Prvi put sam otišla u Sarajevo za vrijeme rata, krajem 1993. godine, na poziv Zdravka Grebe, osnivača Radio Zida. Poziv je bio originalan, kakav nikada više nisam dobila. Razlog zašto sam prihvatila Grebin poziv je veza koju smo uspostavili 1993. godine između malog danskog javnog emitera IKON i Radio Zida. Da bismo pružili podršku nezavisnoj radio stanici koja je odbijala da prihvati razdvajanje bivše Jugoslavije na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, na IKON-u smo organizovali prikupljanje sredstava. Za vrijeme posjete Pragu u oktobru 1993. godine, Grebo je dobio prve kasetofone koje smo kupili. Nešto kasnije je UN organizovao prevoz novog radio predajnika koji je bio potreban Radio Zidu. Prošlo je neko vrijeme prije nego što sam i ja lično krenula stopama te materijalne podrške kroz rupu u obruču iz Ankone.

 

Iz sigurnosnih razloga, otkazan je odlazak TV ekipe IKON-a kojoj sam planirala da se pridružim na Sarajevski filmski festival 1993. godine. Tome je doprinijela činjenica da su na IKON-u bili prilično istraumirani gubitkom nekoliko novinara sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka za vrijeme rada u Nikaragvi.  Ali holandski sineasta Johan van der Keuken je odlučio da rizikuje, došao je na Festival sa potpuno novim video projektorom i napravio je kratak dokumentarni film o kulturnom životu u Sarajevu. Kasnije je objasnio da je rad sa lokalnim kolegama bio najbolji način djelovanja u datim okolnostima. Konačno, u decembru 1993. godine, moj kolega Rik Delhaas i ja smo dobili dozvolu svojih šefova da odemo u Sarajevo. Ironično obećanje koje je dao Grebo da ne može garantovati našu sigurnost je bilo jače od svih argumenata.

 

 

Prvi savjet koji nam je Grebo dao po dolasku u Sarajevo je da ne nosimo pancirni prsluk i kacigu. “Izgledate kao vanzemaljac, a i teško je trčati u tome”, rekao je. Bio je u pravu, mada tada niko nije više imao energije za trčanje, osim ljudi koji su tek došli kao mi.

 

Nekoliko puta za vrijeme posjeta tokom rata sam bila veoma blizu snajperskoj pucnjavi i minobacačkim napadima, ali na sreću nikada nisam lično bila svjedok nečijeg ranjavanja ili pogibije. Prvi put kada smo pravili intervju sa Grebom, minobacačka granata je pogodila prostoriju do nas u zgradi parlamenta. Dok smo trčali hodnicima tražeći sigurnije mjesto, na mom diktafonu je Grebo snimljen kako viče: ‘Za ovo ćete osvojiti Pulitzerovu nagradu’. Dobra šala. Uskoro sam naučila da oponašam lokalne ljude kada počne pucnjava: da hodam stranom ulice koja je u sjeni, da koristim strateške tačke za prelazak preko izloženih mjesta kao što su obale rijeke, da se krijem iza čvrstih zidova u kućama i da budem sretna kada je dan maglovit i kišan, jer je to značilo relativnu sigurnost. Jedini problem koji sam ponijela sa sobom kući nakon ovih iskustava je da više ne podnosim vatromete koji se obilno prave u Holandiji na kraju godine.

 

 

Zahvaljujući uspostavljenim odnosima s Radio ZID-om, za vrijeme rata sam nekoliko puta radila sa mladim bh. kolegama, ponekad da bih dobila detaljne lokalne informacije o situaciji, a ponekad su mi oni bili prevodioci na engleski jezik. Uprkos razlici u godinama, uvijek je bilo zabavno raditi i sretati se sa ljudima na Radio ZID-u i na Obali zbog toga što su bili bez predrasuda. Ali nisam se oslanjala isključivo na njih. Tokom svojih pet posjeta Sarajevu za vrijeme rata, upoznala sam se i sa roditeljima i prijateljima ljudi koji su izbjegli iz Sarajeva i koji su u to vrijeme živjeli u Holandiji. Nekako se proširio glas da prolazim kroz rupu u obruču oko Sarajeva i zamolili su me da budem neka vrsta poštara koji prenosi pisma, posebnu hranu, cigare, lijekove, knjige i CD-ove. Neke od ovih pošiljki su me dovele do ljudi koji su radili za SAGA-u, Fondaciju Soros i La Benevolenciju. Druge su me dovele do starijih ljudi koji su živjeli u priličnoj izolaciji, jer nisu pripadali vladajućoj stranci i bili su u strahu. Itekako sam bila svjesna trgovačkog karaktera ovih odnosa, ali sam ih smatrala dobrom alternativom zavisnosti od ‘posrednika’ koji su uvijek bili aktivni u blizini hotela Holiday Inn i koji su pokušavali da prodaju priče međunarodnim medijima. Umjesto toga, posjećivala sam stanove na osmom ili dvanaestom spratu nebodera u Novom Sarajevu koji gledaju na Aleju snajpera. Ljudi su tamo živjeli bez lifta i vode u samo jednoj sigurnoj prostoriji. Ložili su podove iz drugih prostorija da bi kuhali i ugrijali se i uzgajali su povrće na izuzetno opasnim balkonima. Često mi je bilo neugodno zbog obroka koje su pripremali za mene, ali nakon nekog vremena sam uvidjela koliko je snažna bosanska gostoljubivost, te da sam ja neka vrsta slabe zamjene za njihovu djecu. Za mene, kao i za bilo kog stranog novinara, nikada nije bio problem naći udobno mjesto za spavanje i nešto za jelo i piće. Bilo je dovoljno praznih kuća koje su se mogle iznajmiti, ‘tajni’ tunel ispod aerodroma je opskrbljivao restorane, a ja sam imala dovoljno njemačkih maraka za trošenje. Ali uvijek sam se čudno osjećala kada sam naručivala obrok u restoranu, znajući da drugi ljudi moraju da jedu Ikar, hranu koju je dostavljao UN i koja je ličila na hranu za pse, a čini se da je bila i takvog ukusa. 

 

 

Veoma brzo sam izgubila iluzije o svojoj novinarskoj nezavisnosti i objektivnosti. U proljeće 1994. godine sam posjetila Mostar, Zenicu i Tuzlu i vidjela kako vladajuće stranke u potpunosti manipulišu informacijama. Kako stranac može doći do istine kada se o istim ratnim događajima govore suprotne priče. Stara mudrost glasi: ‘Prva žrtva rata je istina’. U ratnom vremenu je gotovo nemoguće provjeriti vlastite izvore, pogotovo ako ne govorite jezik i pogotovo u zemlji sa drugačijom istorijom medija od one koju poznajete. Glavni zadatak mog posla u BiH je bio da dođem do priča o važnim stranama rata koje nisu dobijale pažnju u holandskim medijima. Ponekad je zbog same činjenice da se nalazite na licu mjesta i da razgovarate sa ljudima bilo relativno lako da ispravite priče koje se stalno ponavljaju u stranim medijima. To se desilo, naprimjer, sa objašnjenjem za natpis ‘Dobrodošli u pakao’ u blizini mosta kojim se prelazi preko rijeke Miljacke u Hrasno. Ljudi koji tamo žive su me uvjerili da se natpis tamo nalazio od prije rata. Ali strani novinari nisu oklijevali da izmišljaju priče.

 

Samocenzura nikada nije bila potrebna, jer ja nisam radila ‘u pratnji’ oružanih snaga, što je danas izgleda normalno u ratovima. Zbog toga sam se snažno protivila obavezi da prihvatim društvo bh. vojnika dok sam radila u Hrasnom u proljeće 1995. godine. Grad Amsterdam je želio da fotoreporterka Katrien Mulder i ja napravimo portret ljudi koji žive u tom dijelu grada, jer je Amsterdam odlučio da pomogne u obnovi zgrada što je prije moguće nakon rata.

 

 

S obzirom na to da se područje Hrasnog na dvije strane nalazilo na prvoj liniji, morali smo imati odobrenje bh. vojske. Pravljenje intervjua u prisustvu vojnika je bilo protiv svih mojih principa i iritiralo me je zato što se on miješao u razgovore. Ali uskoro smo pronašli način da razgovaramo s ljudima bez zastrašivanja zbog prisustva vojnika.

 

 

 

U prijatnom sjećanju su mi ostali trenuci kada smo uspjeli da realizujeme više ili manje nemoguće planove sa Radio ZID-om, kao što je izrada i distribucija CD-a sa koncerta za život pod nazivom Rok pod opsadom koji je održan u januaru 1995. godine. Zahvaljujući pametnim logističkim rješenjima, originalni snimci su stigli u Amsterdam gdje je Holandska fondacija za pop muziku (Stichting Popmuziek Nederland) napravila CD-ove. Zdravko Grebo i Armin Jamakosmanović su došli u Amsterdam i ponijeli su koliko su mogli CD-ova kroz tajni tunel ispod aerodroma, pri čemu je Grebo rizikovao da opet povrijedi leđa. Preostalu količinu je iz moje kuće odnijelo nekoliko vrijednih britanskih humanitarnih radnika.

 

 

Najneobičniji zadatak koji sam ikada imala je bio da kupim i isporučim agregat za Radio Zid, uz pomoć holandske vojske. Nakon čekanja više mjeseci, u jesen 1994. godine, kada je Sarajevo bilo u potpunoj izolaciji, dobila sam pobjedonosnu poruku holandskih snaga da je moj ‘paket’ isporučen. Taj teški predmet je prenešen preko linija uz izmišljenu priču i stigao je na Radio ZID kao veliko iznenađenje.

 

Naravno, moj trud u ovim akcijama nije ništa u poređenju sa nevjerovatnom strategijom opstanka ljudi okupljenih oko Radio ZID-a, sa svojim humorom i ironijom. Pored toga, imali su lijek za stres koji je rastao među strancima kada su bili otkazani UN letovi. Početkom 1995. godine, i ja sam zaražena ‘Sarajevskim sindromom’ kada nisam mogla napustiti Sarajevo Maybe Airlinesom i pokazivala sam simptome panike. Duboko sam se postidjela kada sam shvatila da drugi uopšte nemaju priliku da odu. Konačno, jedan danski inžinjer koji je popravljao vodoopsrkbni sistem u BiH nas se doveo autom u Split. Bezbjedno nas je dovezao na hrvatsku obalu sa našim materijalom, paketima i pismima. Kada sam došla kući, trebalo mi je neko vrijeme da se izliječim od ‘Sarajevskog sindroma’.

 

 

Nakon Dejtonskog sporazuma, još dva puta sam posjetila Sarajevo da bih izvještavala o obnovi Hrasnog. Ono što me je tada dojmilo je bilo postojanje ogromne industrije humanitarne pomoći, s gomilom skupo plaćenih stranaca i skromnim mogućnostima, te sa puno mrvica sa lokalno stanovništvo kojima su trebali da ponovo izgrade svoje živote. Činilo se da je zavisnost od međunarodne pomoći postala novi sarajevski sindrom, ali ovaj put su od njega patili lokalni ljudi.

 

Kada pogledam unazad, nisam ubijeđena da su međunarodni mediji odigrali značajnu ulogu u okončanju rata u BiH. Nakon masakra u Srebrenici, prošli su mjeseci prije nego što je međunarodna zajednica poduzela bilo kakvu akciju, uprkos velikom publicitetu. Možda je sve veći naglasak u međunarodnim medijima – u skladu sa međunarodnom politikom – na etničkom i vjerskom karakteru rata čak i odgodio međunarodnu akciju. Vrijeme će dati odgovor, tako kažu, ali ja se nadam da će bosanski novinari otkriti i ispričati istinu.

Tokom posljednje godine sam se bavila pisanjem o načinu na koji mi u Holandiji obilježavamo okupaciju za vrijeme Drugog svjetskog rata i slavimo oslobađanje koje su nam donijele savezničke snage 1945. godine. S obzirom na to da je to ranije bilo isuviše bolno, nakon 67 godina se još uvijek javljalju priče o ratu i doprinose složenijoj i tačnijoj analizi onoga što se dešavalo. Pretpostavljam da sadašnjim i budućim generacijama bh. novinara predstoji još mnogo posla od velike važnosti u odnosu na nedavni rat u BiH. Da bi uspjeli u tome, trebaće im hrabrosti i sredstava za rad u skladu sa međunarodnim profesionalnim standardima. Ali, na kraju krajeva, ne morate biti ratni izvještač da biste razumjeli rat.