Osmomartovski sunovrat: Sabina Silajdžić i N1

Osmomartovski sunovrat: Sabina Silajdžić i N1

Osmomartovski sunovrat: Sabina Silajdžić i N1

Kolumna na N1, mistično naslovljena ”iliti ’gender issue’ nekad i sad”, omalovažava sve one koji se u BiH bave borbom za ženska prava.

Foto: Wikimedia Commons/Clara Zetkin and Rosa Luxemburg, January 1910

Sabina Silajdžić, profesorica na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, samoproklamirana stručnjakinja za navodne opasnosti koje nose vakcine i majka šest dječaka. Samo se po sebi kazuje – savršena osoba da napiše feminističku kolumnu na informativnoj multiplatformi medija N1 za najznačajniji datum u borbi za ženska prava, 8. mart.

Kolumna, mistično naslovljena ”iliti ’gender issue’ nekad i sad” bi trebalo, možemo naslutiti između loše napisanih redaka i nerazumljivih tuđica razbacanih naokolo bez reda i smisla, da nas podstakne na kritičko promišljanje značaja Međunarodnog dana žena u globaliziranom i individualiziranom svijetu, te da nam pruži kritički uvid u komplicirano stanje stvari u polju društveno-političkog djelovanja koje se naziva savremeni feminizam.

Tako saznajemo, ako se dovoljno potrudimo da se probijemo kroz sve pravopisne i druge jezičke greške, da je najvažnije pitanje kojim se zdravomisleće individue mogu posvetiti, ukoliko, je li, istinski žele prosperitet društva, propitivanje kvazinaučnog popularizma vezanog za rodno pitanje, šta god to značilo.

Autorica Silajdžić vidi određeni paradoks u tome kako je nekadašnja borba za ravnopravnost žena došla do ”sulud[ih] oblik[a] nametanja razmatranja 'gender issue' u mandatornoj formi političkog djelovanja” te vidi problem u tome što se ideal emancipovane žene poistovjećuje sa uspjehom u karijeri. Valjda je borba za ženska prava trebala stati u onom momentu kad su muškarci prestali mlatiti žene toljagama i odvlačiti ih u pećinu. Ili malo kasnije kad smo prestali žene spaljivati na lomači, sumnjajući da su vještice.

Naravno, bilo kakvo temeljito, ili bar iole ozbiljno, razmatranje ove tematike sustinski ne postoji u tekstu, već autorica, proizvoljno preskače logičke i druge prepreke i olako prelazi na već mnogo puta viđenu kritiku političke korektnosti, kolektivne histerije koja se, zamislite, otuđila od ”iskonski legitimne borbe za ravnopravnost i poželjnu društvenu emancipaciju žena”.

Zanimljivo, ono što je Silajdžićki poželjno je istovremeno i iskonski legitimno. Nadalje, kako autorica tvrdi, profesionalna angažiranost žena, to jest veća zastupljenost žena u ”u političkom i javnom diskursu” uništava, (ah, polako ali sigurno!) ”ulogu žene kao majke, te zapravo blagoslovljene, veličanstvene uloge žene u društvu”. Malo kasnije saznajemo i da je poziv majčinstva ”Bogom dan”, što je valjda jedan od glupljih kvaziargumenata koje možemo čuti u tekstovima čija je namjera da se bave društvenom tematikom.

Ako zanemarimo činjenicu da ovaj tekst piše žena koja je došla daleko u svojoj profesionalnoj karijeri i koja uživa visok društveni status, što, samo po sebi, predstavlja logički salto mortale, Silajdžićkin tekst je tipičan za onu frakciju protivnika feminizma koji o feminizmu nemaju blage veze. Nagomilano je tu svega, od nerazumijevanja mehanizama političke korektnosti do konstruiranja figure majke koja čuva tradicionalne vrijednosti braka i nuklearne porodice po kojima je žena zadužena za materinstvo i kućnu sferu, dok je muškarčeva primarna uloga da ekonomski zbrine porodicu (breadwinner role) koja, na određen način, predstavlja produženje uloge lovca iz praistorije ljudske vrste.

Znajući da je izlazak žene na tržište rada bila jedna od najvažnijih promjena koje su transformirale zapadnoeveropska i druga društva, promjena koje su erodirale striktno povezivanje žene sa ulogom domaćice, jasno je da Silajdžićkin tekst pripada trendu retradicionalizacije, snažnog i značajnog aspekta rastućeg nacionalizma širom našeg kontinenta. U suštini nacionalizma je institucionalizacija razlika između muškog i ženskog roda. Žena, okamenjena u ulozi majke, postaje tako simbolički temelj nacije, metafora za rast nacije, reproduktivna sila koja konstantno uvećava nacionalni kolektiv, te generator nacionalne kulture kroz odgoj djece.

Drugim riječima, Silajdžićkin tekst ogoljava djelovanje rodnog diskursa u okviru nacionalizma u kojem konstrukcija Majke stoji u službi Nacije. Luise Zietz i Clara Zetkin se prevrću u grobu. Osmomartovski marševi ne znače ništa, samo rađanje naciju spašava.

Naravno, Silajdžićka uspješno promašuje i jednostavnu činjenicu da država Bosna i Hercegovina baš i nema sjajna rješenja za rađanje i podizanje većeg broja djece, da je dječiji doplatak mizeran i da mnoge porodilje ne dobijaju dovoljne porodiljske naknade, o učešću muškaraca u odgoju djece da ne govorimo. Da ne pominjemo i to da je potpuno apsurdno govoriti o tome da je borba za ženska prava otišla predaleko u svijetu u kojem vladaju figure kao Erdogan, Orban, Putin ili Trump, u svijetu u kojem se svakog dana sve više ograničava pravo na abortus.

Poseban problem sa razmatranjem tog teksta je upravo neshvatljiva odluka medija N1 da za 8. mart objavi takav maliciozni bućkuriš, svodeći Ženu, sa svim svojim dinamičnim aspektima savremenog identiteta, na figuru Majke kao inkarnaciju nacije. Potrebna je, zaista, posebna vrsta cinizma da se na dan tako značajan za borbu za ženska prava objavi takav tekst i teško je vjerovati da se radi samo o gruboj omašci urednika.

Zašto bi relevantan tekst o 8. martu napisale feministice kao Danijela Majstorović, Lamija Begagić ili bilo koja druga osoba iz bosanskohercegovačkog kulturnog miljea koja zna o čemu govori u ovom pitanju kad možemo pročitati nesuvislo izlaganje ostvarene majke šest dječaka, i povrh svega, profesorice na Ekonomskom fakultetu, tom drevnom hramu feminističkih znanja i rodnih promišljanja?

Takav potez N1, suštinski, omalovažava sve one ljude koji se u Bosni i Hercegovini bave borbom za ženska prava. Kolumna je objavljena u okviru serijala kolumni ”istaknutih pojedinaca” u bosanskohercegovačkom društvu. Da nije tragično, bilo bi smiješno. Možda ne bi bilo previše da očekujemo da neku kolumnu o ekonomiji sad napiše dimnjačar. Ili je to samo do feminizma koji svako, pa i Sabina Silajdžić, razumije dok trepneš. Kao i opasnosti s vakcinama, uostalom.