Gledajući „Kako se kalio čelik “, animirani film Igora Grubića

foto: ilustracije iz filma

Svijet moje starosti podsjeća me na moje mladalačke maštarije.

Roman od čijeg pisanja sam davno odustao trebao je biti distopija čija bi se radnja dešavala u bliskoj budućnosti i u jednom globaliziranom svijetu konzumacije i jeftine zabave. Ideja se zasnivala na mogućnosti da moćna političko-bankarska elita podaničke mase kontrolira zahvaljujući tehnologiji koja omogućuje čitanje misli. Sve misli svih ljudi na planeti slijevaju se u centralu gdje se analiziraju i automatski upozorava na one koji pokazuju i minimum kritičnost prema svijetu u kojem žive. Takvi se odmah hapse i odvode u ogromna nenaseljena područja Australije (roman se trebao zvati Australija), opasanima zidom i pretvorena u gigantski Guantanamo gdje se milioni ljudi na brutalan način preodgajaju i uči ih se da prestanu misliti ako se žele vratiti u „slobodu“.

Ne, nisam od toga odustao samo zbog onoga što je Cioran izrazio rečenicom „na nekim jezicima nema smisla pisati“, već stoga što sam shvatio da bih se samo bez veze potrošio pišući nešto što se već dobrano odvija u stvarnosti.

Primjera za to je doslovce bezbroj.

Razlike između klasa danas se mjere svjetlosnim godinama. Svaka od njih živi u zasebnom svijetu pri čemu mi, obični ljudi, ne možemo ni zamisliti kako izgleda svijet onih koji nemaju obavezu raditi i pri tom raspolažu neograničenim sredstvima i moći. Tanka klasa malobrojnih milijardera je toliko udaljena da je nije moguće vidjeti bez teleskopa, dok je ono što je trebala biti srednja klasa praktički postao podrum u visokom neboderu čiji su svi spratovi osim raskošnog penthousa na vrhu prazni. Ipak, biti pripadnik najsiromašnijeg sloja u nekoj zapadnoj zemlji ideal je o kojem se sanja u četiri petine čovječanstva. U siromašnim zemljama kakvih je ogromna većina na svijetu, ljudi danas žive u stravičnijim prilikama nego su to biblijske vizije samog pakla. I još su sretni ako su samo gladni i niko ih ne bombardira.

Cijeli svijet je postao globalni panoptikum, svi smo posmatrani i čak ni ne znamo ko nas posmatra. U parlamentima evropskih država odavno su usvojeni takozvani FRA-zakoni koji vojsci dozvoljavaju da nam legalno zaviruje u kompjutere, mobitele, a uskoro možda i u misli. U Americi su donijeli sličan zakon na osnovu kojeg „legalno“ mogu špijunirati svakoga na planeti. I to se dešava u zemljama demokracije – samo vile znaju kakva je tek situacija u tvrdim diktaturama poput Burme ili Saudijske Arabije.     

Način na koji je organizirano uništenje „Wiki Leaks-a“ i doslovce polagana fizička likvidacija njegovog vlasnika odvija se pred našim očima. Oni koji demonstriraju zbog toga mogu se prebrojati na prste. Snowden je riskirajući život i odričući se praktički svega čega se čovjek može odreći rekao istinu. I šta se dogodilo? Ništa!

Ljudi su pasivizirani i prihvaćaju nepravdu kao prirodno stanje.

U Švedskoj gdje živim, nedavno je direktorica velike banke uhvaćena da je sudjelovala u gigantskom pranju novca. Otpuštena je uz otpremninu od više od tri miliona eura.

Zdrav razum više ne stanuje na ovoj planeti. Pravda je nepoznata riječ. Ideal je obogatiti se bez ikakvog rada, grabež je jedina ideologija, mržnja i nacionalizam religija, a najprimitivniji i najzadrtiji nacionalisti i fašisti izabrani na vlast većinskom voljom stanovništva odavno više nisu specifikum samo Balkana.

Je li to taj slobodni svijet i sloboda kojoj smo težili dok smo bili u socijalizmu u kojem, kako nam danas u oči lažu, „nije bilo jogurta i žvakaćih guma“?  Je li to ta sloboda o kojoj su sanjali oni koji su ležali po komunističkim zatvorima i gulazima, izdavali samizdate i busali se u disidentske grudi udišući žudno i punim plućima zapadni soft power?

* * *

Neko se prije ili kasnije morao sjetiti napraviti film o bolnom otrežnjenju generacije rođene u komunizmu kojoj sam pripadam i, o drugoj strani iste te pare, razočarenju u takozvani „demokratski svijet“ u koji su bivše socijalističke zemlje naprosto utjerane početkom devedesetih. Godine 2003. njemački reditelj Wolfgang Becker snimio je Good Bye Lenin, briljantnu gorku komediju o kataklizmatskoj propasti cijelog jednog svijeta i o rušenju ideala u koje su milioni uložili svoju vjeru i sve svoje nade. To je značajno filmsko djelo bilo među prvima koja su raskinuli sa jednodimenzionalnim prikazivanjem socijalizma. Nije socijalizam bio samo Staljin i gulazi, Ceausescu i teror nad neistomišljenicima, neefikasna privreda i dosadni partijski kongresi.

Socijalizam su bili prije svega oni, kakve predstavlja lik majke u tom sjajnom filmu, koji su vjerovali da se odnosi među ljudima mogu zasnivati na jednakosti i pravičnosti, a ne na pljački, nasilju i eksploataciji, i za tu su se svoju vjeru bili spremni žrtvovati. Komunizam se jeste izrodio u staljinizam, monstruoznu devijaciju marksističkog učenja, ali njegov temelj je bila ljudska nada da je bolji svijet moguć. Uostalom, da je kapitalizam dobar i savršen kako ga danas predstavlja najmonstruoznija propagandna mašina u povijesti ljudskog roda, ideja komunizma nikada ne bi ni nastala jer ljudi ne bi žudili promjene.  

HowStealWas Tempered_TRAILER_SOUND from Kreativni Sindikat on Vimeo.

Svestrani hrvatski umjetnik Igor Grubić produbio je tu temu napravivši Kako se kalio čelik (2018), izvrstan animirani film o posljednjoj generaciji komunizma, iako joj sam ne pripada. Nedovoljno poznajem Grubićev izvanfilmski rad, ali sudeći po onom što se može pročitati o njemu u stručnoj literaturi, recimo u analizama kunsthistoričarke Sanje Horvatinčić, konflikt između individualne memorije i ideološki konstruirane historije u kojoj se socijalističko naslijeđe brutalno demonizira preokupacija je i njegovih autorskih nastojanja u drugim medijima i žanrovima kojima se uspješno bavi. 

Grubić se služi likovnom osjećajnošću preuzetom iz modernog stripa (vizuelna stilizacija u filmu slična je recimo onoj kojeg primjenjuju Nick Drnaso ili Craig Thompson u svojim grafičkim romanima), medija koji daleko nadilazi savremenu literaturu i igrani film kada je riječ o kvalitetnom i za današnje vrijeme relevantnom pripovijedanju. Kao multimedijalni umjetnik on pokazuje vještinu u korištenju različitih izražajnih sredstava, hibridne slike, zvuka, animacije, simbola i, u čemu je posebno uspješan, montaže jednako na makro i mikro-razini svog filma. U tom pogledu Grubić na najbolji način podsjeća na majstora animacijske montaže, jednog drugog Igora, Kovaljova, koji upravo montažom stvara svoje briljantne alegorije o smislenom besmišlju ili besmislenom smislu, svejedno.

U otvaranju filma vidimo starijeg čovjeka klonule glave i otromboljenog tijela čije su jedino društvo pas i dječak pod kapuljačom. Pas je najčešće simbol samoće koji označava da su svi bliski ljudi čovjeka ili daleki ili nestali. Da li je dječak njegov potomak, slučajni saputnik ili uobrazilja koja starca podsjeća ga na prezir sadašnjosti prema prošlosti – o tome svaki gledatelj može donijeti svoj sud. Prizor je kombiniran sa vješto izvedenom sugestivnom montažom voza koji protutnji ispred starčevih očiju vrativši ga zajedno sa gledateljem u prošlost. Starac prolazi kroz zapuštenu ogradu na kojoj se još zadržao znak zabrane ulaza koji ironično svjedoči o svijetu u kojem više ne postoje pravila. Slijedi ekonomični prelaz na fotografski snimljeni dio filma: dokumentarna tekstura u prizorima zapuštenih mašina, blatnjavih lokvi na podu, truleži, stvrdnutog katrana i čađi zaostala od uglja davno utovarenog u visoku peć. Jato golubova skutreni ispred davno polupanih prozora konfrontirani sa usamljenim starcem. Konflikt starca sa stvarnošću podcrtava ideju o duhu koji se nekim čudom još zadržava u materijalnom svijetu.

U krešendu filma iz utrobe tvornice sa prastarog 16-milimetarskog projektora prolama se zakletva Titu i pjesme iz propagandnih filmova o radničkoj klasi. Na tom mjestu, osobito mi koji smo generacija Grubićevog lika, definitivno prepoznajemo i identificiramo se sa ljudskim bićem kojeg simbolizira nacrtani lik ovog filma.

Za razliku od pripadnika generacije koji su, recimo, u mladosti bili Titovi partizani, odživjeli prosperitetne godine socijalizma i sretno umrli taman na vrijeme, početkom osamdesetih kada je diljem bivše Jugoslavije još uvijek odjekivao glas Zdravka Čolića: „Godine su prošle pune muka…“, generacija o kojoj govori ovaj umjetnički rad presječena je napola i priča o njoj ostavlja okus gorke ironije u ustima.

Mi smo generacija poraza jer smo rođeni u socijalizmu i prvih tridesetak godina svoga života proveli smo u čvrstom uvjerenju da ne samo da će Jugoslavija živjeti dulje od nas nego i da je socijalizam vječan. Živjeli smo prekratko i bili premladi u doba procvata titoizma, zakačili su nas i rat, progon, logori, silovanja, bombardiranja, izbjeglištvo, siromaštvo i cijeli zreli dio života bezglavo i besciljno tumaramo po svijetu u kojem smo stranci gdje god da se nalazili. Baš kao što je to ovaj Grubićev starac u tvornici u kojoj je potrošio mladost uzaludno ložeći visoku peć koja se beznadno ugasila i danas plamti samo na projekciji iskrzanih celuloidnih filmova.

Ali, eto, ako ništa drugo dobili smo barem generacijski film...

* * *

Grubićev film je u suštini vrlo jednostavno strukturiran. Po mnogo čemu podsjetio me je na klasik Dzige Vertova „Čovjek sa filmskom kamerom“ (1928) gdje se animacija i montaža koriste kako bi se postigla dijalektička konfrontacija detalja i panorame, individualnog i kolektivnog. Taj je genijalni umjetnik i jedna od mnogih Staljinovih žrtava napisao kao svoj kredo: „Istina je uvijek jednostavna. Ono što nije jednostavno je kazati istinu“.

„Kako se kalio čelik“ na najjednostavniji mogući način kazuje istinu: komunizam nije porodio samo diktature i patnje.

Činjenice kažu sljedeće:

Daleko više nego u samom bivšem Sovjetskom Savezu koji je još u 1920-tima postao brutalna diktatura koja se samodopadno nazivala „socijalizmom“, pozitivne posljedice Revolucije osjetile su se u zapadnim razvijenim zemljama (kako je to Marx i predvidio) gdje su vladajuće strukture i najbogatiji kapitalisti u strahu da im se „Oktobar“ ne desi u vlastitoj avliji počeli uvoditi socijalne reforme, pristali na osmosatni radni dan i petodnevnu radnu sedmicu, jednakopravnost žena, besplatno školovanje i liječenje, pravo na godišnji odmor i sve drugo što danas uzimamo zdravo za gotovo, a o čemu se u vrijeme naših djedova još uvijek samo sanjalo. Rezultat toga je da u ljudskoj historiji nikad toliki procent ljudi nije više znao i imao, bio slobodniji i živio ljepšim životom od onog u dvadesetom stoljeću. Evropskom i svjetskom politikom dominirali su takvi demokratski profili kao Olof Palme, Willy Brandt, Bruno Kreisky, Mauno Koivisto... za kakve danas ne možemo ni vjerovati da su jednom bili na vlasti. Sistemi socijalne zaštite kakvi su se razvili u Austriji, Zapadnoj Njemačkoj, Skandinaviji ili Kanadi, a da je raspolagala sa kvalitetnijim ljudskim materijalom i višim stupnjem opće civiliziranosti, vjerovatno bi u taj krug ušla i jedna zemlja koja se zvala Jugoslavija, najbliži su socijalističkim idealima do kojih je ljudska civilizacija ikada dobacila.

Dakako, nakon 1990-tih svjedoci smo ponovnog divljanja sirovog kapitalizma i arogantnog terora krupnih kapitalista koji oduzimaju jedno po jedno radničko pravo jer se više ne plaše da će im pod prozorom osvanuti masa predvođena nekim novim Lenjinom. Šačica njih ima kontrolu nad našim životima, pameću, budućnosti, prošlosti, čak i našoj svijesti koja više nije u stanju ni zamisliti drugačiji svijet. Neravnoteža moći dovodi dotle da se danas rutinski čine zločini kakvi nadilaze najmračnije periode uopće poznate u pisanoj historiji i, baš kao prije petsto, hiljadu ili tri hiljade godina, genocid nad narodima i kulturama ponovo postaje sredstvo putem kojeg se preoblikuje svijet. Bez obzira na tehnološki napredak, ovo što danas živimo ne može se nazvati civilizacijom, već samo sofisticiranim barbarstvom u kojem se visoka tehnologija ne koristi za opći prosperitet već za ubijanje, pljačkanje, tlačenje i ponižavanje ljudi i naroda. Ako su ljudi zbilja samo sebične zvijeri kojima je zadnja misao kakvu će planetu ostaviti svojoj djeci, onda je kapitalizam pravo i konačno društveno uređenje.

Ali koga je danas briga za činjenice?

* * *

Taksista u Krakovu gleda u moj kačket na kojem piše „Sweden“.

„Dolazite li vi iz Švedske?“, pita me.

„Da“, kažem.

„Au, vi gore imate problema!“

„Kakvih?“

„Pa, to... puni ste stranaca.“

Kažem mu kako sam i ja stranac i pitam ga kakva je to zemlja u kojoj nema stranaca. Taksist ništa ne odgovara i vozimo se šutke do mog odredišta.

Je li Havel bio u kućnom pritvoru zbog ovoga što se nalazi u glavi taksiste iz Krakova? Je li to sloboda zbog koje su disidenti robijali? Je li se za ovo zapalio Jan Palach? Je li Lech Walesa zbog ovoga bunio lučke radnike u Gdanjsku? Je li ovome taksisti Đoni Štulić ispjevao „Poljska u mome srcu“?

Da li su ljudi po svjetskim festivalima mogli do kraja razumjeti i doživjeti Grubićev film? Nažalost, mislim da  nisu. Ljudi na festivalima kao i izvan njih i inače malo toga razumiju.

U tome i jeste naš problem.

___