Život pravi radio

Od državnog radija, koji govori narodu, do radija u narodu trebalo je dosta vremena. Radio Sarajevo, uz nešto starije Oslobođenje i tek nastalu Televiziju Sarajevo, u trećoj deceniji svog postojanja, početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka, i dalje je imalo neke karakteristike agitpropovskog koncepta informisanja. Ali, to su bile istovremeno i godine otkrivanja nepoznatih i često zanemarivanih mogućnosti radija, godine izrastanja novog radija u službi građana. Tadašnja generacija mlađih novinara i tek pridošlih kolega i koleginica dobila je snažan poticaj u nagovještajima veće demokratizacije društvenog ambijenta da iskoristi svoje kreativne mogućnosti. Bilo je to vrijeme savladavanja novih profesionalnih izazova. Iako se nisu mogle nadvladati mnoge ideološke jednoobraznosti, ova generacija je ipak brzo krčila puteve ka novom, zanimljivijem radiju. Nastajale su nove emisije i programi. Već iskusni novinari, doajen reportera Ante Štrelov, Mladen Paunović (kasnije prešao na televiziju) i Savo Trifunović, zatim, pravi stručnjak za ekonomska pitanja Brano Đuranović, a u kulturi omiljeni medijski pedagog Radmilo Bato Zurovac, bili su oni kroz čije je ruke prošla cijela generacija od dvadesetak mladih novinara, tek prispjelih na radio, između 1969. i 1973. godine.

Manje pod paskom politike

I danas mislim da je radio u tom vremenu uspio da stekne nešto više unutrašnje snage nego, recimo Oslobođenje, ili tek otvorena televizija, i da iskoristi kreativne mogućnosti i profesionalni duh svoje novinarske strukture. Radio nije bio više centar interesa politike, a novine su to i dalje ostale, jer su, za razliku od izgovorene riječi koja se izgubi u eteru, bile u neku ruku opipljiv operativni alat za političko djelovanje. A kad je riječ o televiziji, nova generacija političara u BiH jedva je uspjela da se izbori protiv teze stare generacije: za vlastitu televiziju nije zrelo vrijeme, ako ni zbog čeg onda zbog toga što u Bosni ima prečih stvari da se urade, recimo da se opismene nepismeni (!?). Ova lako oboriva teza „da nije vrijeme za televiziju“ u međuvremenu je dobila snažnijeg političkog saveznika: kad već postoje beogradska i zagrebačka televizija (čiji se program inače prenosio u BiH ) zašto nam treba naša!?

Sarajevska televizija je ipak počela emitovati, sa sjajnom ekipom nekadašnjih radijaša, ljudi iz kulture i sa filma, ali je toj odluci plaćen danak: to je medij na koga treba dobro paziti! Sjećam se jednog od geralnih direkotora RTV Sarajevo, koji je naveče dolazio u tv redakciju „da vidi kako ide TV dnevik“ i tražio da mu se daju na čitanje tekstovi TV drama. Dnevnik, direktno, a TV drama indirektno, mogli su biti u neskladu sa političkim ciljevima tog vremena. I tako je Radio Sarajevo, manje pod paskom politike, slobodnije počeo da istražuje nove mogućnosti komuniciranja sa slušaocimna, da pokreće nove i zanimljivije radijske žanrove.

Naročito pamtim tri programa u tom vremenu, koji su bili u špici slušanja: „Selo veselo“ Zlatka Prlende, MIVION Goranke Oljače, Zorana Đuričića i Jove Došle i dokumentarni programi Alekseja Ace Nejmana.

Novinar na bijelom konju

U ljeto 1970. godine kolega Marijan Marinić i ja našli smo se u jednom selu kod Orašja da snimimo nekoliko priloga za omladinsku emisiju Radio Sarajeva. Kao i obično, predsjedniku mjesne zajednice smo javili da nam za snimanje dogovori petnaestakomladinaca. Kad smo stigli pred Dom kulture tamo nas je već čekala gomila djece, a unutra - puna sala! Skupilo se sve staro i mlado. Bilo je tu dječurlije koja su se naganjala po sali, baka i djedova u tradicionalnim nošnjama što su zaposjeli ono malo klupa ispred omalene bine na kojoj je već spremno čekao mali orkestar, tamburice, bas, harmonika. Našu začuđenost ovakvim dočekom razriješio je domaćin: „U selu se pronio glas da su negdje u opštini Zlatko Prlenda i 'Selo veselo', pa kad se saznalo da i u naše selo dolaze ljudi sa radija svi smo pomislili – eto nam 'Sela veselog'!“

Objasnili smo ko smo i šta smo, a da je Prlenda u susjednom selu. Na kraju smo nekako uspjeli da snimimo omladinsku emisiju u gotovo praznoj sali.

Mislim da sam ovom prilikom prvi put vidio šta u javnosti može da znači novinar, radijski autor, koji se druži sa narodom, koji onima koji ga slušaju i uživo vide, donosi uvijek nešto novo, nepoznato, zanimljivo, koji im pruža mogućnost da o sebi govore drugima. „Selo veselo“ je krenulo u program 1967. kao petnaestominutna snimljena emisija, jednom nedjeljno. U vrijeme kad sam se ja susreo sa razočaranim domaćinom kraj Orašja, urednik te emisije bio je već prava radijska zvijezda. Prlenda je svake sedmice krstario Bosnom i Hercegovinom i spremao dokumentarni program za nedjeljno prijepodne. Čini mi se da su takav status „zvijezda“ u javnosti do tada imali samo reporteri sa fudbalskih utakmica i pjevači narodne muzike. Profesija, kao i danas, nije bila baš naklonjena onima koji su se posebno isticali i razlikovali od prosjeka. Jednom prilikom su tadašnje Večernje novine objavile kako je ekipa „Sela veselog“ zbog nekog nabujalog potoka imala problema da uđe u selo. Poslali su tovare po opremu, a na čelu kolone u selo je na bijelom konju ujahao Zlatko Prlenda.

„Selo veselo“ je bilo veliki kulturološki projekat Radio Sarajeva. Ono je izvelo dugo zapostavljeno selo iz društvene i socijalne zabiti i predstavilo ga kroz velika vrata bosansko hercegovačkoj javnosti. Istovremeno, iz urbanih sredina u selo su stizale svježe i društveno poticajne poruke. Nije neskromno reći, za tadašnje društvo ovo je bila sjajna interakcija. Terminološki i društveno gotovo nepoznat pojam probijao se i u medijsku sferu. Ljudi na radiju su počeli da shvataju da im je selo veliki auditorij.

Zlatko Prlenda je u svoj program uveo poljoprivredno i zdravstveno prosvjećivanje, narodnu baštinu, autohtono govorno i muzičko stvaralaštvo različitih krajeva BiH, originalni humor, priče iz života ljudi, narodne običaje... Nema poznate zvijezde narodne muzike iz Jugoslavije koja nije prošla kroz emisiju.

Program je bio pun aktivizma. Jednom je voda u selu Ada kod Odžaka odnijela svu građu za izgradnju škole. „Selo veselo“ je pokrenulo akciju - za 45 dana je izgrađena nova škola: sakupljen materijal, organizovane dobrovoljne brigade građevisnkih radnika i zanatlija, nabavljen inventar... Kada je poplava poharala brojna sela uz rijeku Savu, „Selo veselo“ je organizovalo jednu od tada brojnih akcija solidarnosti: pred sarajevskom Skenderijom formirana je kolona od 120 kamiona sa humanitarnom pomoći tom kraju. „Selo veselo“ je postalo rodonačelnik atraktivnih multimedijalnih programa.

Radio slušaoci, TV gledaoci i čitaoci novina tog vremena sjećaju se karavana „Sela veselog“ kanjonima Neretve, Unca, Une, Vrbasa... Sa ekipom „Sela veselog“ išli su geolozi, profesori i studenti poljoprivrede i šumarstva, stilisti koji su proučavali tradicionalne nošnje, etnolozi, ljekari i medicinske sestre koji su u malim naseobinama, daleko od svijeta, pregledali stanovništvo i dijelili lijekove. Naveče je bilo obavezno sijelo uz priče, pjesmu i muziku, a sutra ujutro karavan bi kretao dalje.

Sredinom sedamdesetih godina Prelnda je „Selo veselo“ predao novoj ekipi. Slijedili su Jovo Došlo, Enver Šadinlija...

Poslije dosta godina, poslije rata u BiH, zahvaljujući svom osjećaju za aktivizam, Zlatko Prlenda je pokreuo turistički projekat Turizam plus, povezao i okupio oko njega cijelu turističku zajednicu u zemlji i ubijedio Federalnu i Televiziju Republike Srpske da rade zajdnički bosansko- hercegovački programski serijal, koji je preuzimalo preko 40 lokalnih tv stanica i kablovskih operatora u državi.

Zlatko Prlenda, Turizam plus, svečanost dodjele Zlatne turističke ruže, Brčko 2010

Projekat je bio pravi bum u bh. javnosti. Nažalost, poslije nekoliko uspješnih godina stao je; televizije su odustale od njega pravdajući se da im je to skup posao (ustvari, politika je uticala da saradnja prestane). Ali su zato ostala sjećanja na dvije velike kulturološke akcije kojima se Zlatko Prlenda i njegovi saradnici u tim vremenima mogu ponositi.

Pa dobro ljudi, šta je ovo ?!

U proljeće 1973. godine na Radio Sarajevu pojavio se hit:

- Kuc...kuc...kuc! Otvori!

- Vrata nisu, zaključana...

- Pa dobro ljudi, šta je ovo !?

- MIVION !!!

Ovo je bila govorno i muzički oblikovana špica prvog zabavno-muzičkog i informativno-dokumentarnog magazina čiji su prvi urednici i voditelji bili Goranka Oljača, Zoran Đuričić i Jovo Došlo. Ova originalna, čak dramaturški oblikovana špica, ustvari je bila sinteza tri aktera zamišljene emisije - MI (redakcija), VI (koji nas slušate ), ON/ONI (gosti u emisji). Evo sjećanja prve urednice Goranke Oljače na trenutak rađanja ovog do tada potpuno neuobičajenog i radiofonski originalnog ulaska u jednu emisiju.

- Muziku je radio Smiljan Lajsner, a tehničar je bio Husein Vladović, kasnije poznat i po muzičkoj emisiji „Zvjezdana prašina“. Glavni autor je bio Zoran Đuričić, a mi smo tokom realizacije ponešto dodavali. Pamtim te trenutke po prijateljskoj, veseloj i razdraganoj, profesionalnoj atmosferi. To napadno kucanje na vrata u špici- kuc,ku,,kuc - i glas „otvori!“ pripada tehničaru Aci Vidoviću. Naše miroljubivo i uljudno otvaranje: „Vrata, nisu… zaključana“ pokazuje da emisija silu ne priznaje, da je otvorena gradu i svijetu, i da taj sukob ruralnog i urbanog može biti smiješan i zabavan. Valjda smo htjeli odmah jasno i glasno reći da zaključavanje, uski obziri i prostori, grubost nisu na našem repertoaru - danas se sjeća Goranka Oljača.

Goranka Oljača, trideset godina nakon prvog Miviona, Češki radio, 2003

MIVION je bio nova pojava u radio programu. Izgrađen je koliko erudicijom i mladalačkim entuzijazmom, i iskrenim talentom novopečenih radijaša, toliko i uz znatiželjne poglede na slične programe koji su se u isto vrijeme razvijali u Beogradu i Zagrebu. Dobroslav Silobrčić, Vojo Šiljak i Zvonko Zmazek (Zagreb), Nele Nešković, Rade Radovanović (Beograd). I danas se dobro sjećam fantastičnih programa „Taxi za Babilon“, „Zeleni megaherc“, „Prijatelj zvezda“... Za nas u Radio Sarajevu MIVION je prešao do tada neraskidivu liniju odvajanja: informacija je informacija, zabava je zabava, muzika je muzika- sve zajedno ne može! Ova emisija je bila sve od ovoga pomalo, a sve to su povezivale dvije ključne uređivačke i produkcione obaveze: sve ide uživo i na svaki događaj bilo koje vrste MIVION odgovara odmah.

U tim sedamdesetim godinama Bosna i Hercegovina, posebno Sarajevo, doživljavali su snažan društveni i kulturni preporod; razvoj univerziteta, film na vrhu jugoslovenske produkcije, sarajevska škola tv reportaže, Bijelo dugme, Indexi, muzički i pozorišni festivali, izdavačka aktivnost koja plijeni jugoslovensko čitalaštvo, AS i Svijet - najtiražniji jugoslovenski listovi... MIVION u tome nije bio registrator, već prje svega akter i animator. U jugoslovenski prostor je preko MIVIONA na velika vrata ušao prvi hit Gorana Bregovića – „Glavni junak jedne knjige“, koji je u Bosni krčio puteve velike društvene akcije čitanja i otvaranja biblioteka.

Bijelo Dugme - Glavni junak jedne knjige (Beograd 1979)

Koliko se sjećam, Mivionci su imali zavidan nivo slobode u izražavanju, što je davalo vjetar u leđa njihovim kreativnim mogućnostima. Goranka se i danas sjeća njihovih razgovora sa sudionicima Narodno oslobodilačke borbe, partizanima.

- Bile su to dirljive ispovijesti, ali ne crno-bijele priče, kakve smo uglavnom slušali u tadašnjoj javnosti: partizani heroji, uvijek pobjeđuju i ničega se ne boje, kod njih nema straha. U našem programu su ovi ljudi govorili i o svojim strahovima – kaže Goranka.

Ipak, postojala je i tema nedodirljiva za bilo kakvu improvizaciju i dvosmislenost. To je bio Tito. Goranka i ja smo se nedavno sjetili ovog slučaja. Tito je držao veliki govor na mitingu u Splitu. Najavljeno je bilo da će govoriti o partijskim greškama, pojavama nacionalizma, problemima ekonomije... To je bila nedjelja, pa je sa programa skinut MIVION da bi se uljučili u radio prenos Jugoslovenske radio televizije. Sljedeće nedjelje Goranka je otvorila MIVION i kazala nešto otprilike ovako: dragi slušaoci, možda vam je bilo žao što nas niste slušali prošle nedjelje, ali evo nas danas ponovo sa vama... ! Po radiju (a možda i negdje na drugom mjestu ) se odmah pronio glas kako je Goranka rekla nešto što se može povezati sa Titom. Moguća dvosmislenost ove najave i strah od toga da bi se moglo shvatiti da neko Titov govor upoređuje u javnosti sa jednom popularnom emisjom, proizvela je cijeli lanac zapitanosti, informacija i dezinformacija, iako većina nije ni čula šta je Goranka kazala. Nažalost, i sam sam se našao u lancu ove zapitanosti. Goranka je išla na razgovor kod glavnog urednika i sve se razjasnilo. MIVION je nastavio sa svojom misijom. On je krčio puteve ka novim emisijama i programima na Drugom programu radija i nagovjestio treću radijsku revoluciju krajem osamdesetih godina, kada se razvija Omladinski program.

Goranka Oljača je danas uredniik na Češkom radiju u Pragu.

Radio dokument – priče iz života

Aco Nejman bio je rasan novinar. Znao je razgovarati sa ljudima, zapravo slušati šta oni kažu pa zatim pitati o onome što nisu rekli. Radio je uvijek izvan studija, u ambijentu u kome su se njegovi sagovornici mogli osjećati svoji na svome, steći povjerenje u reportera i prihvatiti ga ne kao ispitivača nego kao sagovornika koji dobro razumije ono što oni žele da kažu. Aco bi uključio mikrofon i ljudi bi pričali, ćaskali, upadali jedni drugima u riječ, ponekad se i sporječkali. Zvučna zavjesa je bila originalna, od zvukova života u idiličnoj seoskoj sredni, preko upadica karakterističnih za taj kraj, do kašljucanja, ponekad i zveckanja čaša i nazdravljanja uz vruću rakiju. Aco to nikad nije izbacivao u definitivnoj verziji reportaže. Bio je to radio, ali kao da je imao i treću dimenziju. Njegove teme su izvirale duboko iz života običnih ljiudi. Iz mogih priča prepoznavao se društveni kontekst, ali bez fraza i velikih riječi: boračke uspomene, očekivanja i razočarenja, bilo sela koje životari, ljudske hrabrosti i izdržljivosti, ljubav i povjerenje...

Bio je poznat višegodišnji serijal „Po šumama i gorama“ u kome su nekadašnji borci i svjedoci rata govorili o tom vremenu i vremenu u kome sada žive. Serijal je bio oda ljudskoj hrabrosti, optimizmu, željama savremenika narodno-oslobodilačke borbe. U njemu su se malo kad pojavljivali ljudi koji su u međuvremenu postali visoke političke i vojne ličnosti i koji su narodu govorili na mitinzima i sa svečanih tribina. Domaćini serijala bili su obični ljudi, koji su se poslije rata vratili u svoja sela, gradove, na obične poslove tog vremena, iako su mnogi od njih na prsima nosili pregršt ordenja.

Aleksej Aco Nejman na terenu- borci su velika inspiracija, Tjentište 1970.

Kada bi se vratio u redakciju Aco je znao sa toncem i rediteljem Zlatkom Sesarom sate porovoditi u preslušavanju magnetofonskih traka. Radio priča od tridesetak minuta nastajala je iz snimka od nekoliko sati.

Aco je jednom došao sa terena, iz nekog hercegovačkog sela, i donio priču o Jagi. Jago, ostariji seljanin, je utuvio u glavu, pričao nam je kolega, da pronađe vodu u sušnom kraju, gdje je niko nikad nije našao. Kopao je godinu dana, malo lijevo malo desno, i došla zima. Onda je sve nastavio i iduće godine, pa iduće... Vode nigdje, a seljani se počeli sprdati sa Jagom: naći će Jago prije zlato nego vodu! Aco je svake godine išao u to selo i dopunjavao priču. I jednog dana, možda tri, četiri godine nakon prve priče, Jago je pronašao vodu, a na radiju je emitovan „Jagin bunar“, izvrsna dokumentarna radio reportaža, na granici dokumentarne radio drame. Tako se počeo rađati novi novinarsko – umjetnički žanr na Radio Sarajevu.

Na početku rata, tadašnje rukovodstvo Radija Sarajevo, razdužilo ga je od reporterskog magnetofona sa kojim je drugovao dvadesetak godina, i prebacilo ga u dječiji program (!?). Aco je ostao vjeran svom profesionalnom izazovu. Kad mu nisu dali da nastavi biti radio reporter, napisao je uzbudljivu knjigu svojih viđenja iz prvih mjeseci blokiranog Sarajeva – „Taxi zvani čežnja“. Aco je umro u januaru 1993. godine.