Uz odobrenje redakcije 'Telegrama', prenosimo tekst Drage Hedla o osuđenom ratnom zločincu Branimiru Glavašu

foto: Jasmin Brutus

Pravomoćno osuđenog ratnog zločinca Branimira Glavaša (69) upoznao sam na krajnje bizaran način u proljeće 1990. godine, uoči prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj. Jedan od tadašnjih čelnika Hrvatske narodne stranke trebao je nekim poslom Glavaša, pa me zapitao hoću li zajedno s njim do jedne srednje škole u Osijeku u kojoj je današnji ratni zločinac radio kao tajnik.

Kad smo ušli u njegov ured, kidao se od smijeha. Promatrali smo ga ne shvaćajući čemu se toliko smije. Smirio se i prigušenim glasom pojasnio da je tog jutra kradomice u školskom muškom WC-u napisao veliko slovo U i da sad Udba (baš tako se izrazio) učenike, golobrade dječake, jednog po jednog ispituje tko je to napravio. Posve zgrožen takvom psinom odrasla čovjeka, nisam ni sanjao da ću se, stjecajem mnoštva okolnosti, u svojoj profesionalnoj novinarskoj karijeri morati njime baviti desetljećima.

Brojne studije govore da u burna vremena, kad se voda uskovitla i zamuti, svašta ispliva na površinu, a dojučerašnji posvemašnji marginalci odjednom postanu kolovođe. Tako se tajnik jedne osječke srednje škole, čim je zamirisao rat, premetnuo u zapovjednika obrane Osijeka, premda mu je nakon pobjede HDZ-a na izborima 1990. stvarna funkcija bila prilično skromna, činovnička: bio je sekretar Sekretarijata za narodnu obranu. Njegovi bolje stojeći kolege iz HDZ-a zlurado su pričali da vječno hoda u izlizanu plavom sakou s odšivenom postavom i gradi kuću u sirotinjskom prigradskom Sarvašu jer za bolje, osječke lokacije nema novca.

Osječki gospodar života i smrti

Osjećao se zakinutim, smatrao je da mu za prvoboračke stranačke zasluge (bio je jedan od osnivača HDZ-a) pripada mnogo više nego što je dobio. Osobito kivan bio je na Ivana Vekića i Vladimira Šeksa, Osječane koji su dobili visoke pozicije u Zagrebu i bili bliže predsjedniku Franji Tuđmanu, dok Glavaš nije uspio iskamčiti ni mjesto šefa osječke policije, što je bio minimum za koji je mislio da mu pripada.

Vođen logikom „bolje prvi u selu, nego treći ili četvrti u gradu“, bezobzirno i neumoljivo grabio je vlast koja mu nije pripadala, ne obazirući se na nastojanja Zagreba da ga u tome spriječi. Stipe Mesić, bivši predsjednik Republike, više puta je rekao da hrvatski zakoni prestaju vrijediti na granicama Osječko-baranjske županije. Novinaru Davoru Butkoviću, pak, pohvalio se da je on, Glavaš, u Osijeku i izvršna i zakonodavna i sudska vlast, a građanima Osijeka javno je to demonstrirao: pred kamerama lokalne televizije potrgao je i zgužvao presudu Visokog trgovačkog suda o slučaju pretvorbe jedne osječke tvrtke i rekao da tu presudu ne priznaje.

Bivši šef osječkog SZUP-a iz tog vremena Zdravko Pejić u nagrađivanom dokumentarnom filmu Mirotvorac nazvao je Glavaša „gospodarom dana i noći“, što je tek eufemizam za ono čime ga je smatrala većina Osječana: gospodarom života i smrti. Glavaševo ime izgovaralo se sa strahopoštovanjem, gotovo šaptom. Urednik lokalnih novina pričao mi je da bi svako popodne u Glavaševu uredu, na svojevrsnom brifingu, dobivali popis osječkih direktora koji će sutradan biti smijenjeni, a onda, kao dokaz svoje neupitne moći i apsolutne vlasti, upro prstom u lokvu na parketu svojega ureda, pojašnjavajući da se jedan osječki direktor pomokrio od straha kad mu je rekao da je smijenjen.

Lažni heroj Domovinskog rata

Tjednik Globus objavio je u rubrici kratkih vijesti, odmah nakon rata, crticu da Glavaš piše ratne memoare i da je izdavačka prava već prodao jednom njemačkom nakladniku, koji je za to bio spreman platiti 100.000 maraka. Iz Glasa Slavonije pokupio je sve uvezane komplete da se prisjeti svojih veličanstvenih ratnih pobjeda, no nije ih nešto bilo. Uz pomoć ghostwritera, lokalne novinarke, uspio je pronaći tek dvije akcije u kojima je sudjelovao: propali pokušaj napada na obližnje selo Tenju i prelazak na lijevu obalu Drave, u okupiranu Baranju, gdje je s nekolicinom pripadnika Zbora narodne garde, za potrebe televizijskog priloga, prodefilirao nasipom i bez ispaljena metka vratio se u Osijek.

Bilo je to nedovoljno za ratne memoare. Dok su trajali napadi na Osijek, Glavaš je vrijeme uglavnom provodio u suterenu dobro utvrđene zgrade dotadašnjeg sjedišta osječkog SUBNOR-a, Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata, pa svoja herojska sjećanja kasnije više nije spominjao.

Ali zato je od predsjednika Tuđmana, doslovno na vratima njegova ureda na Pantovčaku, iskamčio generalski čin. O tome postoji stenogram: Glavaš kaže predsjedniku da će se povući s mjesta osječko-baranjskog župana zbog pritiska međunarodne zajednice, jer se protivio mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja, a zauzvrat traži da mu Tuđman dodijeli generalski čin. „Ja sam 50 godina i moram malo razmišljati o svojoj budućnosti“, rekao je Glavaš. Tuđman tome nije bio sklon; nudi mu mjesto veleposlanika u Sloveniji, ali se na kraju ipak smilovao: Glavaš će se činom generala okititi u listopadu 1997. godine.

'Pretvorit ću ga u prah i pepeo'

Čim se rat stišao, počeo sam ozbiljnije istraživati ratne zločine u Osijeku. Moj dugogodišnji prijatelj Ivica Vrkić, tadašnji saborski zastupnik HNS-a, pozvao me krajem 1996. i rekao kako mu je Glavaš naredio da mi prenese poruku: Pretvorit će me u prah i pepeo ne prestanem li čačkati po ratnim zločinima.

Vrkić mi je rekao da tu prijetnju shvatim ozbiljno, pa sam je objavio, nadajući se da bi mi javnost možda mogla biti zaštita. Istog popodneva nazvao me američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith. Rekao je kako će sutradan biti na sastanku s predsjednikom Tuđmanom i tadašnjim ministrom obrane Gojkom Šuškom te kako će zahtijevati da se pobrinu za moju sigurnost. Glavaš više nije otvoreno prijetio, ali ugroza nije prestala.

Stizala je očito od njegovih pristaša, koji su širili priču kako sam patološki lažac i kako izmišljam priče o Glavašu da mu se osvetim što me je, kao u kakvom latinoameričkom filmu, banuvši u redakciju sa skupinom gardista u uniformi, naoružanih kalašnjikovima, u srpnju 1991. otjerao s mjesta glavnog urednika Glasa Slavonije, samo tri tjedna nakon mučkog ubojstva šefa osječke policije Josipa Reihl-Kira.

Otkrio sam 'Garažu' i 'Selotejp'

Nekadašnji šef Klinike za psihijatriju KBC-a Osijek je živ, pa može posvjedočiti što mi je ispričao prigodom jednog susreta: Glavaš je tražio da novinara Gorana Flaudera i mene vještači, proglasi neubrojivima i smjesti nas u psihijatrijsku bolnicu zatvorenog tipa. Taj čestiti čovjek, profesor Nikola Mandić, to je s gnušanjem odbio.

Nije bilo lako suprotstaviti se Glavašu u to vrijeme, pa je „gospodar života i smrti“ tražio druge mogućnosti da me se riješi. Zahtijevao ja da dobijem progon iz rodnog Osijeka, ali su mu pravnici (i Glavaš je po struci pravnik) objasnili da za to nema zakonske osnove. To mu nije nimalo smetalo da gotovo svakog tjedna na lokalnoj Slavonskoj televiziji, koju je potpuno kontrolirao kao i ostale osječke medije, govori da sam patološki lažac, psihijatrijski slučaj s podebljim liječničkim dosjeom i, naravno, da sam mrzitelj svega hrvatskog.

Nakon mojih otkrića o ratnim zločinima – kolokvijalno nazvanima slučajevi Garaža i Selotejp – javnost je ostala skamenjena. Čedomir Vučković, jedan od dvojice srpskih civila zatočenih u garažama Sekretarijata za narodnu obranu, tik pod prozorom Glavaševa ratnog ureda, bio je zlostavljan i prisiljavan piti sumpornu kiselinu iz akumulatora (od čega je preminuo). Desetak viđenijih Srba, među njima i šef osječke Onkologije Milutin Kutlić, odvezeno je na obalu Drave i – ruku i usta vezanih selotejpom – likvidirano metkom u potiljak. Javnost je ostala potpuno zgrožena.

Faber na specijalnom zadatku

Tu sablasnu priču počeli su istraživati mainstream mediji (tad sam radio u tjedniku Feral Tribune), uključujući i javni servis, pa je iz Zagreba u Osijek poslan jedan od vrhunskih, najboljih hrvatskih policajaca, Vladimir Faber, da se prihvati ozbiljne istrage. Bilo je jasno da osječka policija, premrežena Glavaševim kadrovima i njegovim utjecajem, ne može obaviti takav zadatak.

Faber se 2005. ozbiljno latio posla. Odmah je postao meta Glavaševe ekipe. U svojem policijskom uredu jednom mi je pokazao nekoliko prijetećih pisama koja je primio, s porukom da se vrati u Zagreb kako ne bi zaplivao Dravom. Slična pisma stizala su i meni, osobito nakon iskaza Krunoslava Fehira, kasnije ključnog svjedoka na početku suđenja Glavašu za ratne zločine.

Dvaput sam, po nekoliko tjedana, bio pod 24-satnom policijskom zaštitom jer je postojala ozbiljna procjena da sam životno ugrožen. Nesuđeni veleposlanik u Sloveniji u međuvremenu si je stalnim istupima u medijima priskrbio ulogu osobe čijom zaslugom je Osijek ostao „nepokoreni grad“ (ta sintagma kasnije je osvanula na mnogim grafitima u Osijeku). Još dok je trajala istraga, a omča oko Glavaševih zločina se Faberovom zaslugom počela stezati, Glavaš je cinično govorio lokalnim medijima da je osnovao humanitarnu zakladu za prikupljanje novca da Faberu i meni, novinaru koji je pisao o njegovim zločinima, osigura liječenje u najboljoj europskoj psihijatrijskoj klinici.

Naoružani u Glavaševu stanu

Prije nego što je u travnju 2007. drugi put uhićen, cijelo prijepodne paradirao je Osijekom u odori generala Hrvatske vojske, oslanjajući se na štap da javno demonstrira posljedice prvog uhićenja i štrajka glađu koji je navodno trajao 37 dana. Očekivao je podršku građana, no sve to pomalo je sličilo na geg Charlieja Chaplina, a prolaznici su se zabavljali šepuckanjem generala sa štapom u svečanoj uniformi.

No tog poslijepodneva stvar je postala ozbiljna, a sve je lako moglo izmaknuti kontroli i završiti krvoprolićem. U Glavaševu stanu u središtu Osijeka, na Šetalištu Petra Preradovića, nalazilo se možda i stotinjak mahom naoružanih ljudi, rekao mi je policajac koji je dobio zadatak da predvodi skupinu kolega koja treba uhititi Glavaša. U tom ogromnom stanu od 250 kvadratnih metara bilo je i djece. „Bilo je krajnje napeto i jedva sam uspio nagovoriti Glavaša da se preda“, ispričao mi je osječki policajac.

Bio sam u sudnici Županijskog suda u Zagrebu kad je u svibnju 2009. Glavaš osuđen na deset godina zatvora i kad su me njegovi pristaše laktovima gurali na ulazu zgrade na Zrinjevcu, vrijeđajući me i strijeljajući prijetećim pogledima punima mržnje. Generala nije bio u sudnici, očito mu je netko javio kakva će biti presuda, pa se sklonio u svoju „drugu domovinu“, kako je nazvao Bosnu i Hercegovinu, kamo je utekao od izdržavanja kazne.

'Da napunimo akumulatore'

U tren je osvanula nova velebna kuća u Drinovcima, mjestu podrijetla njegovih roditelja, kamo su kasnije stizala brojna izaslanstva njegovih pristaša i članova HDSSB-a, stranke koju je osnovao nakon što je izbačen iz HDZ-a. Pazili su da mu štogod ne bi nedostajalo, sve dok nije završio u zatvoru u Zenici, pa u Mostaru. Tadašnji moćni hrvatski političar u BiH Živko Budimir, kružila je priča, pomogao je Glavaševu transferu iz KP doma Zenica u Mostar. Ondje je, kažu oni koji su ga posjećivali, imao svoj „ured“, pristup računalu i internetu, telefaksu i dvama mobitelima. Bio je u neprekidnoj vezi s čelnicima HDSSB-a, koji je u to doba imao šest, jedno vrijeme čak i sedam zastupnika u Hrvatskom saboru. Tako je daljinskim upravljačem utjecao na politički život u Hrvatskoj.

Prvog dana veljače 2015. godine, nakon što je Ustavni sud ukinuo pravomoćnu presudu Vrhovnog suda (kazna mu je prije toga smanjena na osam godina) zbog proceduralnih pogrešaka i kršenja Konvencije za zaštitu ljudskih prava – o čemu bi se dala napisati posebna knjiga – Glavaš izlazi iz zatvora i na povratku u Osijek doživljava ovacije. Na prigodnom koncertu uz vatromet pjevao mu je Miroslav Škoro (Sude mi), a Glavaš je, obraćajući se puku, među ostalim rekao: „Ova vlast je uzrok svih jada i razočaranja, treba nam novi zamah da napunimo akumulatore, da budemo spremni za izazove i borbu“. Riječ akumulator, sasvim sigurno, nije izgovorio slučajno.

Sudski proces razvlačio se unedogled. Ponovljeno suđenje trajalo je od 2017. do 2023. kad je na Županijskom sudu u Zagrebu opet osuđen, ali kazna mu je smanjena na sedam godina. U listopadu 2023. Vrhovni sud potvrđuje kaznu, ali Glavaš se žali, a predmet se kiseli na Visokom kaznenom sudu dvije i pol godina, da bi kazna jučer napokon bila potvrđena. Glavaš je, dakle, ratni zločinac i više ne može tužiti novinare i građane koji su ga tako nazvali nakon što je Ustavni sud ukinuo prvu presudu.

Sve što sam pisao bila je istina

Kad sam 2010. godine, nakon prve presude Glavašu, u izdanju Novog libera objavio knjigu Glavaš: Kronika jedne destrukcije (koja je te godine dobila Nagradu Jutarnjeg lista za najbolje publicističko djelo), završio sam je proročanskim rečenicama: „Glavaš je, kao i ono za što je osuđen, slučaj koji ne zastarijeva. Vulkan njegove destruktivne energije još uvijek nije presahnuo“. […] Nakon izricanja pravomoćne presude, pokazao je koliko sam bio u pravu. Najavio je da se „pravna bitka nastavlja“ i da će sudovi s njim još imati muke.

[…] Nakon izricanja presude, nazvala me Žarka Radoja, ugledna novinarka, dopisnica BBC-ja iz Beograda. Pitala me osjećam li zadovoljstvo što je Glavaš napokon presuđen. Rekao sam da nema ni traga nekakvu likovanju, čak ni zadovoljstvu, jer priča koja se razvlačila trideset godina, iz mnogo razloga, u meni izaziva dubok osjećaj gorčine, čak mučnine i gađenja.

Tako sam s vremenom prema toj odvratnoj pravosudnoj sagi postao posve indiferentan, nastojeći je potpuno potisnuti iz svijesti. Drago mi je jedino što se pokazalo da je sve što sam pisao o strašnim osječkim ratnim zločinima bila istina. Doduše, sudovima je za ono o čemu sam pisao već sredinom devedesetih prošlog stoljeća, trebalo 18 i pol godina, od 15. listopada 2007. do 10. lipnja 2026., da utvrdi isto. Jer, pravda je spora, a novinarstvo dostižno.

Izvor: Telegram

___