Jednoglasje je konstanta koju živimo, u vremenima zvaničnog političkog višeglasja - drugim riječima, u dijaloškom smo belaju.

Službenik Predsjedništva BiH Dženan Selimbegović, nedavno je izvrijeđao dvije novinarke kada je u Facebook statusu napisao reakciju na tek emitovan intervju, u kojem su kolegice evocirale uspomene na zajednički rad u proteklim decenijama. Facebook komentator je koristio mizogeni govor, a uvrede je vrlo slikovito ispisao uličnim žargonom. Nije prvi put da se na javnoj sceni politički neistomišljenici ili oni koji glasno promišljaju aktuelne politike vrijeđaju. Spomenuti incident jedan je od onih koji pomjeraju pragove tolerancije javnosti, kojoj bi već „sutra“ trebalo biti očekivano da se u predizbornoj utrci, izvrijeđaju sve osobe koje glasno promišljaju aktuelnosti, i koje nisu dio političke scene.

Iz megafona buke

Konkretno navedeni incident, nakratko je, isprovocirao uspavanu bosanskohercegovačku javnost koja je navikla na javni prostor ispunjen jednoglasjem sposobnim samo za buku ali ne i dijalog. Nekoliko dana osuđivalo se ponašanje spomenutog državnog službenika i to je jedina „sankcija“ koju je imao. Selimbegović je primjer kulture monologa koju odavno živimo. Ti pojedinačni glasovi nerijetko se nadvikuju projicirajući kakofoniju u kojoj se ne razaznaje da li se u nekoj tački  dodiruju?! Drugi primjer kojem smo nedavno svjedočili je skandal prilikom skorašnje posjete članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine Srbiji, gdje su u pojedinačnom obraćanju novinara iznijeli suprotne stavove. Pri tom su izrečeni politički stavovi vladajuće desnice u Bosni i Hercegovini a ne jedinstveni koji odražava vanjsku politiku građana koji ih plaćaju. Niko se od recipijenata vijesti tih dana ne sjeća zbog čega su bh. političari bili u Beogradu ali svi znaju šta je kazao Čović, šta mu je odgovorio Izetbegović i kakav je izraz lica bio pri svemu tome Aleksandra Vučića. Dijaloga se niko ne sjeća jer ga suštinski i nije bilo. Mada su bosanskohercegovački političari predstavnici dva konstitutivna naroda ali i predstavnici političke desnice.

„Svi oni jako dobro koriste priču o nacionalnim izdajnicima koji su svi oni koji nisu u njihovim strankama. Tako da niko ne pita kolika je plata ili penzija, pravo pitanje bi danas bilo koliko su autoceste napravili oni, a koliko bivša vlast ili za vlast u RS-u što su plate i penzije toliko manje nego u Federaciji“, kazao je, u intervjuu na portalu Klix.ba, komentirajući istupe regionalnih političara Krešimir Macan, jedan od vodećih eksperata za PR na Balkanu komenturajući aktuelne politike u BiH.

Trend stvaranja buke u kojoj se jedino razaznaju uvrede, a izostaju činjenice, na bosanskohercegovačkoj političkoj pozornici u kontinuitetu prisutan je posljednje dvije decenije. Posebno se o kulturi dijaloga pričalo tokom 2010. i 2011. godine. To je bilo isprovocirano naglim preokretom na političkoj sceni i vrlo gruboj i uvredljivoj retorici koja je tada već uzimala maha. Činilo se da su svi procesi progresa zaustavljeni a da se sa megafona opet čuju devedesete. S tim u vezi, zanimljiv je izvještaj objavljen u sedmičnjaku Dani u februaru 2010. a odnosi se na skup koji je organizirao Centar za kulturu dijaloga na kojem su prisustvovali visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Valentin Inzko i predsjednik SNSD-a Milorad Dodik. Tekst je naslovljen „Monolog kao kultura dijaloga“: „'Dame i gospodo, lijepe riječi sva vrata otvaraju, grade mostove, a grube riječi gađaju dalje od puške, kaže narodna poslovica' započeo je svoje inspirativno izlaganje visoki predstavnik, koji je sa sjetom u glasu podsjetio na mlađanog Milorada Dodika iz 1996... Dodik je odgovorio da više nije onaj isti, jer je iza njega ostalo 'mnogo društvenog rada, iskustva i razočarenja'.“ Govorljivi su i sami novinski naslovi objavljivani tih godina. Jedan objavljen u Dnevnom listu glasi „Rječnik kojeg bi se postidjeli i huligani na ulici“ ili u sedmičnjaku Global „Jezik ulice za političkom govornicom“.

Dešnji i ljevlji

Ono što je nakon toga uslijedilo ili postalo pravilo, jeste sve veća fragmentarnost političkog tijela koje osim što je podijeljeno, po Ustavu BiH - na konstitutivne narode, dijeli se onda i na lijevo i desno orijentirane. E, tu političke i ine podjele ne prestaju već su sve izražajnije: prema rezultatima istraživanja „Pod lupom“ iz 2016. godine, koje su objavile Nezavisne novine u zemlji od 3,5 miliona stanovnika registrovano je 130 političkih subjekata. Onda treba uzeti u obzir da su u medijima uglavnom tradicionalno zastupljeni stavovi političkih opcija koje podržavaju. U tom je u Bosni i Hercegovini također napravljen iskorak, koji ne ide u prilog kulturi dijaloga – politički neistomišljenici postali su nevidljivi ljudi ukoliko se vulgarno ne sataniziraju. Pri svemu tome treba imati na umu još da se predstavnici političke desnice isključivo konfrontiraju „drugoj“ desnoj opciji. Preslikana je situacija i kod lijevo orijentiranih. Ono što je zabrinjavajuće jeste činjenica da između lijevih i desnih, koji se unutar vlastitih tabora usitnjavaju, sve je manje bilo kakvih dodirnih tačaka a svaki dijalog izostaje. Svakih malo i političke stranke koje su lijevo orijentirane, oglase se da se ujedinjuju. Vijest već nakon nekoliko dana demantiraju, ponovnim mimoilaženjem oko  pitanja koja bi trebala biti njihova statutarna politička okosnica djelovanja. Krešimir Macan je iz iskustva saradnje i savjetovanja sa regionalnim političkim strankama, zaključio: „Političari s desnice lakše prihvataju savjete i pragmatičniji su, lijevi često znaju filozofirati kako je sadržaj bitniji od pakiranja“.

Ignorisanje i (ne)postojanje

Ako u pretragu novinskih arhiva krenemo i dalje od konca prošlog stoljeća, i vratimo se na prve decenije, naći ćemo podatke koji navode na zaključak da je jednoglasje konstanta koju živimo, u svim vremenima zvaničnog političkog višeglasja. To ilustrira angažman grupe umjetnika Collegium Artisticum koji su u Sarajevu djelovali od 1939. do 1941. godine, kada je na snazi bilo političko višeglasje o kojem su izvještavale dnevne novine Jugoslovenski list i Jugoslovenska pošta. Navedena grupa bila je lijevih političkih opredjeljenja a djelovala je kroz angažiranu umjetnost tog vremena. Uredništvo dnevnika Jugoslovenski list izvještavalo je i najavljivalo događaje koje organiziraju umjetnici iz grupe Collegium Artisticum, dok su ih u Jugoslovenskoj pošti potpuno ignorisali. Da danas gledamo samo arhivu druge spomenute novine, stekli bismo dojam da se o Collegiumu Artisticumu nije pisalo ili da nije ni postojao zvanično.

Donekle je slično i ono što danas živimo s razlikom u odnosu na prošlost, da ljevica i desnica ipak sjede skupa u parlamentarnim klupama i nemaju dijalog. Tako da se sama suština pojma dijalog (grč. dialogos), razgovor dviju ili više osoba, gubi negdje u poslaničkim klupama bh. raznoraznih parlamenata i parlamentarnih skupština. U psihološkom i filozofskom smislu, dijalog je suprotan monologu u kojem je misao dogmatična i zatvorena. Drugim riječima, u dijaloškom smo belaju. Uobičajili smo da kritike u svim sferama javnog djelovanja budu personalne. U intervjuu za Slobodnu Evropu pije nekoliko mjeseci akademik Dževad Karahasan je govoreći o važnosti kritike istakao da je „kritika autor refleksije jedne kulture (...) Dijalog nikada nije udoban i mnogo zahtijeva. Dijalog znači sresti se da svojom slikom očima drugoga. To je kritika.“

Historijske lekcije o kulturi dijaloga učene su na najgori mogući način – nametali su ih osvajači u okviru politika koje su predstavljali. A umijeće dijaloga se uči i prenosi. Jedan od najsjajnijih primjera je švedski grad Umeå za koji kažu da je iskonska prijestolnica tolerancije u zemlji socijalnih i ljudskih prava. Seljaci na sjeveru Švedske nikada nisu bili potčinjeni, pa se među njima razvila kultura diskusije. Nema tu nekih posebnih priča ni epskih ni lirskih koje se prenose s koljena na koljeno, ali je osjetno mnogo poštovanja i jedinstva čovjeka i prirode. Čovjeka i čovjeka. Teško je da zamislimo da u Umeå najviše pozicionirani državni službenik izvrijeđa dvije javne ličnosti i nema zbog toga sankcija. Ili da političari lijevi i desni suštinski ne razgovaraju o pitanjima koja su važna za narod koji predstavljaju. Ili, mnogo je toga, i s bukom izrečenih ružnih riječi koje ne objedinjuju narod. Stoga magična riječ, koju trebamo da treniramo je dijalog.