Kada je američki karikaturista Garry Trudeau ranije ovog mjeseca dobio Nagradu George Polk, izjavio je da je Charlie Hebdo, francuski satirični časopis na čije urede su teroristi izvršili napad u januaru ove godine, “odlutao u govor mržnje”. Njegove opaske su naišle na žestoke kritike drugih novinara, koji su tvrdili da se satira Charlie Hebdoa, svidjela se ona nama ili ne, mora u potpunosti zaštititi u skladu sa našim pravom na slobodno izražavanje. I tako je američki PEN centar prošle sedmice Charlie Hebdou dodijelio svoju Nagradu za hrabrost slobodnog izražavanja.

 

Ovaj spor oko časopisa Charlie Hebdo ilustruju suštinu problema koji se tiče dva temeljna koncepta demokratskih medijskih zakona: tanku liniju koja dijeli pravo na slobodu govora medija i ograničenje ekstremnog govora koji graniči sa mržnjom. Primjena ovih medijskih zakona kroz nezavisni regulatorni sistem je naročito važna za zemlje koje se oporavljaju od sukoba kao jedan od četiri glavna načina na koji se mediji upotrebljavaju u izgradnji mira (kao što sam napisao na ovoj web stranici u prvom tekstu iz ove serije). 

 

 

Vrlo je teško napraviti pravilnu ravnotežu između kontrole i zaštite slobode izražavanja. Previše regulacije prelazi u cenzuru, a premalo može dovesti do haotičnog i huškačkog okruženja. Većina društava slobodu izražavanja smatra osnovnim pravom svog demokratskog procesa upravljanja. Danas je sloboda govora gotovo univerzalno prihvaćena i formalno je zaštićena članom 19. Opšte deklaracije o ljudskim pravima kao pravo koje „obuhvata i pravo da se ne bude uznemiravan zbog svog mišljenja, kao i pravo da se traže, primaju i šire obavještenja i ideje bilo kojim sredstvima i bez obzira na granice.“  Pominje se i u sporazumu koji je ratifikovalo 167 država u okviru Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.¹

 

Međutim, sloboda izražavanja nije apsolutna i većina društava je razvila određena ograničenja zasnovana na njihovom kulturnom kontekstu. Sloboda govora se obično posmatra u vezi s nizom drugih, ponekad oprečnih prava, kao što su prava na jednakost, privatnost i ugled. Ograničenja slobodnog govora postoje u slučajevima kao što su kleveta (kleveta putem pisane ili uvreda putem izgovorene riječi) i poticanje na nasilje. Poticanje na nasilje je izričito zabranjeno u većini pravnih sistema i ti sistemi dozvoljavaju odgovarajuće miješanje u govor koji potiče na nasilje.

 

 

Štaviše, svaki pojedinačni medijski sistem određuje dodatne uslove regulacije koji se zasnivaju na njegovom društveno-političkom okruženju. Pojedina društva izričito zabranjuju svaki govor kojim se zagovara mržnja, promovira diskriminacija i poziva na neprijateljstvo. Ovo se uobičajeno naziva zakonima o govoru mržnje i opisuje se kao uvredljivo izražavanje koje dehumanizira grupe i pojedince i nanosi štetu određenim rasnim, nacionalnim i drugim manjinskim grupama. Mnoge države imaju specifične zakone i propise koji se bave govorom mržnje, iako se njihove definicije o tome šta je govor mržnje razlikuju. Naprimjer, uprkos svojoj uvredljivoj prirodi, govor mržnje je dozvoljen prema prvom amandmanu Ustava SAD-a, osim ako predstavlja „jasnu i prisutnu opasnost“ i mogao bi izazvati nasilje ili štetu.² Ali u Evropskoj uniji se ograničenja govora primjenuju čak i u slučaju pogrdnog i uvredljivog govora koji bi mogao narušiti javni red.

 

 

Mnoge evropske zemlje imaju blaže restrikcije govora nego što je to slučaj u pravnom sistemu SAD-a. Francuska ima veoma složen skup zakona koji istovremeno štite i ograničavaju slobodu štampe, kao rezultat određenih istorijskih događaja koji vode porijeklo od sukoba između Republikanaca i Katoličke crkve u 19. vijeku. Sloboda izražavanja je imala značajnu ulogu u republikanskoj težnji ka sekularizmu (poznato u Francuskoj kao laïcité) i oni su 1872. godine bogohuljenje (vrijeđanje vjere ili Boga) učinili legalnim. Kasnije je dodan određeni broj restriktivnih zakona da bi se ograničio govor koji je diskriminatorski prema ljudima zbog njihove vjere, nacionalnog porijekla ili rase. Međutim, Republikanci su ograničili slobodu govora kada je on usmjeren ka šefu države i ovaj zakon je još uvijek na snazi. Danas je u Francuskoj legalno vrijeđati crkvu, ali ne i šefa države, te je dozvoljeno vrijeđati vjeru, ali ne i njene sljedbenike. Još neka ograničenja (npr. negiranje holokausta, nošenje velova koji pokrivaju lice u javnosti i velikih krstova u školi) specifična su za francusku kulturu i prilično se razlikuju od prakse u drugim državama.

 

Charlie Hebdo je uvijek bio poznat po svom sirovom provociranju, oštroj kritici i ismijavanju ekstremne desne politike i vjere generalno. Uređivački tim časopisa se od svog osnivanja 1970-ih godina bavi provokativnim karikaturama. Bio to oštar i pogrdan jezik usmjeren protiv političara ili otvoreno vrijeđanje Pape Ivana Pavla II i Poslanika Muhameda, ovaj časopis je oduvijek izazivao kontroverze. Ali, one su dovodile i do sudskih tužbi. Tokom posljednjih 20 godina, Charlie Hebdo je osuđen devet puta na 48 suđenja. Ove sudske tužbe su služile kao lakmus test stanja medijskih sloboda u francuskom zakonodavnom sistemu. Kada god je ustanovljeno da je časopis prekršio zakon, to nikada nije bilo zbog govora mržnje, već zbog lične klevete. U isto vrijeme, sudovi su priznavali pravo časopisa na karikiranje u skladu sa zakonima koji štite slobodu govora.

 

 

 

Kada se radi o društvima u nasilnom sukobu, još je teže izbalansirati regulaciju slobode izražavanja. Huškački govor u vrijeme sukoba lako može rasplamsati nasilje, kao što vlasti mogu opravdati cenzurisanje medija pod izgovorom sprječavanja huškačkog govora. Međutim, Bosna i Hercegovina s ponosom može tvrditi da je u relativno kratkom vremenu razvila veoma efikasnu praksu regulacije. Nakon rata, u BiH je djelovao oko dva puta veći broj radio i TV stanica po glavi stanovnika nego u Sjedinjenim Američkim Državama, a većina je radila bez dozvole i nelegalno. Zbog izuzetno pristrasnog novinarstva, cijeli medijski sistem – iako pluralan – bio je kontraproduktivan za izgradnju mira.

 

Da bi uveo red u ovaj regulatorni haos, OHR je 1997. godine formirao Izbornu komisiju za medije da bi osigurao da građani za predstojeće izbore dobiju informacije potrebne za donošenje upućenih odluka.  Komisija je kasnije transformisana u Nezavisnu komisiju za medije 1998. godine, a 2003. godine je prerasla u Regulatornu agenciju za komunikacije (RAK). Kao što je formiranje FCC-a i OFCOM-a pomoglo da se uspostave funkcionalni medijski sistemi u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu, tako je i stvaranje agencije zadužene za regulaciju predstavljalo ključan korak u zaštiti slobodnog govora i obuzdavanju govora mržnje u Bosni i Hercegovini.

 

Među najvećim uspjesima Agencije je uvođenje dozvola za emitovanje, čime se od svih postojećih emitera zahtijevalo da se registruju kod Agencije. Pored toga, Nezavisna komisija za medije je donijela Kodeks o emitovanju RTV programa, koji je bio pravno obavezujući za sve emitere i „moralno obavezujući za izvještače, urednike, te vlasnike i izdavače novina i časopisa. Konačno, veoma istaknuto mjesto pripada sankcionisanju i izvršnim naredbama kojima je spriječen huškački jezik mnogih medija u BiH. Najdrastičnija su dva slučaja zatvaranja medijskih kuća: prvi se desio 1997. godine kada je Srpska radiotelevizija Pale (SRT Pale) odbila da se suzdrži od zapaljivog jezika i da omogući predstavljanje alternativnih političkih stavova u programu, dok je drugi bio oduzimanje predajnika hrvatske televizije Erotel u februaru 2000. godine. Ove odlučne akcije su se ispostavile kao efikasno upozorenje ostalim medijima, koji su dobrovoljno prihvatili pravila i nastavili s tolerantnijim i sveobuhvatnijim izvještavanjem. Iako se prvobitni proces regulacije u BiH najbolje može opisati kao proces 'od vrha ka dnu', uz upotrebu sistema 'pokušaja i pogrešaka', njegovi uspjesi su značajni, s obzirom na brzo obuzdavanje nefunkcionalnog medijskog sistema koji je 2001. godine dostigao najveći broj emitera po glavi stanovnika u svijetu.

 

….

 

Na svu sreću, danas su zaštita slobodnog govora i sprječavanje huškanja predviđeni u gotovo svim modernim pravnim sistemima u svijetu i njihov cilj je regulacija medija. Svaki medijski sistem bilo gdje u svijetu podliježe određenim ograničenjima. Međutim, stepen ograničenja razlikuje slobodne od autoritarnih društava. Dok autoritarna društva koriste regulaciju da bi ograničili sva suprotna mišljenja, slobodna društva koriste istu tu regulaciju da bi zaštitili slobodu govora i raznolikost mišljenja. Da bi se u medijima koristilo pravo na slobodu govora, moraju se postaviti zakonske granice protiv govora koji se smatra huškačkim. Regulativne smjernice u medijskom okruženju naprosto pružaju okvir pravila da bi medijski poslenici i novinari mogli računati na zaštitu svog nehuškačkog, slobodnog govora. Uvijek će postojati suprotstavljena mišljenja o tankoj liniji između prava na slobodu govora i moguće štetnosti govora mržnje, baš kao u slučaju Charlie Hebdoa. Potpuno razmijevanje kulturnog konteksta takvog govora i pozivanje na odgovarajuća pravila i prakse regulacije možda su jedini razuman način rješavanja ovako delikatnih pitanja.