Svjedočimo medijskom nasilju koje je postalo nepodnošljivo jer kao društvo ne shvaćamo šta znači sloboda govora.

foto: unsplash/ilustracija

Za silovanje sam prvi put čula neke ratne godine. Možda je bila 1992. ili 1993. Bila je jedna od neizvjesnih ratnih noći i komentarisao se članak iz nekih novina koje su došle do nas a ticao se presude nekadašnjeg bokserskog šampiona Majka Tajsona za silovanje. Govorile su se negativne stvari o njemu, znala sam ko je Tajson, bio je zvijezda tih godina. Bila je večer, moguće je da je bila zima ili u ratu sve večeri izgledaju kao duge zimske noći, oko nas je bio mrak i nije bilo nade da će svanuti. Interesovalo me šta je to silovanje. Shvatila sam da je riječ o nečemu groznom, ali ne i šta tačno znači. Neko mi je objasnio da silovati znači prisiliti nekoga da uradi nešto što ne želi, što je bila vrsta odgovora prilagođena djetetu koje je tada imalo devet ili deset godina.

Ipak, ubrzo se taj termin počeo pojavljivati prečesto. Pričalo se o silovanim ženama iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine, izgovaralo se nekako tiho, kao da se radi o nečemu što se nije moglo izgovoriti naglas. Vremenom sam shvatila značenje te preteške riječi koja se kod nas izgovara tiho, ispod glasa, kao da će na taj način iščeznuti.

Slijedila su svjedočanstva djevojčica, djevojaka i žena koje su dolazile iz istočne Bosne i koje su tamo držane zarobljene u privatnim kućama i  drugim objektima dok su se nad njima iživljavali vojnici VRS. U međuvremenu, naša zgrada je postala utočište brojnim izbjeglicama koje su bježale spašavajući glavu, svako je nosio svoje traume, a te njihove traume su postale i naše uz teror koji smo svakodnevno svi proživljavali.

Balkan je patrijarhalan i težak prostor, o teškim temama se šuti, njeguje se kultura nasilja, naizgled treba da izgleda da je sve u redu. Pod kulturom nasilja smatram i učenje šutnje koje žrtvi dodatno opterećuje život, stavlja joj teret krivice iako nije kriva, a šutnja nije ljekovita, ma koliko nas tome učili od rođenja. Nasilje su i naučene rodne uloge. Nasilje se dešava svakodnevno i svuda. Politika nezamjeranja na ovim prostorima, koju definitivno možemo brendirati, dovela je i do prešutkivanja onoga o čemu smo čuli ili čemu smo svjedočili, jer to se nas ne tiče. I to su nas naučili. Gledaj svoja posla. I svi smo krivi za ovo što je izašlo na vidjelo ovih dana, iako svi sa sebe pokušavamo sprati krivicu.

Puno godina poslije rata, radeći terensko istraživanje o kulturi sjećanja u Foči, kolegice i ja smo čitale haške presude, svjedočenja preživjelih, radile smo intervjue sa stanovnicima tog mjesta. Foča je bila jedno od mjesta u BiH u kojem su u ratu silovane djevojčice i žene, zatvarane u sportske hale, hotele, motele, privatne objekte u kojima su se nad njima iživljavale zvijeri koje su sebe zvale vojnicima. Mučno je bilo prolaziti kroz te dokumente. Dragoljub Kunarac, Radomir Kovač i Zoran Vuković su osuđeni na 28, 20 i 12 godina. Kunarac je osuđen za mučenje, silovanje i porobljavanje, Kovač za silovanje, porobljavanje i povredu ličnog dostojanstva, a Vuković za mučenje i silovanje. Na YouTube-u sam tražila snimak presude, vjerovatno očekujući da ću vidjeti ljude koji izgledaju kao monstrumi, koji uopšte ne izgledaju kao ljudi. Izgledaju sasvim obično. Kao ljudi koje viđamo svakodnevno. Oko nas žive monstrumi koji izgledaju sasvim obično.

Silovanje se ne dešava samo u ratu. Silovanje se dešava i u mirnodopskim okolnostima, dešava se i u razvijenim i nerazvijenim zemljama, dešava se u svim kontinentima svijeta i dešava se svakodnevno.

Ovih dana objavljena je vijest da je nekoliko glumica prijavilo vlasnika škole glume Miroslava Miku Aleksića za silovanje i seksualno uznemiravanje. Jedna od glumica je Milena Radulović koja je navela da je na početku osjećala nemoć i slabost i naposlijetku stid zbog svega što se dogodilo. Poslije je osjećala ogromnu krivicu jer nije mogla da se odbrani i kako da ispriča sve što se dogodilo svojim roditeljima, plašeći se da im ne upropasti život i povrijedi ih.

Kada ju je prvi put silovao imala je 17 godina. Danas ima devet godina više i kaže da je godinama išla na psihoterapiju, radeći na sebi. „U novembru se pojavila nova Mikina žrtva. Maloletna, meni do tada nepoznata, pozvala me je, a zatim smo se povezale. Povezale smo se sa još nekoliko devojaka, razgovarale i odlučile da je vreme da ovo prestane. S ovom svešću, skrivanje zločina i prećutkivanje bilo bi jednako što i sam zločin. Postale bismo saučesnice ako bismo sada prećutale neposredno znajući da postoji još pet potencijalnih novih maloletnih žrtava“, navela je Milena Radulović za Blic.

Otrovni komentari koji su uslijedili na ovu objavu podjednako su dolazili i od muškaraca i žena, kako na račun Milene Radulović i drugih djevojaka koje su žrtve učitelja monstruma, tako i na račun svih žrtava seksualnog nasilja. Komentari u kojima se ismijavaju žrtve postali su kod nas, nažalost, uobičajena pojava. Osude žrtava, a ne počinitelja nasilja viđamo i u komentarima na članke koje se tiču i nasilja prema LGBT osoba, migrantima, žrtvama rata i poraća, prema osobama koje su izložene nacionalnoj, vjerskoj ili rasnoj diskriminaciji ili nasilju samo zato što jedan od njihovih identiteta ne odgovara počinitelju. Ako nema osude, onda nailazimo na sažaljenje. Žrtve ne trebaju ničije sažaljenje, trebaju podršku i razumijevanje i pomoć u procesu liječenja trauma da bi mogle nastaviti svoj život.

Bilo je preteško čitati takve komentare. Od otvorenog ismijavanja, provociranja, osude glumica zato što su glumice, jer znate glumice se ionako samo skidaju po filmovima i predstavama i onda se čude kako ih neko može napastvovati. Slično kao i kada sam pratila presudu Kunarcu, Kovaču i Vukoviću otišla sam na profile pojedinih „komentatora“ želeći se uvjeriti da li su takvi ljudi zaista stvarni. I nećete vjerovati, oni su stvarni. Smiješe nam se sa svojih profilnih slika, neki od njih su u porodičnom ambijentu, okruženi članovima svojih porodica, naizgled sasvim obični ljudi zaokupljeni svojim problemima.

Dio ih je komentarisao kako su za sve krivi njihovi roditelji snobovi, jer oni su upisali svoju djecu u takvu školu, ta škola nije otvorena za djecu iz svih slojeva društva, oni su morali znati šta se dešava. Ovih dana čitamo i svjedočenja brojnih djevojaka i žena koje su prolazile torturu na javnim fakultetima i u srednjim školama širom nekadašnje Jugoslavije na Facebook stranici „Nisam tražila“ koju prati više od 22 hiljada ljudi. Da li možemo kriviti roditelje koji nisu znali šta se dešava i u javnim školama koje su otvorene za sve učenike i studente? Naravno da ne možemo. Kod velikog broja ljudi se posljedice traume vide tek godinama poslije, baš kao što je navela i Milena Radulović. Njeni roditelji nisu mogli ništa posumnjati jer je ona uz sav pakao koji je proživljavala smogla snage i da radi na svojoj karijeri, jer se nekada zaokupljenost poslom čini kao najbolji vid terapije da žrtva ne bi mi mislila o grozotama kroz koje je prošla. Većina roditelja i dalje živi u uvjerenju da su profesori autoriteti i pedagozi, i ni u najgorim snovima ne mogu zamisliti da bi oni mogli nauditi njihovoj djeci.

Kriviti žrtvu zašto nije progovorila odmah je poseban oblik retraumatizacije i nametanja krivice. Nije progovorila zato što nije mogla, zato što je bilo strah da joj neće vjerovati, zato što se plaši osude, plaši se reakcije sredine i veliki broj silovanih osoba se odlučuje na šutnju. Neki nikada i ne progovore.

Žrtve silovanja mogu biti i muškarci, ali je seksualno nasilje nad ženama znatno rasprostranjenija pojava. Kada se kod nas počelo otvorenije govoriti i o seksualnom napastvovanju unutar bračne zajednice, sjećam se da su se mnogi ismijavali s tom temom. Jer, zaboga, kako se može to desiti ako su dvoje ljudi u bračnoj zajednici? Ispada da je supruga muškarčeva pokretna imovina nad kojom on ima pravo da radi šta hoće, jer znate to se nas ne tiče, to je tamo u njihova četiri zida, to nije prostor u koji bi trebali da zalazimo, i sve ostale gluposti koje slušamo i od obrazovanih i neobrazovanih i od onih od kojih se najmanje nadamo da takve tvrdnje možemo čuti.

Čitajući knjigu „Posredovanje seksualnog nasilja“ autora Vedade Baraković i Mirze Mahmutovića sa Filozofskog fakulteta u Tuzli u ljeto 2018. godine ostala sam zatečena podacima kojje su iznijeli. Evo samo nekih od podataka: u Južnoj Africi svakih 26 sekundi jedna žena ili dijete bude silovano, više od 35% žena u svijetu doživjelo je neki oblik seksualnog nasilja, najveći procenat seksualnog nasilja nad ženama je u Egiptu i procjenjuje se da je 99% žena u svom životu nekada bilo seksualno zlostavljano.

U posebnom sjećanju mi je ostao i film sjajnog kosovskog reditelja Ise Qosje koji sam gledala na Sarajevo Film festivalu 2014. godine. U prevodu na naš jezik naziv filma je „Tri prozora i vješanje“. Radnja se dešava u jednom malom kosovskom selu, učiteljica Lushe je ispričala stranoj novinarki da su u vrijeme srpsko-albanskog sukoba kada su njihovi muževi otišli iz sela sa vojskom, u selo upali srpski vojnici i silovali nju i još nekoliko žena. Drama počinje kada jedan od seljaka donese novine u kojima je objavljen tekst i kada kreće istraga ko je dao informaciju novinarki i koje su žene silovane. Svi muškarci počinju sumnjati da je silovana baš njihova žena, oni ne mogu da se nose sa tom činjenicom i počinju na svoje žene gledati sumnjičavo. Jedan od muževa ne može podnijeti pomisao da bi njegova žena mogla biti jedna od silovanih žena i život skončava vješanjem. S druge strane, sumnja se da je učiteljica ta koja je novinarki ispričala priču i svim silama se trude da joj život učine još težim, jer ona je detektovana kao krivac. Ne znam koliko je ljudi pogledalo taj film, ali Isa Qosja nam daje detaljan uvid u patrijarhalno društvo, kako funkcioniše, nema tu pretjerane razlike između različitih sredina nekadašnje zajedničke države. Možda bi ovima koji osuđuju žrtve što ne progovaraju štošta bilo jasnije kada bi samo pogledali taj film.

Proces suđenja je također jako dugotrajan i bolan, traje predugo, žrtva se mora vraćati na ono što je preživjela, što je retraumatizacija zbog koje neki od njih odustaju jer nisu u stanju psihički da podnesu.

Baraković i Mahmutović su naveli i slučaj Frances Andrade, violinistice koja je bila učenica muzičke škole Chetam u Mančestreu. Ova violinistica je bila jedna od 30 žrtava seksualnog zlostavljanja svojih učitelja. Čak 39 učitelja ove škole je optuženo za seksualno zlostavljanje. Ona nije mogla psihički izdržati proces suđenja svom silovatelju Michaleu Breweru i ubila se. Njeno samoubistvo manifestuje jačinu traume, iako je u tom trenutku imala 48 godina, a seksualno je zlostavljana u svojoj četrnaestoj godini. Frances je ostavila poruku da se „tokom unakrsnih ispitivanja na sudu osjećala kao da je iznova i iznova siluju i da iznova i iznova proživljava sav užas koji je preživjela kao djevojčica od 14 godina“.

I na kraju, da vidimo šta su to uradili mediji u ovom konkretnom slučaju, ali i u brojnim drugim slučajevima različitih oblika nasilja. Takmičili se ko će objaviti vijest sa što više senzacionalizma, naglašavali da potiče iz ugledne beogradske porodice, ne bi li otvorili još jednu temu koja će zabavljati obezglavljenu rulju, dopustili da svako piše uvredljive komentare bez ikakve kontrole, bombardovali nas nesuvislim naslovima, pa čak i anketom u kojoj čitatelji mogu da se izjasne da li misle da je Aleksić silovatelj ili nije.

Jer kod nas se huškanje i mržnja skrivaju floskulom o slobodi govora, a govor mržnje i sloboda govora nisu sinonimi. Vrijeđanje nije sloboda govora. To što urednici dozvoljavaju iživljavanje nad žrtvama nasilja, jer to je sloboda govora i potrebno je da se vidi čitanost zbog oglašivača nije ništa drugo do saučesništvo u zločinu. Ukinite komentare, jer retraumatizujete žrtve, to je vrlo jednostavno. Izostaju sankcije za govor mržnje, pa ako vam neko prijeti na internetu, kao da se nije ni dogodilo.

Da li i mediji učestvuju u njegovanju kulture nasilja? Da, itekako mnogo. Konačno je vrijeme da se na medijskoj sceni dese ozbiljne promjene, jer nije dovoljno samo detektovati nagomilane probleme već poduzeti i konkretne korake. Jer mi ovih dana iznova svjedočimo medijskom nasilju koje je postalo nepodnošljivo. Očito da kao društvo ne shvaćamo šta znači sloboda govora, jer mi patimo od elementarne nepismenosti. Vratite dostojanstvo žrtvi, pa makar to neko nazvao i ograničavanjem slobode govora.

U javnosti su se pojavili i komentari koji su došli od obrazovanih ljudi iz BiH koji su cijeli slučaj pokušali prebaciti na međunacionalni sukob tvrdeći da je nesretni događaj moguć jedino u Srbiji, jer Srbija podržava ratne zločince i njeguje nasilje, pritom potpuno zaboravljajući i da se u njihovoj zemlji podržavaju ratni zločinci i simpatizeri ratnih zločinaca, da svaki medijski sadržaj koji se tiče Jevreja iznjedri brojne simpatizere Hitlera, baš kao što se njeguju i kultura nasilja i rodni stereotipi. Uostalom, ispovijesti djevojaka i žena na stranici „Nisam tražila“ su to pokazali.

Seksizam  i seksualno nasilje su svuda oko nas i svođenje jedne ovako ozbiljne teme na međunacionalna razračuvanja znači i razvodnjavanje jednog ozbiljnog problema, sada kada se konačno čini da se nešto pokrenulo i da neće završiti samo na anonimnim ispovijestima.

___