Umro je Eso Arnautalić. Veliko ime bosanskohercegovačke ali i regionalne muzičke i medijske scene. Prošle godine napisao je sjećanje na svoj život u Radio Sarajevu. U Muzičkoj produkciji ove kuće.

Prvi kontakt sa Radio Sarajevom imao sam zahvaljujući aparatu marke Kosmaj. Slušao sam tu radio stanicu jer je bila informativna, zabavna i edukativna. Muzika je bila moja vokacija od rane mladosti. Kada su mi roditelji nabavili klavir, poštujući moj afinitet, moja sudbina bila je određena. Radio aparat i klavir simbolizuju moj put kojem su u središtu muzika i Radio Sarajevo, a unutar te velike i časne kuće Muzička produkcija.

Pravo na svoj izbor

Prvi klavir dobio sam u osamnaestoj godini. Bio je to stari i jeftini primjerak, kakav su mi mogli priuštiti roditelji. Moji majka i otac, Džemila i Dževdet, nisu me pokušali usmjeriti na neki drugi životni pravac, ostavili su mi da sam biram svoj put, dozvolili su mi da tražim sebe u onom što volim. Zanemario sam fakultet, a kad su mi bila potrebna nova saznanja, kupovao sam knjige i sam sebe muzički usavršavao. Živio sam s muzikom i živio od muzike. Živjeli smo u dijelu grada koji se zvao Ćumurija. Mlađi brat Ismet takođe je cijeli život u umjetnosti (muzika i film), a sestra Lejla je profesor engleskog i francuskog. Nije bilo lako iza Drugog svjetskog rata, bila je velika neimaština. Mi smo bili zakrpani, kaputi su prevrtani na drugu, manje istrošenu stranu. Da, bili smo i zakrpani ali uvijek čisti. Majka, sjajna kuharica, umjela je da napravi jelo, maltene, ni iz čega. Rano sam počeo zarađivati, svirajući u Kulturno-umjetničkom društvu Hasan Kikić na Bistriku. Potom sam nastupao u FIS-u i Slozi, gdje su se, uz ostalo, održavale igranke. Za ono doba dobijao sam solidan honorar, donosio sam to kući, a sebi ostavljao, što se kaže, za žvaku. Stalno zaposlenje u Radio Sarajevu dobio sam 1961. ili 62. godine i u toj kući (koja će početkom rata promijeniti naziv u Radio Bosne i Hercegovine) ostao sam do odlaska u penziju. Od aprila 1992., s početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu bio sam, kao dobrovoljac, pripadnik Teritorijalne odbrane a kasnije Armije BiH u 5. motorizovanoj brigadi na Dobrinji, sve do proglašenja mira. Ni u ratu nisam mogao bez muzike. Uz ostalo, kao vid kulturnog otpora agresorima, osnovao sam u opkoljenoj Dobrinji ženski hor Bosna, koji je tamošnjim djevojkama i udatim ženama bio svojevrsno utočište. Vježbalo se kao da ne udaraju granate i podmuklo tuku snajperi. Bosna je izrasla u izvrstan ansambl, pa smo sa izuzetno zahtjevnim repertoarom, koji je obuhvatio sve muzičke vidove (od izvorne narodne, preko pop i rok numera i mjuzikla do umjetničke muzike) nastupili nakon rata u Domu armije i na drugim mjestima. Na Dobrinji sam poslije utemeljio i hor Vesela djeca koji je snimio brojne numere na moje kompozicije i melodije drugih autora. No, vratimo se Radio Sarajevu.

Vizije i otpori

Radni vijek u Radio Sarajevu počeo sam kao inspicijent, pa sam prešao u Redakciju zabavne muzike, kao muzički urednik i producent. To je bio uvod u stvaranje Muzičke produkcije kao posebne organizaciono-proizvodne cjeline u čijem sam utemeljenju učestvovao. Produkcija zabavne muzike u okviru Radio Sarajeva, a jedino su se tu i proizvodila muzička djela u BiH, bila je osnova, prije svega, na prepjevima stranih kompozicija. Rekao sam stop i kazao: Neka strane muzike, ali hajdemo mi stvarati našu bosanskohercegovačku pop-rok muziku. Sjedite i pišite svoje pjesme. Ako nešto ne valja, popravićemo. Čini mi se da je Dragan Stojnić bio posljednji koji je snimio francusku šansonu Bila je tako lijepa. Rame uz rame sa mnom su bili Kornelije Bato Kovač i Đorđe Novković. Bili smo buntovni, kao i svaka mladost. Krenuli smo. Prva pjesma koja je snimljena u Muzičkoj produkciji po novim pravilima bila je Četiri mladića idu s Trebevića koju je pjevao Vedo Hamšić, a komponovao Bato Kovač na tekst Žarka Roje. To je, ustvari, bio prvi u cjelosti bosanskohercegovački pop-hit, a potom evergreen. To je vrijeme u kojem je mlade ponijela rok muzika. Beatlesi su bili začetnici planetarnog pohoda ove vrste muzike. I mi smo dali šansu mladima i pokazalo se da, maltene, svaki haustor ima talentovanog momka. Sami su se javljali da se iskažu u našem studiju. Tu se odmah vidjelo ko vrijedi, mikrofon ne laže. Tako je počelo rađanje tzv. Sarajevske škole. Drugi ključan potez je bio kada sam zatražio da se od dva vokalno-instrumetalna sastava sačini jedan, jer nismo imali prostornih mogućnosti da “uzgajamo“ dva. I tako su nastali Indexi. U prvoj postavi svirao je i moj brat Ismet, zvani Nuno. Mladići okupljeni u Indexima postali su parametar vrijednosti u toj vrsti muzike na jugoslovenskoj razini. Ušli su u legendu, njihovo stvaralaštvo je trajna vrijednost ne samo ovog našeg prostora. Fadil Redžić i Slobodan Bodo Kovačević, kao izuzetni autori, Davorin Popović Pjevač, kao osebujni interpretator, Đorđe Kisić za bubnjevima, uz izvrsne aranžmane Ranka Rihtmana. Uvijek sam za njih govorio: Daj im note, malo suhe hrane i studio. I zaključaj ih da snimaju. Bili su vrijedni, muzičari par exellence. Njihova najbolja pjesma je Bacila si sve niz rijeku, kompozitora Fadila Redžića, a tu su i Plima i Modra rijeka Bode Kovačevića... Pokrenuo sam zatim tri festivala: Vaš šlager sezone, Prvi aplauz, Mali šlager kao važne podsticaje kreiranja bh. zabavnomuzičke scene. Pri tom je važno ukazati da je Vaš šlager sezone bio festival otvoren za kompozitore, tekstopisce, aranžere iz cijele Jugoslavije. Moje nove ideje dočekivane su i sankcijama. Zbog Šlagera sam kažnjen odbitkom 10 odsto od plate. Ali svaka ideja je potom popraćena tapšanjem po ramenu. Vaš šlager sezone trebao je krenuti 1963. godine. Međutim, neki tadašnji ljudi na Radiju nisu dali. Na snazi je bila teza da će u državi Ljubljana proizvoditi svu ozbiljnu muziku, Zagreb svu zabavnu, a Beograd svu narodnu muziku. Mladi i nadobudan, shvatio sam da je to kolonijalan odnos, i, na jedan moj lukav potez, Šlager je, ipak, krenuo 1967. godine. Otada je rastao, rastao i bivao sve bolji. Ono radi čega je taj festival napravljen jeste, prije svega, pružanje šanse bosanskohercegovačkoj autorskoj i izvođačkoj produkciji. Ali, Vaš šlager sezone bio je otvoren i za stvaraoce i interpretatore iz cijele Jugoslavije. Svi najbolji u ovom odomenu željeli su da se pojave na ovom festivalu. Kažnjen sam i za veliki predratni projekat Muzika raspoloženja koji sam realizovao u našem studiju s revijskim orkestrom i velikim mješovitim horom. I za to sam kažnjen, ali je projekat ostvaren jer mi je jedini podršku dao Zija Dizdarević, koji je bio i direktor Radio Sarajeva. Taj projekat se našao i na kasetama (još nije došlo vrijeme CD-a i DVD-a), i postao je svojevrstan hit. Muziku raspoloženja su činile obrade klasika umjetničke i popularne muzike. Tokom i, posebno, nakon rata, ljudi su mi se zahvaljivali za Muziku raspoloženja, navodeći da su im te kasete bile terapeutsko sredstvo, spašavale njihovo psihičko zdravlje dnevno ugrožavano ratnim strahotama. Eto još jednog dokaza o moći istinske muzike.

Stvaralačko doba

Rad u Radio Sarajevu omogućio mi je da se iskažem kao producent, urednik, kompozitor, aranžer i dirigent. Uz brojne snimke u arhivi Radiotelevizije Sarajevo stoji moje ime. Angažman u matičnoj kući značio je i učešće u muzičkim manifestacijama u organizaciji Jugoslovenske radiotelevizije, a i Evropske radiotelevizije (EBU). Tri puta sam dirigovao orkestrom Evrovizije (sada Eurosong). Prvi i drugi put sa Zdravkom Čolićem i Ambasadorima u vrijeme Jugoslavije. Najdraži evrovizijski nastup bio mi je posljednji, prve ratne godine, s Muhamedom Fazlićem u ime Bosne i Hercegovine. U različitim ulogama učestvovao sam i na drugim festivalima po Jugoslaviji. Dobijao sam nagrade na Opatijskom i Splitskom festivalu i Beogradskom proljeću i Vašem šlageru sezone. Pobjednička kompozicija Kud plovi ovaj brod, na tekst Arsena Dedića, doživjela je veliki broj međunarodnih izvedbi, Uradio sam preko 200 kompozicija i aranžmana zabavne i dječije muzike. Kada je riječ o urađenom za najmlađe, najveći uspjeh doživjela je pjesma Djeca su vojska najjača na tekst velikog pjesnika Velimira Miloševića. Pisao sam muziku za više televizijskih drama i niz igranih i dokumentarnih filmova. Početkom rata iz opkoljene Dobrinje uspio sam telefonom izdiktirati tek napisanu kompoziciju na tekst Alekse Šantića Ostajte ovdje koja je učestalo emitovana u progamima Radio-televizije Sarajevo (Radio-televizije Bosne i Hercegovine). Nakon rata bio sam član dva žirija za izbor himne države Bosne i Hercegovine. Zahvalan sam Radio Sarajevu za sve što mi je pružio, a pružio je mnogo. Mislim da nisam ostao dužan i vratio sam koliko god sam mogao i znao. Naravno, sve što je urađeno moglo je biti samo u saradnji s kolegama i kroz timski rad. Bilo je to doba entuzijazma i stvaralačkog poleta. Dobitnik sam najvišeg priznanja RTSA Zlatna značka. Moj život staje u naslov kompozicije kojom sam napravio na tekst Arsena Dedića Sve bilo je muzika.