Počela sam da razmišljam o ovoj temi kada sam čula Obamin govor koji je održao povodom inauguracije 2008. godine. Bio je to trenutak u kome se učinilo kao da se javila mogućnost za promenu, neka nova nada za budućnost. A onda sam se zapitala, "Zašto baš taj a ne toliki drugi govori?" Jer prvi trenutak ushićenost je ubrzo nestao kada smo se suočili sa konkretnim delima koja su usledila nakon tog idealnog govora. Znači, zainteresovala me je situacija u kojoj smo zaneseni nekom idejom, jer kao ljudska bića uvek želimo da se nadamo i verujemo u bolje, budemo iznevereni, pa opet počnemo da se nadamo. Taj ciklus nade i razočarenja  je zanimljiv jer se, u određenom smislu, može uzeti za temelj političkog procesa. On me je naveo da istražujem retorku političkih govora, šta je to što u njima tražimo i očekujemo, kakvi su to svetovi koje nam oni nude i s kojima se identifikujemo, i na osnovu čega, na kraju krajeva, biramo one čija uloga je da zastupaju naše nade i očekivanja.

 

 

To je vrlo individualno i kompleksno. Ponekad su to isključivo gestovi i pojava, ponekad boja glasa i intonacija. Na žalost, izgleda kao da je to sve manje i manje stvarni sadržaj. Sa pojavom masovnih medija, sami govori i njihova prezentacija suštinski su se promijenili. Neko ko je savršen govornik na radiju ne bi dobio iste glasove ako bi se debata držala na televiziji jer prosto nije dovoljno fotogenčan ili nema artikulisane gestove. Sa pojavom televizije performativni element – način na koji se izlaže – postao je ključan, u nekim slučajevima čak više od samog sadržaja. Zato su se javile i nove profesije, spin doktori i agencije koje imaju zadatak da političare pripreme da "odigraju" svoje uloge. 

 

 

 

Sarađivali smo sa Het Debatbureau iz Den Haga. To je agencija koja obavlja profesionalne treninge za holandske političare. Sa njima smo analizirali karakteristične prezentacije raznih političara. Na primjer, za Obamin stil je bitno da je uveo teleprom. To su ekrani sa lijeve i desne strane sa  kojih se govor zapravo čita. Ali on je toliko dobar u izvedbi da daje osjećaj kao da se on obraća svakom pojedinačno u publici. Dakle, to je revolucionarni momenat u kome političari više ne moraju ni da znaju tekst, nego ga samo dobiju i čitaju, ali, naravno, moraju da budu u stanju da ga savršeno izvedu. Drugi primjer je Ruzvelt koji je, svaki put prije nego što bi držao govor, zamišljao kao da je u pitanju film i da se on ubacuje u ulogu, u određeni karakter. Hitler je imao karakterističan agresivni pristup, zapovjedački stav, on govori iz pozicije bezupitnog autoriteta. Kroz ove analize bavili smo se različitim stilovima, gestikulacijom, mimikom, bojom glasa, a potom smo vježbali. U jednom trenutku su nam zadali da napišemo originalni tekst i onda smo taj tekst izvodili a trener nam je davao feedback: kako da stojimo, gdje da gledamo, kako da držimo ruke, šta su nam jake a šta slabe tačke u izvjedbi. 

 

 

U većini govora to su reči kao "mi", "zajedno", "budućnost", "progres", "nada".

 

 

O da, što bolji glumac, to uspešniji političar (smijeh).

 

 

Ja ne, ali Matthieu možda ima (smijeh). Zanimljiva je ta pozicija, ima puno sličnosti. To su nam rekli i ljudi iz agencije koji su nam držali kurs, da su profesije jako slične. Na žalost, moj uticaj kao pozorišne rediteljke nije isti kao uticaj političara. Paralele postoje, ali oni imaju konkretnu moć da nešto promijene. Moj uticaj je vrlo ograničen, ali ja i dalje verujem u sposobnost umetnosti da postavlja važna pitanja o svetu u kome živimo i da preispituje i sam politički proces. 

 

 

 

Meni je najdraži govor Vaclava Havela zbog samog jezika. Havel je, pred toga što je bio političar, bio i pisac, i njegov govor je dosta poetičan.

 

 

Margaret Tačer.

 

 

Mislim da će uvek biti lidera koji će nam govoriti o vječnim temama. Važno je da mi sami preuzmemo odgvornost i razmislimo na osnovu čega biramo one koji nas zastupaju, i šta je to što oblikuje našu percepciju društva i problema koji se tiču svih nas. Po meni, stvar je individualne odgovornosti da čovjek zna u kom momentu je izmanipulisan, zašto se to dešava i kako da se ta situacija mijenja. Uvijek će biti onih koji će nam prodavati bolje svjetove. Ali stvar je u tome kako ćemo mi, kao elektorat, čitati određene poruke i šta ćemo od njih praviti. 

 

 

Trenutno smo na turneji po Holandiju. Tokom ljeta igraćemo na velikom festivalu, takođe u Holandiji, koja se održava u četiri grada i to će biti zanimljivo iskustvo jer je se radi o publici koja nije nužno pozorišna. To su ljudi koji dolaze na festival da bi vidjeli razne druge umjetničke forme, koncerte i tako dalje, ali i oni koji dolaze čisto da bi se družili. Biće zanimljivo da se vidi kako će ti ljudi glasali. Nakon toga pozvani smo u Pariz, u Théâtre de la Bastille, i dalja gostovanja u Francuskoj.

 

 

Sljedeći projekat bavi se temom destruktivne ljubavi i situacijom u kojoj se emotivno ulažemo a to nam nije uzvraćeno. Koristim fudbal kao metaforu, i premijera je zakazana za februar 2015.