjanica u otvaranju škakljivih tema. Mislim da se ni u jednom drugom mediju u Hrvatskoj nije moglo pisati onako kako se tada pisalo u Feralu. Redakcija je imala razumijevanja za takve teme, stajala je iza svojih novinara i disala je prilično unisono po tom pitanju. Drugi mediji – Globus, Nacional i neke dnevne novine – počeli su se time baviti nešto kasnije, nakon Oluje, kada je to već bilo malo lakše i kada je Feral već primio one prve, najteže udarce.

„Bilo je jako važno ukazivati na pojedince koji su stajali iza tih zločina kako ne bi cijeli Osijek ili cijela Hrvatska bili pod hipotekom zločina... Neshvatljivo mi je da oni koji to nisu činili ne žele da se napravi podjela između njih i zločinaca.“

Nisu li novinari odigrali bitnu ulogu u javnom priznavanju ratnih zločina počinjenih nad ne-Hrvatima? U vrijeme kada su i politika i državno odvjetništvo zataškavali takve slučajeve, nevladine udruge i novinari, iako, istina, rijetki, bavili su se prljavom stranom rata koja se onda s vremenom, a pogotovo pod pritiskom Haaškog suda i EU, više nije mogla ignorirati.

Da nije bilo medijske priče o zločinima, možda bismo još danas vjerovali da je Domovinski rat bio besprijekorno čist. Svjestan sam koliko su to osjetljive teme, tim više što živim u Osijeku, koji je teško stradao za vrijeme rata, o čemu sam objavio i knjigu ratnih reportaža iz Osijeka i s fronta, koji sam obilazio u to vrijeme. Ljudima je iz emocionalnog razloga bilo neprihvatljivo da se o tome piše, jer su smatrali da se ne govori dovoljno o strahotama kroz koje su Hrvati prošli. Teško ste mogli uvesti te teme u javnost, a da ljudi shvate da ne proizlaze iz namjere da se negira agresija na Hrvatsku ili blati Domovinski rat.

Zahvaljujući medijima postupno se u Hrvatskoj počela mijenjati društvena klima. Ljudi su shvatili da nikakve veze s obranom Hrvatske nije imalo to što se nekim civilima u grlo ulijevala sumporna kiselina iz akumulatora ili ih se, oblijepljene selotejpom i s metkom u glavi, bacalo u Dravu. Trebale su proći godine da te priče dobiju pravo građanstva i da ljudi počnu shvaćati da je to ratni zločin. Bilo je jako važno ukazivati na pojedince koji su stajali iza tih zločina kako ne bi cijeli Osijek ili cijela Hrvatska bili pod hipotekom zločina. Siguran sam da je 95% branitelja u obrambeni rat ušlo s najplemenitijim namjerama i da veliki dio njih nije sudjelovao ni u kakvim zločinima, ali neki jesu. Neshvatljivo mi je da oni koji to nisu činili ne žele da se napravi podjela između njih i zločinaca.

Svoje ste veliko i podrobno znanje o događajima u Osijeku u zadnjih 20 godina iznijeli u knjizi „Glavaš: Kronika jedne destrukcije“, koja je zapravo politički horor, a ne triler kako joj stoji na koricama. Horor po količini zločina, beskrupuloznosti, svireposti, korupcije, bešćutnosti, umreženosti raznih struktura, što ste sve dokumentirali. Ako s vremenskom distancom to vrijeme budemo sudili po Vašoj knjizi, mislite li da će nam se činiti nevjerojatnim da se nešto tako moglo događati?

„Pisao sam dugi niz godina o Glavašu, ne zbog toga što sam bio opsjednut tim likom, nego zato što je on u Slavoniji o svemu odlučivao. Gdjegod biste malo zagrebli...on bi izvirio. Kao Hitchcock koji se pojavi u svakom svom filmu...“

Kada sam se pišući knjigu vraćao u to vrijeme, i meni samome su se neke stvari činile nevjerojatnima. Recimo, kada Glavaš svom bratu, šefu komunalne službe u Osijeku, piše pismo u kojem traži da makne iz grada sve antifašističke spomenike, pod izlikom da ih treba restaurirati. To je čisti nadrealizam. Ili kada je jedini u Hrvatskoj zabranio proslavu Dana antifašizma, kako se ne bi gubilo vrijeme na nerad. Nekome tko za 20 godina bude čitao o tome, pogotovo netko tko nije imao doticaja s tom stvarnošću, sigurno će se neki dijelovi činiti kao fikcija, a ne kao dio naše povijesti.

Glavaš je očigledno najvažnija i najveća tema kojom ste se do sada bavili. No, sudeći prema tonu knjige, nije se pretvorio u Vašu opsesiju, kako se to često događa novinarima koji se dugo nečim bave, a i to „nešto“ se bavi njima, kao što je Vama Glavaš zagorčavao život. Knjiga je napisana vrlo odmjereno pa čak i distancirano, u tekstu nema viška emocija.

Pisao sam dugi niz godina o Glavašu, ne zbog toga što sam bio opsjednut tim likom, nego zato što je on u Slavoniji o svemu odlučivao. Gdjegod biste malo zagrebli, bio to sport, kultura, gospodarstvo ili čak estrada, on bi izvirio. Kao Hitchcock koji se pojavi u svakom svom filmu, tek toliko da znamo da je prisutan. Ako ste htjeli pisati o Osijeku, morali ste se njime baviti. No pokušao sam se osloboditi bilo kakve emocije prema onome što je činio, ali i prema našem, međusobnom odnosu. Nastojao sam se staviti u poziciju promatrača, mada je Glavaš direktno utjecao i na moj život.

Kakav je zapravo bio vaš odnos?

Prije rata se nismo poznavali, a tokom rata je taj odnos zapravo bio normalan, mada me 1991. u pratnji svojih naoružanih ljudi istjerao s mjesta glavnog urednika Glasa Slavonije. Poslije sam, radeći za Slobodnu Dalmaciju, redovito  dolazio na novinarske konferencije koje je držao, čak sam radio i neke razgovore s njim, jer je bio zapovjednik obrane grada. Tada nisam pisao tekstove koji su mu mogli štetiti. Nisam ga hvalio, jer mi se njegovo bahato ponašanje nije nikada sviđalo, ali sam mu davao jednaku priliku kao i svakom  drugom. Čak se ponudio i da bude promotor te moje knjige ratnih reportaža pa je i govorio na promociji, i to vrlo pohvalno, o mom novinarskom radu. Kada sam se počeo baviti temama koje su ga dovodile u nezgodan kontekst, počeo me nazivati jugonostalgičarom, komunjarom, psihičkim bolesnikom, čak i stranim špijunom. Ali znao sam da mu ništa drugo ne preostaje nego da se služi floskulama i lažima.

Koliko se situacija u Osijeku promijenila otkako je Glavaš na odsluženju kazne u Bosni i Hercegovini? Knjigu završavate konstatacijom: „Vulkan njegove destruktivne energije još uvijek nije presahnuo.“ Blijedi li makar njegov utjecaj?

Glavaš još uvijek ima iznimno jak utjecaj na zbivanja u Osijeku i Slavoniji zahvaljujući stranci HDSSB, koju je osnovao. U toj su stranci njemu vjerni ljudi, pokupio je onaj najniži talog iz HDZ-a. Stranka njeguje kult Glavaša i djeluje u njegovo ime dok ga nema. Na zadnjim parlamentarnim izborima su ga koristili kao maskotu stranke i dobili su šest zastupničkih mjesta u Saboru, što je za regionalnu stranku više nego odličan uspjeh. Dakle, Glavaš je i dalje iznimno politički jak. Njegovim povratkom u Osijek ta će politika doživjeti trijumf jer će se on prikazati kao žrtva režima. Ukoliko ga društvo, a pritom mislim na politiku, ne stavi na mjesto na koje pripada, mislim da može doživjeti ne samo revival, nego i politički uzlet, što u nekim novim turbulentnim vremenima može biti itekako opasno.

Mislite li da će doći red i na Vladimira Šeksa, kojeg je i Amnesty International prozivao zbog ratnih zločina? U knjizi spominjete zanimljivu epizodu sa Šeksom: u ljeto 1991. bio je predsjednik Regionalnog kriznog stožera za Slavoniju i Baranju kada ga je posjetio Šušak, kojem je potom pokazao Vukovarsku klaonicu, mjesto u kojem su držana tijela ubijenih građana srpske nacionalnosti. Je li Vas itko iz istražnih tijela pito odakle Vam taj podatak? Je li se tko uhvatio za to?

Imam informacije da se istraga oko toga vodi. U postojanje Vukovarske klaonice nemam razloga sumnjati, tim više što postoji svjedok, koji je o tome i dao iskaz. Priča o zločinima u Hrvatskoj nije završila, iako je dobrim dijelom zaokružena jer su više-manje svi bitni akteri zločina optuženi ili osuđeni. Osim jednog. Stvarna uloga Vladimira Šeksa u ratu nije do kraja ispitana.

On je od maja do kraja septembra 1991. godine bio prvi čovjek Kriznog stožera Slavonije i Baranje i osoba koja je imala velikog utjecaja na zbivanja u to vrijeme. I sam je Glavaš tokom suđenja prijetio da će pokazati dokumente koji će bitno preokrenuti sliku odgovornosti za zločine na tom području, ali imam dojam da je među njima postignut dogovor u smislu da Šeks s pozicija s kojih je mogao, a mogao je puno toga, pomogne Glavašu da ne završi onako kako je mogao.

Mislite na to da zatvorska kazna Glavašu bude manja od zaslužene?

Da, i da Glavaš pobjegne iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu. Bio sam svjedok sramotnog svjedočenja Šeksa u korist Glavaša, kada ih je obojicu prikazivao kao obične civile koji su za rata hodali u uniformama, ali nisu imali nikakve vojne odgovornosti. Valjda je mislio da će tim svjedočenjem izvući Glavaša, ali ipak nije sasvim uspio.

„Da nije bilo medijske priče o zločinima, možda bismo još danas vjerovali da je Domovinski rat bio besprijekorno čist.“

Je li istraga o vukovarskoj klaonici motivirana Vašom knjigom?

Pretpostavljam da je motivirana knjigom, jer ta informacija nikada prije nije bila javno objavljena. Za mentalnu higijenu svih nas je važno da se sazna što se sve događalo i koja je uloga Vladimira Šeksa u tome.

O takvim je stvarima, naravno, bilo teže pisati prije 10, kamoli 15 godina, nego danas, no, s druge strane, Boro Kontić je na tribini na kojoj ste sudjelovali prije ovog razgovora rekao da nezavisno novinarstvo danas više ne postoji, da je to prazan pojam. Što Vi o tome mislite, slažete li se s tom ocjenom?

Ne slažem se sasvim. I danas ima novinara koji dobro rade svoj posao i bave se istraživačkim novinarstvom, samo što su teme drugačije – korupcija, gospodarski kriminal itd. Problem je što redakcije ne daju novinarima dovoljno vremena da rade na pričama, jer ih to financijski previše košta.

Imate li Vi, s Vašim iskustvom i reputacijom, taj „luksuz“ unutar redakcije da možete barem, recimo, 15 dana na nečemu raditi?

15 dana baš i ne, ali mogu dobiti tjedan dana da nešto istražim. Ali, ne mogu se požaliti na moju redakciju, ne zato što bih se bojao posljedica ako bih rekao nešto kritički, nego nemam razloga.

Imate još tri godine do mirovine. Veselite li se što ćete u miru moći radite što želite ili se još niste zasitili reporterskog posla?

Nije mi još dosta i neću se gurati u mirovinu ako ne budem morao ići. Volim ovaj posao i nije mi ga teško raditi. A kada budem morao prestati raditi, onda bih se volio posvetiti pisanju romana, vratiti se svojim počecima. Moj prvi posao je bio na mjestu urednika časopisa za književnost „Revija“ i sedamdesetih sam godina objavio zbirku kratkih priča. A prije toga još imam par tema na kojima želim raditi. Jedna od njih je priča o Josipu Reihl-Kiru, zapovjedniku osječke policije, koji je pokušao spriječiti rat u Slavoniji, ali je ubijen iz zasjede u julu 1991. Njegovo ubojstvo je jako utjecalo na kasnija događanja u Slavoniji i Osijeku, a još do kraja nije razriješeno. Sada radim na knjizi o tim događanjima.