Muž ubio suprugu. Bivši momak pretukao i izmasakrirao djevojku. Silovane. Godinama fizički zlostavljane. Ubijene djevojčice, djevojke i žene. Kolege i prijatelji znali da je bilo problema, ali nisu ni slutili da će doći do toga. Porodica šutjela. Mediji o tome pisali, policija provela istragu, počinilac u zatvoru. Ili pušten da se brani sa slobode, da li je više bitno?

O nasilju nad ženama čitamo, gledamo i slušamo skoro svakodnevno u novinama, online portalima, na radiju ili televiziji. Vratimo li se decenijama unazad, to je uspjeh, nasilje nad ženama je u javnoj sferi. Međutim, šta je taj pojam u našoj javnoj sferi?

Medijima, koji kao i u svim drugim temama imaju odgovornost da informišu i edukuju, nasilje nad ženama bi trebalo da bude jedan od prioriteta u izvještavanju, jer se tiče sviju nas. Jer je svaka druga žena i djevojčica u Bosni i Hercegovini žrtva nekog oblika rodno zasnovanog nasilja do svoje petnaeste godine.

Analiza medijskog sadržaja dnevnih novina, online portala i televizijskog programa, za prvu polovinu ove godine, koju sam radila za projekat UN Women u BiH, pokazala je da su najčešće prisutni kraći članci o konkretnim slučajevima nasilja nad ženama nego članci koji se tematski vežu za pojam nasilja nad ženama. To znači da ćemo pročitati nekoliko rečenica gdje piše da je „on nju prebio ili ubio“ u rubrici crna hronika, ali ne i da je to „društveni problem“ i kako ga možemo riješiti, kome se obratiti i šta uraditi. O većem iskoraku, poput objave broja linije za pomoć, opisa kako prijaviti nasilnika ili šta uraditi sa sumnjama da se nasilje dešava, drugom prilikom.

O nasilju samo informativno

Mediji ne pokreću teme o nasilju nad ženama nego izvještavaju o tome u kratkim vijestima onda kada dobiju informacije od policije ili nevladinih organizacija. Fotografije koje se koriste za ilustraciju članaka većinom ne prikazuju krvave detalje i nisu neetične, ali uz svaki peti tekst je objavljena jasna fotografija lica aktera priče, bilo da je to žena koja je pretrpjela nasilje, počinilac nasilja ili aktivista u borbi protiv nasilja nad ženama. Tematski je najzastupljenije fizičko nasilje, što je vidljivo u gotovo polovini članaka obuhvaćenih analizom. Dok su fizičko i seksualno nasilje nad ženama zastupljeni u novinskim člancima i prepoznati kao problem, gotovo da i nema tekstova o drugim oblicima nasilja. Glavni akteri priča o nasilju nad ženama su većinom izvršioci nasilja, zatim po zastupljenosti slijede eksperti, pa onda osobe nad kojima je počinjeno nasilje. Žene koje su preživjele nasilje, skoro pa i da nemaju glasa.

U analiziranim člancima iz dnevnih novina, oko jedna četvrtina članaka ima neku vrstu naglaska na pojmu „nasilje nad ženama“ ili „nasilje u porodici“. Članci koji su analizirani, a određeni su u okviru pretrage po ključnim frazama, su bili članci koji su jasnije prepoznali taj pojam, ali su tematski češće bili, naprimjer, izvještaji sa press konferencija nevladinih organizacija ili policije.

Može se sa sigurnošću reći da mediji rodno zasnovano nasilje nad ženama obilato iskorištavaju i da što je ono brutalnije, primamljivije je. Bosanskohercegovački mediji nisu lišeni senzacionalizma i iskorištavanja nasilja koje žene trpe u svojoj produkciji medijskih sadržaja i to treba hitno da promijene. Zato što je njihova uloga bitna u zaustavljanju nasilja, zato što će možda kolege i prijatelji učiniti nešto nakon slutnji, a porodica progovoriti!

Nasilje nije privatna stvar, nego problem društva

Žene se suočavaju sa različitim oblicima nasilja – od, na određen način, društveno prihvaćenog nasilja u porodici, do brutalnih ubistava zbog emocionalnih veza. Istraživanja su ustanovila da je najšire rasprostranjeno nasilje koje nad ženama vrše njihovi sadašnji ili bivši partneri, jer su oni počinioci u 71,5 posto slučajeva. U cjelini gledano, sfera intimnih partnerskih i porodičnih odnosa daleko je veći izvor opasnosti od nasilja za žene nego što je to šira zajednica. U BiH psihičko nasilje je tokom života proživjelo 42 posto žena starijih od 15 godina, fizičko 24 posto, a seksualno 6 posto.

Rodno zasnovano nasilje opstaje u BiH zbog duboko ukorijenjenih patrijarhalnih stavova o društvenoj ulozi žena i muškaraca, te još uvijek općeprihvaćenom stavu da ono predstavlja djelo manje društvene opasnosti i privatni problem žena i djece koji su mu izloženi ili su ga preživjeli.

Parlamentarna skupština Vijeća Evrope je u posljednje dvije decenije pozivala na jednakost muškaraca i žena i u tom smislu ohrabrivala medije na promicanje ravnopravnosti. Unatoč napretku koji je postignut u nekoliko evropskih zemalja, predrasuda o ženama u medijima često ostaje negativna te je i dalje stereotipna i seksistička. Žene se povezuju sa privatnim područjem života, domaćinstvom i porodičnim životom. Mediji često predstavljaju žene kao seksualne objekte. Kada govorimo o medijima u BiH, odnos prema ženama je licemjeran i tradicionalan, žene su često marginalizirane i po zastupljenosti i tematski.

Mediji samo naizgled svjesni svoje uloge

Jedan od ciljeva analize medijskog izvještavanja o rodno zasnovanom nasilju nad ženama, bio je ispitati da li su mediji svjesni svoje uloge i da li teme rodno zasnovanog nasilja na odgovarajući način tretiraju i stavljaju u fokus svog izvještavanja.

Medijsko izvještavanje ne može zaustaviti rodno zasnovano nasilje, ali može doprinijeti da se o tome društvo ozbiljno zapita i zabrine i pokrene u snažniju akciju. Mediji su naizgled svjesni svoje uloge, ali suštinski ne predstavljaju dio rješenja i u najvećoj mjeri i ne doprinose mijenjanju stanja gdje je žena žrtva muškarca, često svoga partnera, jer naglasak na mogućim razlozima za nasilje koji su lične prirode samo je potajno traženje opravdanja a nikako način da se jasno iskomunicira poruka da su nasilje nad ženama i nasilje u porodici apsolutno neprihvatljivi i zakonom zabranjeni. O nasilju se izvještava samo onda kad se već dogodilo, rijetko sa određenim vremenskim odmakom odnosno rijetko u svrhu prevencije.

Trenutno sa tek nekolicinom kvalitetnih članaka, ne možemo tvrditi da su mediji dio rješenja. Možda je ispravan zaključak da mediji niti pomažu niti odmažu nastavak nasilja nad ženama, što nije dobro uzevši u obzir njihovu društvenu odgovornost.