Da li je pozorište specijalna „mirovna misija“ ili jednostavno susret umjetnika profesionalaca?

Ilustracije/foto: Tanja Miletić Oručević

Nakon završetka rata u Bosni i Heregovini cijela zemlja je bila razrušena i opustošena, pa ni situacija kulturnih institucija nije bila mnogo bolja. Većina postojećih pozorišnih profesionalnih kuća u zemlji od druge polovine devedesetih bile su u mnogo goroj situaciji nego 4 – 5 godina ranije. Ansambli su desetkovani, zgrade narušene, tehnička oprema minimalna i zastarjela...Sva pozorišta koja su postojala prije rata nastavila su djelatnost (nastala su u tom periodu čak i neka nova javna pozorišta u zemlji, u Sarajevu, Mostaru i, kasnije, Prijedoru) ali sa prilično velikim poteškoćama i nedostacima za normalan rad, koje se u mnogima od njih vuku do danas, nakon dvadeset godina. Valja primijetiti dvije važne, i obje na svoj način pogubne, karakteristike perioda poslije rata za bh pozorišnu scenu. Prvo, pozorišne ustanove nisu odlučnom i sistematskom akcijom države i društvene zajednice obnovljene, da bi bile dovedene makar na predratni nivo brojnosti ansambala, tehničkih i prostornih uvjeta. Ansambli su ostali u mnogim kućama nedovoljni; dok npr. Drama HNK u Zagrebu ima 40 glumaca, a ona Narodnog pozorišta u Beogradu 73, Drama sarajevskog Narodnog pozorišta ima 18 glumaca, a Narodno pozorište Republike Srpske u Banjaluci ima 27 članova glumačkog ansambla. U mnogim gradovima (Zenica, Tuzla) zgrade, stare po 40 ili više godina, oronule su, odavno nisu u njih ulagana sredstva, dok ima javnih pozorišta koje imaju elementarnih infrastrukturnih problema – kao što je trajno neriješen problem grijanja u Narodnom pozorištu u Mostaru.

Drugi problem na neki način je vezan s ovim prvim; u okviru humanitarnih akcija i projekata podrške raznih stranih donatora i organizacija u periodu nakon rata, onda kad su se dešavali projekti podrške obnovi kulturnog života, najčešće su javne institucije kulture zaobilažene kao „not eligible“. Kao da je među donatorima postojao neki strah od ulaganja u javne institucije, u društveno vlasništvo; teško je reći da li je to bio strah od korumpiranosti za koju su sumnjičili institucije ili ideološka neradost podrške institucijama u javnom vlasništvu. Istovremeno, sredstva namijenjena za kulturne projekte često su, i u danas nezamislivim iznosima, trošena u nevladinom sektoru za većinom ad hoc projekte, najčešće amaterske, koji su trebali poslužiti društvenoj koheziji i ukupnom društvenom ozdravljenju, ali najčešće nisu uopće uzimali u obzir postojeće kulturne potrebe, navike, niti ikakve sofisticiranije vrijednosti umjetnosti kao takve. Kao posljedica ovih dvaju tendencija javne pozorišne ustanove od poraća su u krizi – materijalnoj, tehničkoj, personalnoj – do koje se do danas, uz slabu podršku kakvu kultura uopće u društvu ima, nisu uspjele oporaviti. S druge strane, nezavisni umjetnički sektor, čijem se nastanku i razvoju trebalo nadati iz mase projekata NGO-ovskog tipa, nije nikada zaživio u Bosni i Hercegovini. Budući da je osnovni organizacioni oblik u kome se u ovoj zemlji dešava pozorišna umjetnost ipak ostao javno pozorište, jasno je da u oba sektora nije došlo do očekivanog rasta.

Izgradnja pokidanih veza ili afirmacija nacionalnih identiteta

Jedna od stvari koje su se od pozorišta na neki način očekivale u NGOovskim projektima stranih donatora, manje ili više ozbiljnim, bila je da pomogne integraciju ratom razbijenog društva, da pomogne izgrađivanju pokidanih veza među etnički razdovjenim grupama, te i da u regionalnom okruženju pomogne procesu pomirenja. To je od pozorišta sasvim legitimno očekivati, mada ga je nemoguće instrumentalizirati ili programirati u te svrhe (ukoliko inzistiramo na tome da ono ipak ostaje umjetnička grana, a ne neka srodna društvena praksa) jer u samoj prirodi pozorišta leži dijalog, kako dramski dijalog, tako i dijalog između scene i gledališta, pozorište je nemoguće bez multiperspektive sagledavanja i razumijevanja svijeta. Najzad, ono je negdje u svojoj suštini uvijek humanističko i etički konsturirano, te spontano ukida društvene rigidnosti, ograničenja i nametnute / općeprihvaćene predrasude.

No, postojala je i druga tendencija u poslijeratnom razvoju bosnaskohercegovačkog pozorišta, koja je s misijom pomirenja u amfiteatru stajala u jasnoj koliziji: s jačanjem nacionalnih identiteta i činjenjem od njih primarnih političkih subjekata, mlada država se vratila u devetnaestostoljetni pojmovnik nacionalne države i s njom nacionalne kulture; tako je bilo i vizija nacionalnog teatra kao instrumenta afirmacije nacionalnog identiteta i jezika. Vrijedi primijetiti da takva koncepcija, odnosno takva misija data nekim našim kućama u nekim periodima, direktno poništava svo naslijeđe emancipirane modernosti koju su do 1992. dinamično razvijala sva bh pozorišta. Repertoar romantičarske i kasnoromantičarske drame kakav se javlja krajem devedesetih i nešto kasnije u našim pozorištima, beskritična i antimoderna afirmacija „nacionalne tradicije“ te, u nekim slučajevima, tretiranje teatarske scene kao katedre pravilnog nacionalnog jezika (na primjer, zanimljivo je primijetiti da se dugo u NPRS Banjaluka i na tamošnjoj dramskoj akademiji igralo mahom na ekavici, valjda kao modelu srpskog jezika, iako se u Bosanskoj krajini nikada nije govorilo ekavicom) ako već ne možemo ustvrditi da onemogućavaju potencijal teatra kao prostora međuetničkog dijaloga, onda makar tu njegovu mogućnost bacaju u daleki drugi plan.

Zanimljivo je primijetiti da je u svim prilikama u kojima je dolazilo do suradnje ili makar susreta pozorišnih umjetnika iz raznih etničkih grupa iz BiH i regiona, bilo da se radilo o gostovanjima, festivalima ili drugim događajima generalno osjećanje učesnika bilo uvijek pozitivno. Glumci i pozorišni ljudi se raduju susretima i suradnji, priroda njihove umjetnosti neraskidivo je vezana za komunikaciju, razmjenu i putovanje. No, iako pozorišni ljudi imaju puno međusobnog razumijevanja i osjećanja cehovske pripadnosti nezavisne od mjesta boravka i etničke grupe kojoj pripadaju, uglavnom se čeka neka inicijativa „odozgo“ da se suradnja desi; očekuje se da se suradnja potakne ili iz političkih vrhova ili makar iz samih direkcija teatara. Na taj račun „gore“ najčešće idu i vajkanja što se zajednički projekti ne dešavaju dovoljno često.

Svemostarsko pozorište

Kada sam se negdje u ljeto 2013. počela dogovarati sa umjetničkim voditeljem Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru Draganom Komadinom i novopostavljenim ravnateljem Ivanom Vukojom o predstavi koju bih željela raditi za njih, nije bilo nikakvih instanci „odozgo“ koje bi u te dogovore bile uključene na bilo koji način. Krenuli smo od najobičnijeg motiva, da želimo napraviti dobru i suvremenu predstavu, atraktivnu za publiku, i ja sam ponudila tekst splitskog autora Damira Šodana „Chick Lit“ kao nešto što mi se činilo dobrim materijalom za to. Slučaj je, može se reći, htio da komad koji nas je sviju oduševio ima preko petnaest likova, dok ansambl Hrvatskog narodnog kazališta ima samo šest glumaca, pa smo napravili audiciju na koju smo pozvali glumce iz Narodnog pozorišta, Pozorišta lutaka i nezaposlene mlade glumce. U podjeli su se na kraju našli predstavnici svih navedenih kategorija.

Ispostavilo se da je to bila jedna od prvih pozorišnih produkcija u Mostaru u kojoj su učestvovali glumci iz „zapadnog“ i „istočnog“, „hrvatskog“ i „bošnjačkog“ dijela grada. Ja sam u određenom smislu bila slijepa za takve podjele, jer ih jednostavno tokom petnaestak poslijeratnih godina života u Mostaru odbijam priznati kao apsurdnu i neutemeljenu političku izmišljotinu; za mene je grad jedan, kao i za sve kolege glumce u projektu, koje sam, naravno, poznavala i ranije s njima radila u drugim predstavama, a neki od njih su bili i moji studenti. Dakle, podjela "Chick Lita" nije bila nikakva specijalna „mirovna misija“, nego jednostavno dobra podjela domaćih glumaca, odabranih za tumačenje nekoliko zanimljivih likova. U biti, tim ljudima kojima je – mimo njihove volje i bez njihovog pristanka – prethodno onemogućena suradnja s kolegama iz drugih „nacionalnih korpusa“ – na neki način je vraćeno profesionalno dostojanstvo jednostavnim činom uključenja u predstavu koja se radi po umjetničkim i zanatskim, a ne nekim drugim, vanpozorišnim kriterijima i motivacijama.

Budući da je tekst zaista dobar i duhovit, proces rada je bio prilično lagan i u izvrsnoj atmosferi. Premijera i daljnje izvedbe primljene su izvrsno, kazalište je cijelu sezonu bilo puno kao što nije odavno do tada. Naravno, medijski je najviše propraćena i eksponirana činjenica da se radilo o „svemostarskoj“ predstavi. Na festivalskim okruglim stolovima se o tome mnogo govorilo, u člancima i biltenima pisali čitavi eseji o tome kako je pozorišna umjetnost spojila dvije mostarske obale.

Autori i glumci predstave nisu negirali značaj te okolnosti, ali su pokušavali objasniti da je stvar na svoj način mnogo jednostavnija i mnogo manje epohalna nego što možda izgleda: umjetnici su se okupili oko projekta koji ih je zanimao, motivirani su bili prije svega željom da naprave dobru predstavu, a činjenica da su članovi različitih (nacionalnih) ansambala mogla im je donijeti samo radost i zanimljivost igre s nekim kolegama s kojima nisu ranije igrali. Jezičke odrednice svih likova bile su oblikovane prema tačnim uputama satiričkog teksta, tako da je zapravo većina glumaca savladavala neki dijalekt (splitski, zapadnohercegovački, zagrebačko - purgerski) kojim sami ne govore. Tako se uostalom dešava u većini predstava, govor glumca je određen ličnim izrazom lika koji igra, pa je svakom pozorišnom djelatniku jasno da bosanski, hrvatski, srpski ili bilo koji idiom kojim glumac možda osobno govori, i koji je određen kao zvaničan za neku scenu, ne znači previše u konkretnoj postavci konkretnog dramskog teksta.

Najzad, je li moguće izmjeriti eventualni pomak koji je ovakva predstava „preko granica“ unutar Mostara napravila u procesu pomirenja i razvijanja dijaloga? Teško je to reći, pogotovo iznutra i s ovako svježim utiscima (predstava je još uvijek na repertoaru i sve ukazuje na to da će imati dug scenski život). Ono što se sigurno može zaključiti, glumački ansambl zajedno s tehničkim i drugim osobljem HNK stvorio je jedan lijep i kompaktan radni tim, pa čak i vrlo prijateljsko društvo koje rado traži prilike za druženje i nakon predstava. Također, inicirani su i neki daljnji oblici suradnje i zajedničkih projekata (na primjer, potpisan je Memorandum o suradnji Hrvatskog narodnog kazališta i Narodnog pozorišta u Mostaru) pa sve ukazuje na to da je jedna uspješna satirička predstava zasijala plodan ferment, koji će donijeti još lijepih pozorišnih događaja u gradu na Neretvi.