Na RTRS-u nije važno kako se srpski jezik govori, nego je bitno da se zove srpski, i da se drugačije ne smije zvati.

Ugroženost jezika i funkcionalna nepismenost stanovništva teme su kojima su se, naizgled, u dokumentarnom serijalu „Tragovi“ na RTRS-u nedavno bavili novinarka Sanja Pešut i profesor Miloš Kovačević, lingvista srpskog jezika i profesor sintaksičke semantike. Za razliku od propagande u koju se emisija pretvorila insistiranjem na srpskom jeziku i nelegitimnosti ijedne druge njegove „varijante“, bilo je interesantno vidjeti i čuti da se u emisiji govorilo gramatički ne sasvim čisto.

Na primjer, način na koji su Pešut i Kovačević koristili glagol 'trebati' u srpskom standardu policentričnog nam maternjeg jezika potpuno je nepravilan. Za razliku od Kovačevića koji kaže „trebamo raditi“, lingvista Milorad Telebak objasnio je da se glagol trebati u značenju „potrebno je, valja“ može konstruisati samo „treba+da+prezent“, a tek u značenju „biti potreban“ može biti trebam + objekat, dok se u bosanskom standardu, objasnila je lingvistica Dijala Hasanbegović, mogu koristi obje konstrukcije iako se blaga prednost daje ovoj drugoj.

Paradigmatski, taj naizgled nevažan primjer je prikaz stanovišta emisije: nije važno kako se srpski jezik govori, nego je bitno da se zove srpski, i da se drugačije ne smije zvati, zarad Republike Srpske i njenog opstanka.

Relevantno je pitanje zbog čega bismo uopšte izričito zahtijevali čistost srpskog jezika. No, izgleda da RTRS-u nije jasno zbog čega je Miloš Kovačević, koji je pored ove 'nesretne' konstrukcije glagola trebati upotrijebio još i „fening“ umjesto „pfenig“ [Telebak (Govorimo srpski, 1998) bi ga opet ispravio], bio relevantan da govori o funkcionalnoj nepismenosti i sintaksičkoj semantici. On nije ni govorio o srpskom jeziku i njegovoj upotrebi kao sredstvu komunikacije već – po ko zna koji put – o položaju i važnosti borbe za ćirilicu kao dominantnog pisma; te 'konstruisanju i izmišljanju bošnjačke, hrvatske i crnogorske nacije preko njihovih jezika'.

U tom razgovoru ni sagovornik ni autorka nisu uvidjeli ništa što bi bilo kršenje člana 9. Ustava Republike Srpske koji zvaničnim jezicima RS smatra i jezik bošnjačkog i jezik hrvatskog i jezik srpskog naroda, niti primjerice člana 26. (Programski principi) Zakona o javnom radiotelevizijskom sistemu Bosne i Hercegovine.

S druge strane, potrebno je i opravdano pitanje otkud takav sadržaj u programu jednog javnog emitera, ali budući da se time nije bavila ni Regulatorna agencija za komunikacije Bosne i Hercegovine koja je dužna nadgledati primjenu Zakona, nećemo ni mi, pa ćemo na ovom mjestu posmatrati isključivo diskurzivnost razgovora, osobine jezika koji su koristili, i profesionalni i etički aspekt novinarskog uratka i testirati njegovu propagandnost.

Za sve krivi Austro-Ugari

U susret Deklaraciji o zajedničkom jeziku Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore, o kojoj se u regionalnim medijima govori već od sredine marta, RTRS je odlučila podsjetiti da bilo koja „od varijanti srpskog jezika“ nema legitimnost, jer nije nastala iz potrebe da se kodifikuje određeni standard, nego da se ugrozi srpski nacionalni korpus.  

Pogotovo je to profesoru Kovačeviću i autorki Pešut, koja se nije ogradila od izjave svog sagovornika, specifično u Bosni i Hercegovini u kojoj se „nazor“ pokušava stvoriti bosanski jezik, kao način unitarizacije BiH. Takvo mišljenje nije novo niti dosad često osporavano, no ovaj put ima jednu novu prizmu gledanja: Kovačević smatra da je stvaranje bosanskog jezika pokušaj brisanja srpskog nacionalnog identiteta Bosne.

„Najveći problem srpskog jezika, vezan sa srpskim narodom i njegovim opstankom, jeste problem u Bosni – odnosno Bosni i Hercegovini. Vidite, otkako je priključena Hercegovina odnosno Hum – odnosno 1450. -  Bosna je oduvijek bila Bosna i Hercegovina, ali ako govorite o samom identitetu BiH koji nameću drugi mimo Srba, onda uvijek Hercegovine tu nema. Uvijek se govori o bošnjaštvu i bosanskom jeziku, Hercegovine tu nema. Ali nije ni čudo, jer Hercegovina je podarila svim Srbima jezik i ona je svesrpsko utočište i najsrpskiji dio srpskih zemalja jer je bila vojvodstvo Svetoga Save“, rekao je Kovačević.

Nakon što je autorka Pešut umjesto pitanja „Na osnovu čega temeljite svoje tvrdnje, zbog čega bi to stanovište bilo legitimno?“ neverbalno, klimoglavom, izrazila slaganje, on je pojasnio svoje stanovište: „Ako bi Hercegovina ušla u sam naziv bilo čega ovoga što se želi integralnu Bosnu ili unitarnu Bosnu, onda bi ta unitarna Bosna bila dio srpskog korpusa ili srpskih zemalja, a to se nikako ne želi. To je zapravo i cilj Austro-Ugarske. Svi ciljevi koji se ovdje svode i koji su sad na djelu idu u smjeru da u Bosni može svako da bude šta hoće, ali prvo mora da bude Bosanac“.

Ova argumentacija izgleda ima i svoju predikaciju. Prema Kovačeviću, cilj je da se ide jednim putem: da bude bosansko-srpski, bosansko-hrvatski, bošnjačko-bosanski, i na kraju da otpadne srpski, hrvatski i bošnjački i da ostane bosanski, a onda da budu bosanski Srbi (rečeno uz naknadnu nelagodu) – odnosno Srbi Bosanci, Hrvati Bosanci i Bošnjaci Bosanci, pa da svi budu Bosanci. Time se stvara ne samo unitarna Bosna, nego novonastala nacionalna Bosna. Ali to niko neće da shvati.

„Samo ako se Srpski jezik uvede kao obavezan na sve fakultet moguće je sačuvati jezik i književnost, kao integralni faktor naroda, jer se samo tako može čuvati Republika Srpska“, tvrdi Kovačević.

Propaganda ili ne?

Da bi se ispitalo spada li autorski prilog ili intervju u novinarski diskurs ili je riječ o propagandi potrebno je ispitati vjerodostojnost tvrdnji, logičko mišljenje, vidljivost dokaza izvedenih zaključaka, neospornost istinitosti navoda.

S druge strane, iako se u BiH teme iz korpusa vitalnog nacionalnog interesa često koriste u propagandne svrhe, ne može se sve nazvati propagandom, budući da je zakonski uvriježena ideja o javnom servisu kao mediju koji podjednako predstavlja nove i stare ideje.

U svakom slučaju, postoje elementi koji čine propagandu i postoji način na koji se ona može ispitati. Kvalifikacija izvora i odgovaranje na nepostavljena pitanja, kao i često pozivanje na nacionalna pitanja, problem je koji je Radioteleviziji Republike Srpske uvriježen, dovoljno da se o njemu može govoriti na osnovama pouzdanosti.

Novi elementi, zastupljeni u ovom autorskom uratku, jesu korištenje pogrešne analogije, crno-bijelo prikazivanje pojmova, stalno ponavljanje određenih tvrdnji i njihovo predstavljanje kao dokaza. Za to će nam poslužiti dva primjera.

Prvi je da se Miloš Kovačević u objašnjavanju načina na koji je „srpski jezik dijeljen“ i dokazujući svoju tvrdnju pozvao na analogiju prema kojoj je srpsko-hrvatski jezik semantički i sintaksno jednak izraz kao „svijetloplav“, jer „to tako mora biti“. Prema njegovom izvođenju dokaza, srpsko-hrvatski jezik znači „hrvatski jezik sa srpskim nanosima ili modifikacijama“. To je, prema Kovačeviću, lingvisti i -  „svjetskom ekspertu za sintaksičnu semantiku“ (pozivanje na autoritet) - isto kao i „plava boja sa svijetlim nijansama“. Tu je već vidljivo ometanje logičkog mišljenja kao što je vidljiva i pogrešna analogija. Logičko mišljenje da je „srpsko-hrvatski“ zaista „hrvatski jezik sa srpskim nanosima“ nije moguće utvrditi, budući da se u isto doba o kome Kovačević govori koristi i termin „hrvatsko-srpski jezik“, što ne ide u prilog njegovoj isključivoj tvrdnji. Drugo, izraz „srpsko-hrvatski“ je prema načinu tvorbe riječi – o kojoj je Kovačević naknadno govorio ali ne u istom kontekstu – polusloženica koja odražava naporedne, odvojene pojmove s dvojstvom u jedinstvu („srpski“ i „hrvatski“ kao dva odvojena standarda zajedničkom jedinstvenom jeziku), dok je izraz „svijetloplav“ složenica u kojoj prvi pridjev označava nijansu boje označene drugim pridjevom, ili samo valer u kome boja postoji: „svijetla nijansa plave boje ili svijetloplava boja“. Kao što, primjerice, prikaz može biti „crno-bijel“ ali je film svakako „crnobijeli“.

Drugi primjer svakako je tumačenje Hercegovine kao „svesrpskog utočišta“ koja je Srbima podarila sve (a drugima ništa) i tvrdnje da se izraz „Bosna“ koristi bez „Hercegovine“ kako bi se iz nje izvukla sva „srpskost“. No, tu nije riječ o analogiji, nego o ponavljaju tvrdnji bez ikakvog dokazivanja, ili neprincipijelno, bez mogućnosti da se neupitno ustanovi istinitost činjenica. Primjerice, izrečena tvrdnja ne može se dokazati jer niti jedan faktografski podatak ne može ukazati na njenu neopovrgljivu istinitost, pogotovo shvatajući da je nemoguće ustanoviti nacionalno-identitarnu pripadnost geografskih pojmova ili toponima bez korištenja principa „krvi i tla“, što je društvenom i naučnom diskursu iracionalno i nečasno. Tu bi svakako bilo bitno naglasiti da se naziv Hercegovina prvi put pojavljuje 1454. godine u spisima Isa-bega Ishakovića, te da će kao sandžak ući okvir Bosanskog ejaleta tek 1580. godine, koji će se tako zvati do 1833. kada će Hercegovina postati poseban ejalet, sve do 1851. godine. Taj nedostatak vidljivosti dokazivanja i neospornosti istinitosti rečenog uz manipulaciju uprošćavanjem, neki su od osnovnih elemenata propagandnosti određene poruke.

Pored toga što se o propagandnosti diskursa RTRS-a već pisalo, presudno je ustanoviti da emisija „Tragovi“ koja se emituje na RTRS-i po programskim odrednicama i žanrovima nije kategorisana kao dijaloška nego kao dokumentarna. Intervju jeste forma prikazivanja nečijih mišljenja i stanovišta, ali kontekst u kome se on upotrebljava mora se razlikovati: intervju u dijaloškoj, zabavnoj i kulturnoj emisiji nije isto što i intervju u dokumentarnoj, jer uloga javnog servisa da zabavi i informiše nije ista kao i u produkciji u dokumentarističkih formi. Osim ukoliko ne bismo ustanovili da je Radioteleviziji Republike Srpske potpuno nebitno kako i u kom dijelu programa koristi propagandu, nego da je koristi, na što zabavniji način. Samo što to nikako ne bi trebalo da nas zabavlja.