Izbjeglički val 2015. godine označen je kao jedan od najvećih koji se dogodio poslije Drugog svjetskog rata, ali brojni su nedostaci u izvještavanju o tome u bh. štampi, pokazala je analiza medijskog sadržaja.

Prema podacima Visokog komesarijata Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) krajem 2015. godine širom svijeta nalazilo se 63,5 miliona izbjeglica. Samo tokom te godine 12,4 miliona osoba bilo je prisiljeno da napusti svoje domove i samim time postanu izbjeglice. UNHCR navodi da je tokom te godine deset miliona osoba globalno bilo bez državljanstva, dok je prema podacima vlada 3,7 miliona osoba bilo bez državljanstva u 78 država. Više od polovine izbjeglica dolazilo je iz Sirije (4,9 miliona), Afganistana (2,7 miliona) i Somalije (1,1, milion). Države koje su primile najviše izbjeglica bile su Turska, Pakistan, Lebanon i Iran. Djeca su činila polovinu izbjegličkih kretanja, a svakoga dana u 2015. godini 24 osobe bile su primorane da napuste svoje domove, odnosno, postanu izbjeglice. Danas su brojke još i veće - 65,6 miliona prisilno raseljenih i 22,5 miliona izbjeglica širom svijeta.

Analiza sadržaja tri bh. novine: Dnevni avaz, Nezavisne novine i Dnevni list, pokazala je da nije bilo sveobuhvatnog izvještavanja o izbjegličkim kretanjima tokom najvećeg vala nakon Drugog svjetskog rata. Budući da su izbjeglice Bosnu i Hercegovinu zaobišle, bh. mediji su većinom pratili dešavanja u susjednim državama, Srbiji i Hrvatskoj.

U Dnevnom avazu su objavljivani pretežno informativni naslovi, ali i senzacionalistički i persuazivni. Tekstovi su većinom bili autorski dok je nešto manji broj tekstova preuzet iz drugih medija. Pretežno su preovladavali tekstovi srednje dužine i duži tekstovi. Statistički podaci predstavljali su najvažniji dio svih tekstova. Dvije trećine tekstova je bilo bazirano na brojkama a jedna trećina na ljudskim pričama. Nezavisne novine imale su drugačiji pristup izbjegličkim kretanjima, gdje se može vidjeti da to nije bila jedna od važnijih tema za izvještavanje. Preuzetih tekstova iz drugih medija bilo je manje nego autorskih iz te medijske kuće, a dominantni su bili duži tekstovi, dok kratkih tekstova nije bilo. Svi tekstovi bili su bazirani na statističkim podacima, a kada je riječ o žanru, novinari Nezavisnih novina pisali su najviše kolumne i vijesti. Slična situacija je i s Dnevnim listom, gdje je bilo i informativnih i senzacionalističkih naslova. Najviše je bilo dužih i srednje dugih tekstova, svi bazirani na statistikama.  

Uzroci izbjegličkih valova mogu se tražiti u Arapskom proljeću (nizu pobuna koje su se desile na području Sjeverne Afrike i Bliskog istoka protiv diktatorskih režima, koje su počele u Tunisu 2010. godine i proširile se na Egipat, Libiju i Siriju gdje i dalje traju vojni sukobi koji se uzimaju kao glavni razlog nastanka izbjegličke krize), nepravednom socijalno-ekonomskom sistemu (zbog toga što mu je u centru zanimanja profit - čak i ljudski životi dobijaju cijenu), ugnjetavanu, siromaštvu, nedostatku osnovnih ljudskih sloboda. Sva tri analizirana medija propustili su predstaviti koji su to dublji razlozi bježanja osoba iz njihovih država, ali je bilo prisutno medijsko uveličavanje, odnosno davanje većeg značaja određenom događaju (senzacionalizam). Uočena je i klasifikacija po etnicitetu, pa se uz ime i prezime izbjeglice pretežno navodio etnički epitet. Posljedice izbjegličke krize, osim statističkih podataka, bile su najzastupljenije u izvještavanju o izbjeglicama što najbolje možemo vidjeti na sljedećim primjerima.

„Ljudi spavaju na trotoarima, djeca u koferima ili u naručju iscrpljenih majki koje, opet napola spavaju sjedeći. Užasan smrad širi se cijelim rejonom oko centra, tone smeća su razbacane, toaleta nema nijednog. Migranti su iscrpljeni, gladni i uplašeni“. (2015, 27. august), Bježimo iz pakla, na putu bez povratka, Dnevni avaz, str. 9.

„Dok se zvaničnici iz EU prepucavaju koliko je ko od njih prihvatio izbjeglica, Sredozemno more iz dana u dan postaje kolektivna grobnica za migrante ( i izbjeglice) koji od ratnog ludila u Siriji bježe ka Evropi, u nadi da će preživjeti i svojoj djeci omogućiti život dostojan čovjeka“. (2015, 15. septembar), Blokirane granice, Nezavisne novine, str. 5.

„Nezadovoljni situacijom u kojoj su se našli skupina migranata u jednom trenutku odlučila je pješice krenuti prugom u smjeru Zagreba. Policija je ipak uspjela blokirati izbjeglice i vratiti ih u smjeru kolodvora“. (2015, 18. septembar), Drama u Hrvatskoj, Dnevni list, str. 2/3.

Medijski naturalizam bio je prisutan u skoro svim medijima koji su koristili fotografiju kako bi dodatno prikazali određena dešavanja – ubjedljivo najpotresnija bila je fotografija trogodišnjeg mrtvog dječaka Ajlana Kurdija. Novinari nisu pravili razliku između izbjeglica (osobe koje napuštaju svoju državu zbog straha od rata, terorizma ili drugih razloga ugrožavanja života) i migranata (osobe koje se kreću, obično preko međunarodne granice, kako bi se pridružili ostalim članovima obitelji koji su već otišli u druge zemlje ili kako bi pronašli bolje mjesto za život). Bh. štampa je pisala o izbjegličkoj krizi, ali nije definisala te pojmove.

Izbjeglička kriza može se definisati kao masovno premještanje, preseljavanje, kretanje stanovništva, koje je prouzrokovano ratom, terorizmom ili nekim drugim vidom gušenja ljudskih sloboda koje su zagarantovane Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima 1948., u svrhu prelaska na sigurne teritorije. Mnogi se danas suprotstavljanju samom pojmu izbjeglička kriza, jer kako oni kažu, izbjeglice bježe iz krize, pa zašto bi opet bježale u krizu. Međutim, one neminovno prelaze iz jedne krize u drugu. Bježe od rata, a dolaze u mjesta gdje imaju manjka humanitarne pomoći i razumijevanja, pravo na azil im je ograničeno ograničeno, a smatraju ih i prijetnjom od terorizma. 

Generalno su u izvještavanju bh. medija nedostajale priče „običnih ljudi“ čiji se glas ne čuje i koji pate, dok velike sile odlučuju o njihovim sudbinama. Sudeći po izvještavanju ove tri novine, bosanskohercegovačka javnost nije mogla dobiti cjelokupnu sliku izbjegličke krize. Te su nedostatke popunjavali elektronski mediji i individualni napori novinara i novinarki koji su koristili alternativne metode objavljivanja.

(Članak je dio magistarskog rada "Izvještavanje štampanih medija u BiH o izbjegličkog krizi 2015. godine")