Da bi medijski sistemi postali činitelji revizije društvenih odnosa, koji se temelje na isključivanju i zatiranju deprivilegiranih društvenih slojeva i grupa, moraju i sami biti podvrgnuti reviziji. Istraživanja o udjelu deprivilegiranih društvenih grupa, na primjer etničkih manjina ili žena, u vlasništvu medija ili na vodećim položajima u medijma u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama, govore o njihovoj sistematičnoj isključenosti. Oglašavanje kao ključni element poslovnog modela i poslovnih uspjeha medijskih kompanija, te kao takvo sastavni dio medijske industrije i medijskih sistema, se dikriminatorno odnosi prema medijima etničkih manjina i manjinskoj medijskoj publici. Istovremeno su u medijskim diskrusima u manjoj mjeri predstavljeni glasovi i pogledi pripadnika deprivilegiranih društvenih grupa. Društvene uloge, u kojima ih predstavljaju medijski diskursi, i značaj koji se pripisuje njima i njihovom djelima, upravo reproduciraju i legitimiraju postojeće društvene odnose dominacije i isključivanja.

Stare i nove manjine

Često je problem evropskih medijskih sistema, uključujući i javne radiotelevizije, da na području pristupa manjina prema medijima primjenjuju razlikovanje između tradicionalih etničkih manjina, nastalih s promjenama državnih granica unutar Evrope, i onih, koje dominantni diskursi nazivaju doseljenicima, imigrantima ili novim manjinama, a uključuju državljane evropskih država koji su se tamo naselili zbog ekonomskih migracija ili poslije kraja kolonijalizma.

Za medijski sistem u Sloveniji je u tom kontekstu karakteristično da reproducira hijerarhiju manjinskih zajednica, kakva je uspostavljena ustavnim uređenjem i kakva se primjenjuje u manjinskoj politici.

U Sloveniji naime pored italijanske i mađarske manjine tradicionalno ili u većem broju žive još i romska zajednica te manjinske zajednice Albanaca, Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata, Makedonaca, Nijemaca, Srba i drugih. Prema ustavnom uređenju je italijanskoj i mađarskoj  manjinskoj zajednici osigurana visoka razina zaštite manjinskih prava, koja uključuje i dvojezičnost na dijelu teritorija te političku participaciju sve do razine državnog parlamenta u kojem italijanska i mađarska manjina imaju svaka svog poslanika. U medijskom sistemu to znači državnu pomoć štampanim medijima tih manjina te na području elektronskih medija njihovu uključenost u sistem javne radiotelevizije. Ona u slučaju italijanske manjine traje još od socijalizma tj. od 70. godina prošlog stoljeća i sada uključuje poseban radijski i televizijski program, a u slučaju mađarske manjine se opseg programa i uključenosti povećao od sredine 90. godina prošlog stoljeća.

Romska zajednica, kojoj slovenački ustav nije precizno odredio mjesto u sistemu manjinske zaštite, ali je izričito spominje i priznaje, sve od osamostaljenja Slovenije pa do 2005. nije bila niti normativno niti u praksi uključena u programe i organe javne radiotelevizije u Sloveniji. Emisije o položaju romske zajednice počele su se emitirati na Radiju Slovenija u decembru 2007., a na Televiziji Slovenija u martu 2008., i time doprinijele redovnom uvidu u događaje i potrebe različitih dijelova romske zajednice u Sloveniji, afirmaciji različitih romskih dijalekata, sazrijevanju novinarske ekipe, sastavljene od pripadnika romske zajednice, a i boljoj artikuliranosti romskih predstavnika u javnom obrazlaganju vlastitog položaja i interesa.

Takoreći potpuno izuzete iz medijskog sistema i javne radiotelevizije u Sloveniji sve do danas ostaju manjinske zajednice Albanaca, Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata, Makedonaca i Srba. Njihova amaterska medijska produkcija svodi se na interne biltene te dvije emisije koje nastaju u okviru studentskih radijskih stanica u Ljubljani i Mariboru, zahvaljujući otvorenosti tih studentskih medija koji se financiraju iz sredstava studentskih zadruga.

Manjinske zajednice naroda bivše Jugoslavije u Sloveniji u političkom pa i diskursu stručne javnosti smatraju se doseljeničkim (imigrantskim).  Čine deset posto stanovništva te zbog veličine i povijesnog značaja imaju nedvojbeno važan i specifičan položaj u slovenačkom društvu. Kao porezni obaveznici značajno doprinose u državni proračun, a zbog svoje brojnosti preko plaćanja obavezne mjesečne pretplate za javnu radioteleviziju RTV Slovenija  nezanemarljivo doprinose financiranju i održivosti tog javnog medija. Iako su pojedinačno i zajedno vladi, ministarstvu za kulturu, parlamentu, predsjedniku republike, javnoj radioteleviziji i drugim institucijama više puta od 2003. godine uputile zahtjeve za uvažavanje njihovog manjinskog položaja i želje za očuvanjem kulturnog i jezičkog identiteta, njihov položaj u sistemu manjinske zaštite, pa i u sistemu javne radiotelevizije, do sada nije određen. Osim minimalnih subvencija za aktivnosti kulturnih društava te blijedih pokušaja uvođenja mogućnosti dodatne nastave u nekim od jezika tih manjinskih zajednica, ostaje neriješeno pitanje njihovog sistemskog uključivanja. Istovremeno međunarodne organizacije prilikom svake ocjene stanja ljudskih i manjinskih prava već godinama uporno upozoravaju i prekoravaju slovenačku vladu da bi položaj i prava tih manjinskih zajednica morali biti bolje riješeni. U izvještajima Vijeća Evrope se na primjer izričito spominje i problem isključenosti manjinskih zajednica naroda bivše Jugoslavije u Sloveniji iz medijskog sistema, naročito iz javne RTV Slovenija.

Strah zbog gubitka nacionalnog identiteta

Postavlja se pitanje zašto Slovenija to pitanje nije bolje riješila? Razloge možemo naći u povijesnom kontekstu, u političkim odnosima i javnom mnijenju. U mnogočemu se svi ti razlozi kristaliziraju kroz strah pred gubitkom slovenskog nacionalnog identiteta, teritorija i jezika. Posebno veliku ulogu u definiranju i redefiniranju manjinskog sistema ima briga za zaštitu slovenskog jezika kao dominantnog kulturnog markera u gradnji slovenske nacije.

Sagledavajući povijesni kontekst treba znati da su posebna prava italijanskoj i mađarskoj zajednici u Sloveniji dodijeljena još u slovenačkom ustavu iz 1963. kao odgovor na potez Austrije koja je ukinila prava na dvojezično obrazovanje za slovensku manjinu u Austriji 1959. godine obrazlažući to činjenicom da Jugoslavija nema zaštitne mjere te vrste za manjine. Ali dok je jezička politika Slovenije prema italijanskoj i mađarskoj manjini u vrijeme socijalizma i Jugoslavije bila pod utjecajem međunarodnog konteksta, jezička politika prema pripadnicima drugih jugoslavenskih naroda i narodnosti je zavisila od stupnja zadovoljstva Slovenije položajem unutar Jugoslavije. Uglavnom je bila odraz činjenice da je većina pripadnika drugih jugoslavenskih naroda i narodnosti u Sloveniju prispjela usljed ekonomskih migracija.

Kada se 1990. pisao ustav samostalne države Republike Slovenije u raspravi o problematici zaštite manjina su stručnjaci Instituta za etničke studije u Ljubljani (Inštitut za narodnostna vprašanja), kako tvrdi jedan od njih Miran Komac, upozoravali na pitanje zaštite prava pripadnika naroda i narodnosti bivše Jugoslavije. Ipak, do posebnih odredbi o tim pitanjima u ustavu koji je prihvaćen 1991. nije došlo. U pogledu normativnog položaja manjinskih zajednica naroda i narodnosti bivše Jugoslavije u Sloveniji tako u slovenskom pravnom sistemu – niti u ustavu niti u zakonima – nema nikakvog traga odredbama u kojima bi se navodeći imena tih naroda odnosno manjina odredio način i opseg zaštite njihovih manjinskih prava.

Kada se 1990 pisao ustav samostalne države Republike Slovenije u raspravi o problematici zaštite manjina su stručnjaci Instituta za etničke studije u Ljubljani (Inštitut za narodnostna vprašanja), kako tvrdi jedan od njih Miran Komac, upozoravali na pitanje zaštite prava pripadnika naroda i narodnosti bivše Jugoslavije. Ipak, do posebnih odredbi o tim pitanjima u ustavu koji je prihvaćen 1991. nije došlo.

U stručnim, pravnim i političkim raspravama to se obrazlaže uvrštavanjem pripadnika među imigrante te njihovih zajednica među imigrantske ili "nove" manjine čiji pripadnici mogu uživati individualna ali ne i kolektivna prava. Većina pripadnika tih manjina su doista doseljeni radnici iz nekadašnjeg srpskohrvatskog jezičkog područja bivše Jugoslavije te njihovi potomci, a pored njih su i brojni pripadnici makedonskog i albanskog jezičkog područja. Oni djeluju u približno 65 kulturnih društava, pri čemu su kulturna društva Bošnjaka, Hrvata, Srba i Makedonaca povezana i u saveze kulturnih društava. Iz popisa tih društava se vidi da su počela djelovati poslije 1991. godine, osim kulturnog društva Albanaca "Migjeni" koje je osnovano 1989. godine. Ipak treba spomenuti da većina pripadnika naroda i narodnosti bivše Jugoslavije nije aktivno uključenih u djelovanje tih društava.

Devedesete godine prošlog stoljeća protekle su bez većeg propitivanja tog režima manjinske zaštite, iako su i u tom razdoblju neke međunarodne organizacije upozoravale na neriješen položaj pripadnika naroda i narodnosti bivše Jugoslavije u Sloveniji. U početku novog tisućljeća su međutim u ocjenama provođenja međunarodnih standarda, prije svega Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina i Evropske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima, a i u izvještajima Evropske komisije za borbu protiv rasizma i netolerancije, počele stizati izrazitije kritične ocjene.

U toku procesa prihvaćanja Slovenije u punopravno članstvo Evropske unije je Evropska komisija u okviru redovnih izvještaja o napredovanju krajem devedesetih godina prošlog stoljeća i prvih godina novog tisućljeća položaj mađarske i italijanske manjine ocjenjivala kao dobar, dok su kritike bile usmjerene jedino na položaj Roma. Položaj pripadnika naroda i narodnosti bivše Jugoslavije u Sloveniji nije uopće bio uključen u proces praćenja napredovanja Slovenije u toku učlanjenja u Evropsku uniju.

Pokazalo se da je za Sloveniju problem tzv. novih manjina, nastalih raspadom zajedničke države i ekonomskim migracijama unutar nje, velik izazov sa kojim se nijedna dosadašnja vlada od osamostaljenja nije htjela suočiti. Pitanje uvođenja tzv. novih manjina u sisteme manjinske zaštite nije teško pitanje samo za Sloveniju nego i za zapadnoevropske države u kojima je u kontekstu deklariranih demokratskih načela, koja uključuju odsutnost diskriminacije, teško opravdati isključenost iz sisteme manjinske zaštite tzv. imigrantskih zajednica poslije druge, treće ili četvrte generacije.

Izazov «nevidljivih»

Uzimajući u obzir sveukupan odnos državnih organa i društva prema jeziku i zajednicama naroda i narodnosti bivše Jugoslavije u Sloveniji poslije osamostaljenja možemo ustvrditi da se radi o prevagi stavova, ideologija i praksi koje doprinose nevidljivosti tih grupa i njihovih resursa, posebno jezika i kulture. Iako bi znanje tih jezika za njihove govornike trebalo predstavljati kvalitetu i referenciju, ono postane u datim društvenim uvjetima i jezičkoj stvarnosti takoreći hendikep i stigma.

Dok su matične države drugih naroda bivše Jugoslavije u devedestim godinama prošlog stoljeća prolazile kroz ratove i razne vrste društvenih kriza, pripadnici tih naroda u Sloveniji nisu imali ni politički ni simbolički kapital za isticanje posebnih zahtjeva ili odupiranje jezičkoj diskriminaciji.

Takav razvoj društvene i jezičke situacije je moguće razumjeti i objasniti s činjenicom da je Slovenija - njene institucije i dominantne društvene grupe – period od osamostaljenja upotrijebila za one politike i instrumente koji su jačali i afirmirali slovenačku naciju. To je između ostalog uključivalo usredotočenost na proces uključivanja u Evropsku uniju.  U tom smislu je pitanje položaja i statusa pripadnika naroda i narodnosti bivše Jugoslavije i njihovih jezika bilo potisnuto u stranu kao marginalno pitanje, koje je uz to i nosilo simbolički teret povezanosti sa sada nepopularnim povijesnim kontekstom.

A i dok su matične države drugih naroda bivše Jugoslavije u devedestim godinama prošlog stoljeća prolazile kroz ratove i razne vrste društvenih kriza, pripadnici tih naroda u Sloveniji nisu imali ni politički ni simbolički kapital za isticanje posebnih zahtjeva ili odupiranje jezičkoj diskriminaciji.

S vremenom su se ipak izoblikovali glasovi i zagovornici dijaloga o uspostavljanju formalnog statusa i razvijanju sistema mjera za zaštitu kulturnih i jezičkih prava pripadnika naroda i narodnosti bivše Jugoslavije u Sloveniji. Tako od 2002. do sada bilježimo brojne aktivnosti u tom smjeru koje izvode stručnjaci iz znanstvenih i istraživačkih organizacija, aktivisti organizacija za ljudska prava te kulturnih društava i saveza u kojima djeluju pripadnici naroda i narodnosti bivše Jugoslavije u Sloveniji. Treba kao svojevrstan fenomen političke emancipacije i savezništva među različitim etničkim grupama spomenuti da su ta društva i savezi naroda i narodnosti bivše Jugoslavije u Sloveniji udruženi u koordinacijsko tijelo (Savez saveza kulturnih društava konstitutivnih naroda i narodnosti bivše SFRJ) koje se nedavno registriralo kao pravni subjekt i zajednički nastupa u zahtjevima za priznanje i reguliranje manjinskog statusa. Trenutno tom zajedničkom tijelu predsjedava aktivist albanskog kulturnog  društva Tahir Maliqaj, prije toga je predsjedavajući bio predstavnik srpske zajednice Branko Matijević, a prije njega aktivist makedonske zajednice u Sloveniji Ilija Dimitrievski.

Također i institucije vlasti na državnoj i lokalnoj razini čine zadnjih godina korake u smjeru omogućavanja afirmacije kulture i jezika pripadnika naroda i narodnosti bivše Jugoslavije. Ipak, ti koraci imaju sljedeće karakteristike – stavlja ih se u kontekst podrške doseljeničkim zajednicama koje ne treba ni u kom smislu ne uspoređivati sa zajednicama priznatih manjinskih naroda u Sloveniji, financijska i druga sredstva su niska tako da se iz njih ne mogu razviti ambiciozniji kulturni produkti i značajnija afirmacija, u osnovne škole se stihijski, samo u nekim gradovima i na pritiske kulturnih društava uvodi dopunska nastava u jezicima naroda i narodnosti bivše Jugoslavije, ali se s obzirom na opću društvenu klimu i statusni položaj tih jezika, koji kao što smo već spomenuli prestavljaju neresurse i kada ih posjeduješ, u tu nastavu uključuje mali broj djece.

Slovenci su glasali protiv

Bilo je naznaka da je postignut značaj pomak u naporima za revidiranje sistema manjinske zaštite i medijskog sistema kada je 20. oktobra 2010. slovenački parlament prihvatio novi zakon o RTV Slovenija koji prvi put javnoj radioteleviziji određuje da mora emitirati programske sadržaje o položaju i kulturnim dostignućima zajednica naroda i narodnosti bivše Jugoslavije (navodi ih i poimenično – Albanaca, Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata, Makedonaca i Srba). Tada prihvaćen zakon trebao je prekinuti sa dugogodišnjom politikom i praksama potpune isključenosti velikog dijela manjinskih zajednica u Slovenije iz medijskog sistema i javne radiotelevizije. Zakon, koji je preko realizacije kulturnih i komunikacijskih prava prvi put od osamostaljenja u normativni sistem uveo te nepriznate manjinske zajednice, je pripremilo ministarstvo za kulturu. Ministartvo vodi Majda Širca, nekadašnja novinarka i urednica u kulturnoj redakciji TV Slovenija, članica stranke Zares, nastale prije nekoliko godina rascijepom unutar liberalno-demokratske stranke (koju je od 1994. do 2002. vodio pokojni Janez Drnovšek).

Koalicija socijaldemokratskih i liberalno-demokratskih stranaka koja čini slovenačku vladu poslije izbora 2008. godine i u izbornom programu obavezala se doprinijeti boljem statusnom rješenju manjinskih zajednica iz bivše Jugoslavije u Sloveniji. Tako se za januar 2011. najavljuje i prihvaćanje deklaracije u parlamentu koja bi bila osnova za osnivanje državnog tijela za brigu o normativnim i praktičnim rješenjima za uključivanje tih manjina u sistem. Za normativnu integraciju preko promjene ustava i ustavnog priznanja bilo bi potrebno postići suglasnost dvije trećine poslanika u parlamentu, što je nemoguće s obzirom na odsutnost podrške stranaka desnog-centra i na potencijal  nacionalističkog i populističnog manipuliranja koje donosi mogućnost rasprave o ustavnom prizanju.

Samo uvrštavanje programskih sadržaja za manjinske zajednice naroda i narodnosti bivše Jugoslavije u programske obaveze javne radiotelevizije u Sloveniji bio je jedan od tri razloga zbog kojih su opozicijske stranke desnog-centra u novembru zahtjevale naknadni zakonodavni referendum o novom zakonu o RTV Slovenija. Referendum je održan u nedjelju, 12. decembra 2010. i donio rezultat koji spriječava da zakon počne važiti.

To se potvrđuje i u činjenici da je i samo uvrštavanje programskih sadržaja za manjinske zajednice naroda i narodnosti bivše Jugoslavije u programske obaveze javne radiotelevizije u Sloveniji bilo jedan od tri razloga zbog kojih su opozicijske stranke desnog-centra u novembru zahtjevale naknadni zakonodavni referendum o novom zakonu o RTV Slovenija. Referendum je održan u nedjelju, 12. decembra 2010. i donio rezultat koji spriječava da zakon počne važiti. Na referendum je od 1.707.236 glasača izašlo tek oko 250 tisuća odnosno oko 15 posto. No, većina birača koji su izašli glasali su protiv novog zakona i tako ostaje važiti dosadašnji zakon o RTV Slovenija. Iako se radi o malom broju birača koji su izašli na birališta, rezultati referenduma moraju se poštovati i prema slovenačkom zakonodavstvu najmanje godinu dana poslije zakonodavnog referenduma ne smije se mijenjati zakonodavstvo s tog područja. Taj referendumski rezultat ujedno protivnicima uključivanja manjinskih zajednica naroda bivše Jugoslavije u Slovenije u sistem manjinske zaštite daje mogućnost da se pozivaju na volju birača u njihovom nastojanju da se nastavi sa dugogodišnjim statusom quo i blokadom svakog pokušaja da se regulira njihov posebni položaj i manjinska prava.