• YouTube

Magazin / Novinarstvo

Pravna analiza hapšenja Miljanović Zubac: Upozorenje za slobodu medija

Pravna analiza hapšenja Miljanović Zubac: Upozorenje za slobodu medija

Pravna analiza hapšenja Miljanović Zubac: Upozorenje za slobodu medija

Lišenje slobode, pretres i zapljena uređaja novinara su najteža zadiranja u slobodu izražavanja.

Foto: Screenshot/N1

Novinarka Nataša Miljanović Zubac uhapšena je u Trebinju 7. avgusta nakon pretresa porodične kuće. Prema dostupnim informacijama, hapšenje je direktno povezano s njenim istraživačkim radom i objavljivanjem informacija o navodnim nezakonitostima i kriminalnim radnjama u javnim institucijama u BiH. Tužilaštvo BiH temelji postupak na članu 164. Krivičnog zakona BiH, koji propisuje krivičnu odgovornost za odavanje tajnih podataka. Međutim, analiza ovog člana i relevantne sudske prakse ukazuje na ozbiljne pravne nedostatke u ovom slučaju.

Krivičnopravne mjere prema novinarima – lišenje slobode, pretres i zapljena uređaja – spadaju u najteža zadiranja u slobodu izražavanja. Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) u nizu presuda (Goodwin, Sanoma, Roemen i Schmit, Nagla) uspostavio je stroge standarde za zaštitu izvora i digitalnih materijala novinara.

Analiza krivičnog djela “Odavanje tajnih podataka”

Član 164. KZ BiH kriminalizuje više oblika neovlaštenog postupanja s tajnim podacima: (i) kada ovlaštena osoba protivno zakonu saopšti ili učini dostupnim tajni podatak neovlaštenoj osobi; (ii) kada neko pribavlja tajne podatke radi njihovog odavanja; (iii) kada neko objavi ili učini dostupnim tajni podatak pribavljen na nezakonit način ili saopšten protivno propisu; te (iv) teže oblike kada nastupe posebno teške posljedice ili kada je djelo počinjeno iz koristoljublja, putem medija ili na drugi način koji omogućava široko širenje informacija itd. (stavovi 1–8).

U praksi, za medije je najrelevantniji stav kojim se sankcioniše “objavljivanje” tajnog podatka (kada je objava izvršena iako je podatak pribavljen ili saopšten protivno propisima), te kvalifikovani oblici ako je objava izvršena putem medija.

Ključno, stav (9) propisuje izuzetak u slučaju “whistleblowera”, tj. zviždača: nema krivičnog djela ako je objavljeni tajni podatak sadržajno suprotan ustavnom poretku BiH, a cilj objave je da se javnosti otkriju nepravilnosti u organizovanju, djelovanju ili vođenju službe, ili povrede ustavnog poretka ili međunarodnog ugovora, pod uslovom da objavljivanje nema ozbiljne štetne posljedice za BiH. Ova norma predstavlja most između krivičnog prava i zaštite “uzbunjivača” i novinara kada otkrivaju nepravilnosti od javnog interesa.

Za eventualnu odgovornost novinara, tužilaštva obično posežu za kombinacijom:

(a) dokaz da je informacija imala status “tajnog podatka” prema pozitivnim propisima (npr. Zakon o zaštiti tajnih podataka i mjerama klasifikacije);

(b) dokaz “objave” ili “učinjenja dostupnim”;

(c) svijest o tajnom svojstvu (umišljaj) i

(d) izostanak uslova iz stava (9) (dakle, da objava nije imala cilj razotkrivanja nepravilnosti/ povrede poretka ili da je izazvala “ozbiljne štetne posljedice” po BiH).

Teret dokazivanja ovih elemenata je na optužbi, a sud zatim mjeri proporcionalnost ograničenja slobode izražavanja u smislu člana 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima (EKLJP) naročito kada je riječ o pitanjima od javnog interesa.

Ova odredba direktno štiti novinare i informatore koji djeluju u javnom interesu te jasno prepoznaje važnost slobode medija i prava novinara da istražuju i izvještavaju o zloupotrebama u javnim institucijama.

Dosadašnja praksa Suda BiH pokazuje da su predmeti po članu 164. uglavnom vođeni protiv službenih lica i da nema javno dostupnih presuda u kojima je novinar pravosnažno osuđen. Takođe, pregledom sudske prakse za ovo krivično djelo uočavamo da postoji visok dokazni prag, tj. da se za krivičnu odgovornost mora dokazati ne samo da je podatak bio tajan, već i da je objava nanijela ozbiljnu štetu državi. S obzirom na to, primjena ovog člana zakona na novinarski rad, posebno u kontekstu istraživačkog novinarstva koje ima za cilj otkrivanje nepravilnosti u javnim institucijama, može se smatrati ne samo pravno upitnom, već i potencijalno zloupotrijebljenom.

Paralela sa slučajem Nikole Morače, novinara iz Banje Luke

Podsjećanja radi, u februaru 2023. godine banjalučki novinar Nikola Morača priveden je i saslušan zbog pisanja o policijskim istragama. Osnov privođenja bilo je krivično djelo “Povreda tajnosti postupka” iz člana 337. Krivičnog zakonika Republike Srpske, koje se takođe primarno odnosilo na odavanje tajnih podataka iz sudskih postupaka od službenih lica kojima takvi podaci uopšte mogu biti poznati. U policijsku stanicu pozvan je na informativni razgovor u svojstvu građanina, eventualno svjedoka, a kada je odbio da oda informacije o svom izvoru, u roku od nekoliko sati provedenih u policijskoj stanici dobio je status osumnjičenog lica, nakon čega mu je oduzet mobilni telefon. Telefon je, nakon žalbe branioca, vraćen, dok samo lišenje slobode nikada nije dobilo zvaničan epilog, a zaštitu izvora na oduzetom telefonu novinara štitila je isključivo jaka šifra za otključavanje, ali ne i pravna država.

Ovaj slučaj izazvao je oštre reakcije novinarskih udruženja i kritike zbog opasnog presedana. Slučaj Nikole Morače pruža korisnu paralelu. Moračin primjer potvrđuje da su hapšenja i prijave protiv novinara instrument političkog i institucionalnog pritiska, dok prava i slobode medija ostaju formalno zaštićeni, ali u praksi ranjivi.

Istraživanje krivičnog djela ili pritisak na novinare?

Paralela sa slučajem Nikole Morače iz 2023. godine vrlo je značajna pri analizi slučaja novinarke Zubac i generalnom postupanju organa gonjenja u odnosu na novinare koji odbijaju dati izvor informacije, a koje informacije godinama alarmiraju na ozbiljne probleme i kriminalne radnje u javnim institucijama. Činjenica da je novinaru Morači oduzet telefon, da se istom pokušalo pristupiti i prije donošenja naredbe o vještačenju, što je nezakonito, da je imao status osumnjičenog lica iako nadležno tužilaštvo nikada kasnije nije donijelo ni naredbu o sprovođenju istrage, govori o klasičnoj neproporcionalnosti istražnih mjera s nepostojanjem osnovane sumnje, kao ni istinske namjere otkrivanja počinioca navodno počinjenog krivičnog djela.

Po zakonu, lišenje slobode, pretres i oduzimanje predmeta mogu se sprovesti samo ako postoji osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo i ako su mjere proporcionalne i nužne za vođenje istrage. Član 164. KZ BiH predviđa kaznu za odavanje tajnih podataka, ali stav 9. eksplicitno izuzima rad u javnom interesu. Ako novinar objavljuje informacije o nezakonitostima ili zloupotrebama, postoji pravna argumentacija da takvo objavljivanje ne predstavlja krivično djelo, što dovodi u pitanje osnov za pretres ili oduzimanje materijala. Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) je u brojnim predmetima (o kojima će biti riječi u narednom dijelu teksta) utvrdio određene standarde pri postupanju, tj. krivičnom gonjenju novinara. Sud jasno naglašava da države moraju štititi novinarske izvore i da mjere poput oduzimanja mobilnih telefona i računara moraju biti strogo nužne i proporcionalne.

Ako je cilj tih mjera bio saznati identitet izvora ili zastrašiti novinare, a ne stvarno procesuirati krivično djelo, tada se radi o zloupotrebi procesnih ovlaštenja i potencijalnom kršenju prava na slobodu izražavanja. U oba slučaja možemo postaviti pitanje: da li je motiv organa krivičnog progona istraživanje stvarnog krivičnog djela ili pritisak na novinare i prikupljanje informacija o njihovim izvorima? Analiza stavova ESLJP-a sugeriše da bi svaka mjera protiv novinara morala biti jasno utemeljena i dokumentovana, s procjenom proporcionalnosti i neophodnosti. Ako takva analiza nije sprovedena, mjere gube legitimitet.

Sudska praksa i standardi ESLJP

Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) razvio je značajnu praksu u vezi sa zaštitom novinara. ESLJP zahtijeva da svako ograničenje slobode izražavanja bude: (1) “propisano zakonom”, (2) ima legitiman cilj (npr. sprječavanje zločina, zaštita tajne) i (3) bude “nužno u demokratskom društvu” – tj. proporcionalno i uz relevantne i dovoljne razloge. U kontekstu izvora, praksa Suda je dodatno postrožila treći korak: prije zadiranja u materijal koji može otkriti izvor, mora postojati obavezna, nezavisna, sudska provjera nužnosti, razmatranje manjeg zahvata i precizno ciljanje (nema “ribarenja” po telefonima i kompjuterima).

Član 10. EKLJP štiti slobodu izražavanja, uključujući novinarski rad i posebno pravo na zaštitu izvora. U predmetu Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Sud je naglasio da nalozi za otkrivanje izvora imaju “odvraćajući efekat” i mogu obeshrabriti povjerljive doprinose od javnog interesa. Stoga su takvi nalozi izuzetak, dopušteni samo kada postoji prevaga preovlađujućeg javnog interesa i kada su ispoštovane snažne procesne garancije.

U predmetu Sanoma Uitgevers B.V. protiv Nizozemske, Veliko vijeće je zahtijevalo ex ante nezavisni sudski nadzor prije pristupa materijalu koji može otkriti izvor, jasno obrazložen test nužnosti i proporcionalnosti i nemogućnost policijsko-tužilačkog “samokontrolisanja” bez sudije. U predmetima Roemen i Schmit protiv Luksemburga i Nagla protiv Latvije, pretresi domova i redakcija te zapljene uređaja radi identifikacije izvora proglašeni su povredama člana 10 jer vlasti nisu dokazale strogu nužnost i nisu uvažile alternativne, manje intruzivne mjere. Sud je posebno upozorio da čak i ako je identitet izvora vlastima već poznat, zaštita novinara ne nestaje “automatski”.

Pored sudske prakse, Preporuka br. R(2000)7 Komiteta ministara Savjeta Evrope propisuje da se novinari ne smiju prisiljavati na otkrivanje izvora, da pretresi/oduzimanja ne smiju služiti zaobilaženju te zaštite i da svaki zahtjev mora biti sudski kontrolisan, uz posebne proceduralne mjere.

Ovi standardi jasno ukazuju da hapšenje ili prijava novinara mora biti izuzetno dobro utemeljena i proporcionalna, a da se ne može koristiti kao sredstvo pritiska ili zastrašivanja. U praksi BiH, kao u slučajevima Zubac i Morača, često se dešava da institucije reaguju efikasno kada je cilj zastrašiti medije, dok odgovornost za stvarni kriminal ostaje neispunjena.

Primjena člana 164. Krivičnog zakona BiH na novinare, posebno u kontekstu istraživačkog novinarstva, otvara prostor za zloupotrebu zakona. Ako se zakonski okvir interpretira restriktivno, novinari se suočavaju s mogućnošću krivične odgovornosti za objavljivanje informacija od javnog interesa. To može imati zastrašujući efekat na slobodu medija i u konačnici dovesti do gašenja istraživačkog novinarstva, iz razloga što pravna država, umjesto da pruža pravnu zaštitu zaštićenim pravima i slobodama, iste napada zloupotrebljavajući institucionalne resurse.

Ovaj članak je produciran u okviru projekta "Reforme za integritet medija i slobodu govora", uz finansijsku podršku Evropske unije. Sadržaj je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove Evropske unije. 

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.