FOTO: Intervju sa Arminom Jamakosmanovićem, jednim od ključnih ljudi zaslužnih za projekat "Rock pod opsadom", Oslobođenje, 5. januar 1995.
 

Tek nakon pregledanja sarajevske ratne štampe iz januara 1995. godine, postajem svjesna situacije koja mi je, i ranije, u prijateljskim  opaskama, nagovještavana. Ono što su protagonisti prvog koncerta „Rock pod opsadom“ („Rock Under The Siege“) koji se u organizaciji Radija ZID desio tačno prije dvadeset godina, 14.januara 1995.godine u sarajevskoj dvorani „Sloga“ smatrali „najvažnijim kulturnim dešavanjem od početka rata“ (Hrvoje Batinić u tekstu na omotu CD-a „Rock pod opsadom“), napadan je i tada kao elitistički bijeg od odlaska u rov. Takozvani „kulturni otpor agresiji“ bio je, tvrde njegovi kritičari, zabava za mamine i tatine sinove, one koji su bježeći od mobilizacije utjehu tražili u radnim obavezama i Bosnu „pjesmom branili“.

 

Čitajući ratnu štampu iz tog vremena saznajemo da paralelno sa pripemama koncerta, traje mobilizacija urednika Radija, a tim povodom se 12.januara 1995. u Oslobođenju oglasio i menadžement u tekstu pod nazivom „Udar na ZID“.

 

 

Na dan održavanja koncerta "Rock pod opsadom" oglasili su se i predstavnici međunarodnih novinarskih organizacija.

 

Pripadnici 102.motorizovane brigade ipak nalaze vremena i pišu reagovanje Oslobođenju. U tekstu pod naslovom "Na frontu trebaju svi"od 22.1.1995. osvrću se na saopštenja Radija ZID objavljeno deset dana ranije i gnijevno analiziraju fenomen švercera i ratnih manekena. "Mnogi bi da Bosnu pjesmom "brane". Da je manje onih koji samo putem radio-talasa, gramofonom ili sa kafanskim mikrofonom "život daju, a Bosnu ne daju", više njih bi bilo s nama u borbi, prije bismo dočekali slobodu. Bosnu je najpotrebnije braniti oružjem. Međutim, izgleda da to treba da rade jedni te isti ljudi, evo gotovo tri godine, dok su oni drugi što je "brane" i "hrane" gitarama, pjesmom, kravatom, aktovkama, ili lažnim maskirnim uniformama- bili, jesu i ostaće povlašćena malograđanska "gospoda". "

 

Borci 102.brigade nastavljaju svoje reagovanje pitajući "Da li je vama danas potreban Zid, a i mnogi drugi zidovi? Bez uvrede, ali Vaš Zid najviše slušaju pomenuti tatini i mamini sinovi, te oni koji ne znaju šta će po vazdan od svoje dosade i nerada. Mi ga u rovovima i na bojištima ne slušamo. Mi slušamo pamove, patove, granate, mine." I zaključuju- "Bosna neće umrijeti duhovno, ako prije toga ne umre fizički. Da bi fizički opstala, potrebno nas je na frontu onoliko koliko nas može biti- svi!".

 

 

Šokantno je da je nešto što je meni i mojoj generaciji koji smo uglavnom potomci tzv. „radničke klase“, značilo cijeli život i o čemu sam kao novinarka Radija ZID davala na stotine intervjua raznoraznim međunarodnim medijima koji su marširali opkoljenim gradom u potrazi za pričom zanimljivom zapadnom oku i uhu, tada svedeno na ratnu zabavu potomaka prijeratne sitne buržoazije. Moja tadašnja bezrezervna vjera da i kulturna produkcija u ratu doprinosi zajedničkoj stvari- odbrani od agresije, sada je, saznajem iz novinskih članaka iz januara 1995. izvrgnuta ruglu i obezvrijeđena.

 

 

Tragajući za odgovorima koliko je glas novinara o opkoljenom Sarajevu i ratu u BiH fokusiran na kulturnu produkciju tog vremena eventualno uticao na činjenicu da zapadna javnost za trenutak obrati pažnju na tragično ubijanje u njenom susjedstvu i kreira pritisak na donosioce odluka da konačno reaguju i zaustave taj teror, opsesivno sam intervjuisala ratne reportere okupljene u hotelu Holiday Inn povodom dvadesete godišnjice od početka rata u BiH. Na pitanje da li su medijski izvještaji koji su potencirajući sposobnost građana Sarajeva da u situaciji užasne humanitarne katastrofe, smognu snage i za kulturnu produkciju, pravili distinkciju između civilizovane žrtve i barbarskog agresora, dobijala sam različite odgovore. Ipak, zaključak je bio da su se sami strani novinari koji su izvještavali iz rata u BiH svjesno stavljali na stranu onih s kojima su se i sami mogli identificirati, tamo gdje su prepoznavali da se brane vrijednosti civilizovanog svijeta, čiju kulturnu baštinu neizbježno čini i rock 'n' roll.

 

 

 

Danas, dvadeset godina poslije, bez patetike i prevelikih emocija prisjećam prvog koncerta „Rock Under the Siege“ prelistavajući novinske zapise o njemu.

 

 

Iz jednog izvještaja sa koncerta, teksta pod naslovom „Trijumf volje“ Karima Zaimovića, otkriva se još jedan sloj priče o fenomenu sarajevske ratne rock scene. Ona je, svjesno ili ne, koristeći taj kratkotrajni trenutak rata, zarez u istoriji Sarajeva, kada su mainstream pobjegulje nestale iz grada, objavila bitku dotadašnjim dominantnim lokalnim kulturnim vrijednostima, i Karim, proročki svjestan neumitne prolaznosti tog trenutka trijumfa margine, retorički pita "..., da li će ovaj koncert biti početak ljepšeg muzičkog doba za Sarajevo ili labuđi pijev jedne generacije višestruko sjebane, nemoguće je predvidjeti."

 

 

"Sarajevski rock ovakav kakav je viđen na Sloginom stageu je najiskrenija stvar dugo vremena unatrag. Samo je potrebno biti svjestan te činjenice prije nego se u grad vrate Dino Merlin i njemu slični. U tom trenutku prestaje istorija i počinje njeno falsifikovanje", zaključuje u ovom tekstu Karim Zaimović.

 

Interpretacijama odnosno falsifikovanjima recentne ratne istorije još uvijek svjedočimo. Stoga i ovaj kratki momenat prisjećanja nema nikakve pretenzije da elaborira važnost ili efemernost fenomena rock scene u opkoljenom gradu. Čini se ipak da i samo sjećanje na koncert 13 bandova usred opsade Sarajeva i rijetki zapisi o njemu, u današnjem vremenu imaju snagu subverzije- podsjećaju da se i u najtežim okolnostima, čak i u ratu, mogao svirati rock. Nešto što u današnjoj Bosni i Hercegovini izgleda kao naučna fantastika.