Koristeći boje i javni prostor, grafite i murale kao nečujni medij komunikacije, umjetnici mijenjaju sliku mostarskih ruševina.

foto: Una Čilić

Mostar možda ima dvije strane koje po ličnom nahođenju ljudi zovu naša i njihova, možda nemaju lokalne izbore već osam godina, ali imaju drugi vid izražavanja svog mišljenja – uličnu umjetnost, grafite i murale koji kažu da to nije grad slučaj i da je vrijeme da se slika grada mijenja. Sprejem i bojom.

Mostar je, svakog proljeća već četiri godine, domaćin Street arts festivala, događaja koji okuplja lokalne, ali i brojne regionalne i svjetske umjetnike zainteresovane za uličnu umjetnost i izražavanje kroz upotrebu boje na zidovima.

„Sve što vidite u gradu, nastalo je tokom Street arts festivala. Ranije su postojali neki natpisi, ali ljudi nisu radili slike niti promišljali o okolini“, kaže Marina Mimoza, organizatorica Festivala.

Rezultati petogodišnjeg rada vidljivi su po cijelom gradu, murali i grafiti sa porukama o mostarskoj realnosti nalaze se na zidovima zgrada, u prolazima i ruševinama. Mimoza ističe da, kada su krenuli 2012. nisu uopšte očekivali da će festival koji je nastao u saradnji Vijeća mladih grada Mostara i Koledža ujedinjenog svijeta, postati toliko popularan, niti da će zainteresovati brojne umjetnike.

„Ja sam kao članica Vijeća mladih počela da radim projekte vezane za sredinu, jer sam smatrala, da ne možemo mi mladi sada učiniti da je naš grad fantastičan politički i da je sve super i da se mi izborimo za neka prava, ali možemo barem laganim koracima da radimo“.

Koristeći boje i upotrebu javnog prostora, grafite i murale kao nečujni medij komunikacije, umjetnici mijenjaju sliku mostarskih ruševina. To više nisu samo ruševine i oronule zgrade sa tragovima rata, to nisu išarani zidovi i potpisi; kultura ulične umjetnosti napravila je od  zgrade kakva je recimo Staklena banka mnogo više od propale građevine koja ne pripada nikome.

Danas ćete u njoj pronaći turiste koji obilaze spratove i fotografišu grafite kao da su gradska znamenitost. Pronaći ćete, između ostalog, murale koji propituju rodne uloge.

foto: Una Čilić

Maja Sinker, lokalna mostarska umjetnica, autorica je „Let's talk about gender“ murala koji se nalazi na vanjskom zidu Staklene banke.

„Ovaj mural je ustvari nastao iz razgovora koji sam imala sa svojim prijateljima, sa kojima bi pričala o raznim stvarima, između ostalog i o rodnim ulogama. I onda mi je palo na pamet, dok mi o tome razmišljamo, neko drugi i dalje razmišlja o ratu, o tome koje je neko vjere, da li mu je komšija Bošnjak ili Hrvat“, kaže Sinkler i pojašnjava da je izabrala Staklenu banku za mjesto na kojem će naslikati mural iz razloga jer brojni stranci dolaze tu.

„Htjela sam da se dobije malo drugačija perspektiva o BiH, da postoje ljudi koji ne žive u prošlosti, nego se unatoč svim stvarima koje su se svima izdešavale, trude raditi na sebi i zaokupirati nekim drugim stvarima“.

Marina Mimoza takođe ističe da grafiti i murali ne oslikavaju samo probleme Mostara, da je ulična umjetnost potrebna i iz razloga jer šalje omladini političku poruku koja ruši stereotipe o ovom mjestu kao gradu slučaju. 

„Kad neko dođe sa određenom predrasudom u Mostar, aha pa podijeljeni su, pa neki stranci misle da je još uvijek rat, pa kad vide malo te boje, naročito na ruševinama, osjete neku plemenitost. Mislim da je isto tako važno da Mostar, koji ima veliku kulturnu baštinu, da ima i nešto urbano, nešto što svaki grad treba da ima“.

foto: Una Čilić

Ulična umjetnost je medij izražaja, medij koji se bavi politikom prostora, ali isto tako politikom mjesta i specifičnog konteksta koje to mjesto nosi. U postkonfliktnom, podijeljenom Mostaru, ulična umjetnost mijenja puls tog mjesta, stavljajući problematiku realnosti ali i potencijal ka promjenama na vidno mjesto. Na zid na ulici.

„Šta se dešava sa politikom ulične umjetnosti, naročito u mjestima koja imaju traumatičnu prošlost ili postratnu situaciju, jeste da je ulična umjetnost često alat za nečujno otvaranje dijaloga,“ navodi Zaki Habibi, istraživač na polju medijskih studija i vizualne kulture koji trenutno radi doktorat na Lund univerzitetu baziran na interakciji gradskog identiteta, urbane kreativnosti i digitalnih medija.

Habibi takođe ističe da kada je u pitanju ulična umjetnost na prvom mjestu dolazi slavljenje nekog prostora.

„Ulična umjetnost je nečujna, ali u isto vrijeme ona protestira i promoviše izjave i mišljenja koja nekada znaju biti itekako snažna i verbalna. No u isto vrijeme, zbog same forme tog medija, postoji određena svijest, jer svi prolaze tom ulicom na kojoj se nalazi određeni grafit. Sjetit će se nečega, taj grafit će postati dio njihovog kolektivnog sjećanja, onda će da pomisle: 'OK, ovo se dešava a niko ne govori o tome'“.

Danas je mostarska umjetnost tu, otvorena i dostupna svima i kao što Danijela Ucović, koja je ranije pisala akademski rad o mostarskom Street art festivalu, ističe, to je umjetnost koja je u direktnom i indirektnom kontaktu sa ljudima koji se kreću gradom.

„Kao takva, ona ima veću odgovornost i neminovno postaje dio kulturnog identiteta jednog grada te su i doživljaji intenzivniji“, kaže Ucović, „Već onda kada se ruševine ne mogu pretvoriti u nove funkcionalne objekte onda je svakako bolje da su 'platna' za umjetnost koja može oživotvoriti i oplemeniti kako ruševinu tako i prostor oko nje“.

Ulična umjetnost u Bosni i Hercegovini se, skoro kao i sve ostalo, još uvijek nalazi ispod znaka 'u fazi razvoja', no mostarski Street arts festival i produkti koji ostaju poslije njega, pokazatelju su da kreativna snaga, ideja i volja mogu da promijene perspektivu. Mogu da kreiraju novu sliku jednog prostora i da obnove zgradu koja i dalje ne pripada nikome. Osim umjetnicima. I turistima koji je fotografišu. To je energija koja pokreće Marinu Mimozu i sve mostarske umjetnike da izraze svoje mišljenje i svoje ideje, crtajući po mostarskim zidovima.

„Kad šetam gradom, naročito ranije, i vidim ruševinu, to smeta, no ne možemo mi pobjeći od toga. Ne možemo je popraviti ali je možemo obojiti. I iz toga ide ta inspiracija. Grad nam je možda i podijeljen i razrušen i ima dosta stvari koje nisu lijepe vizualno. Ali, hajde da malo boje dodamo“, kaže Mimoza.

Ovaj tekst je objavljen u partnerstvu sa Osservatorio Balcani e Caucaso za projekat European Centre for Press and Media Freedom (ECPMF) i sufinansiran sredstvima Evropske komisije. Autori publikacije su odgovorni za njen sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ni na koji način ne odražavaju stavove Evropske komisije.