Zvezdan Georgievski je novinar, kolumnist i satiričar koji se više od 30 godina profesionalno bavi novinarstvom. Radio je za najznačajnije dnevne novine i magazine u Makedoniji, a bio je i dio tima koji je poslije osamostaljenja Makedonije pokrenuo nekoliko štampanih i elektronskih medija. Javnost ga najviše zna kao kolumnistu, a u zadnje vrijeme i kao satiričara „Koze nostre“, medijskog projekta s lažnim vijestima. Već dva mandata član je Izvršnog odbora Samostalnog sindikata novinara i medijskih radnika Makedonije (SSNM). Georgievski za Media.ba govori o korporativnom novinarstvu u Makedoniju, tabloidizaciji medija, kao i njihovoj osnovnoj funkciji da uvijek i iznova postavljaju pitanja. 

 

 

Naravno da je situacija gora nego u ostalim zemljama u regionu i naravno ne zbog toga što je tamo situacija dobra (upravo suprotno) nego zbog toga što je ovdje sistem korupcije medija dostigao zaista najveće vrhunce. Najveća korporacija koja posluje u Makedoniji je Vlada Republike Makedonije. Ona zatvara i otvara firme, ona zapošljava i otpušta radnike, ona je najveći poslodavac svim ovdašnjim firmama... Na koncu konca, ona u ime nekakvih vladinih kampanja sipa milione i milione eura u neke medije i, naravno, korumpira ih. S druge strane, a ja sam direktan svjedok tome, u određenom momentu iz nekog medija odjednom se povlače sve reklame. I taj medij, naprosto, više ne postoji. U konačnici, u Makedoniji i ne funkcioniše iole relevantan medij kome gazda nije neki biznismen kome je nešto sasvim drugo osnovni biznis, a medij mu koristi samo kao adut u pregovorima sa glavnim biznismenom, odnosno s Vladom Republike Makedonije. Naravno, tu su i sva ostala propratna sredstva, kao što su sudske presude za klevetu i uvredu, pa čak i puno teže od toga. Makedonija je valjda, pored Tuske i Azerbejdžana, jedina europska zemlja koja je imala novinara u zatvoru zbog toga što je obavljao svoj posao (slučaj Kežarovski). Inače, da odgovorim na vaše pitanje: makedonski novinari u principu nemaju probleme, pošto skoro i da ne postoji medij koji bi objavio nešto zbog čega bi imali probleme. U tom smislu, vjerovatno je najteže obezbijediti sopstvenu egzistenciju, a pri tom da zadržiš i svoj integritet. Veliki broj iskusnih novinara, odnosno novinara s integritetom, ostao je bez posla i snalaze se kako znaju i umiju, najčešće preko nekih poslova s nevladinim organizacijama, a veliki dio njih se, bogami, i prekvalifikovao – od prevodioca do taksista.

 

 

Defekt je sistemski. Dakle, pad sistema vrijednosti. Još je Noam Chomsky primijetio da novinske korporacije ne proizvode novine kao njihov osnovni produkt, već proizvode čitaoce, koje potom prodaju ostalim korporacijama. Čini mi se da je ovaj princip u Makedoniji stigao do vrha, da ne kažem do apsurda. Ovdje mediji (novine, radio, televizija) ne žive od svojih konzumenata, već od nekih tuđih para, pa zato imate i najjeftinije novine u Evropi, besplatan internet itd. Henry Luce III, jedan od glavnih ljudi američkog magazina „Time“ koji je ujedno i sin osnivača ove novine, još je u „prahistoriji“ interneta rekao da je najveća greška davati ljudima besplatne informacije: uvijek uređujemo sadržaje za onog ko ih plaća. Odnosno ne za čitaoca. Nisam, dakle, sklon da prebacim odgovornost novinarima. Naravno da su krivi zbog toga što su dozvolili da se svako zajebava sa njihovom profesijom, ali, u principu, i oni su ljudi od krvi i mesa, sa svojim manama i problemima, kao i ljekari, sudije, arhitekti itd. Dakle, neki od njih su se korumpirali, neki su naglo postali novinari, a neki, koji su valjda imali i drugi izvor egzistencije, ostali su vjerni svojim principima.

 

 

Ne, ne kreiramo mitove. Kreira ih vlast. Jedan hrvatski vic, iz vremena jugoslovenskih ratova, otprilike, kaže: „Kako da ne mrzim Slobodana Miloševića, kad me je natjerao da volim Franju Tuđmana“. Dakle, ne kažem ja da Velija Ramkovski nije lopov i da nije utajio porez, ali pitam da li su u tom smislu nevine i ostale gazde makedonskih nacionalnih televizija. Konačno, i aktualni generalni direktor Makedonske televizije, dok je bio gazda portala „Kirilica“, dobio je istu takvu krivičnu prijavu. Njemu je valjda zastarjela ili nestala bestraga, dok je Veliji Ramkovskom skoro sva familija u zatvoru. U Makedoniji kažu: „Semeto da mu se sotre“ (Sjeme da mu se zatre). Ne mogu se, dakle, oteti utisku da se radi o uništavanju najgledanije opozicijske televizije A1, a ne o borbi protiv kriminala. Tačnije o selektivnoj pravdi. Što se tiče saobraćajne nesreće Nikole Mladenova, jednog od, svakako, najvažnijih ljudi u historiji makedonskog novinarstva, istraga je tako traljavo sprovedena, da čovjek prosto pomisli da je riječ o namještaljki. Dakle, tijelo je pronađeno putem signala njegovog mobilnog telefona, a telefon nikad nije pronađen; sigurnosne kamere koje su tamo postavljene upravo tada nisu radile; ne može se otkriti gdje i s kim je bio, a novinari dan poslije istrage na licu mjesta pronalaze račune putarine (upravo Kežarovski, koji je nekoliko dana kasnije završio na višegodišnjoj robiji) itd. 

 

E, sada, nisam baš siguran da se afera „Fabrika“ ne spominje. Ja je u svojim tekstovima, svako malo, pa spomenem. Da bi vaši čitaoci bili u toku, treba se reći da se radi o PR agenciji „Fabrika“, koja je prije desetak godina, u vrijeme Vlade u kojoj je većinu imao Socijaldemokratski Savez Makedonije (premijer je bio Vlado Bučkovski), angažovala desetak navodno vrhunskih novinara iz različitih medija koji bi radili na projektu „Dobre vijesti“, odnosno preko određenog televizijskog termina, širili pozitivnu sliku o radu Vlade. Razlika je u tome što je riječ o desetak novinara, što je afera izašla na površinu, što se skoro niko od njih više ne bavi novinarstvom itd., dok danas to isto rade gazde i glavni urednici većine medija, a novinari (ne desetak, nego svi) su tu da naprave „dobre vijesti“. Ono što je nekad ipak bilo afera sada je sistem. Naravno da nikako ne opravdavam aferu „Fabrika“, upravo suprotno, ali iz ovog rakursa, ona mi djeluje naivno i bezazleno. 

 

 

Na neki način već sam odgovorio na ovo pitanje. Danas je zaista teško pričati o novinarstvu. Svaki novinar, bar ovdje u Makedoniji, može se u momentu prekvalifikovati u PR agenta, a da vi ne osjetite nikakvu razliku. Dakle, na cijeni je to korporativno novinarstvo, princip finansiranja tuđim parama. Tiraž ili klikovi ili gledanost u stvari ne služe ničemu drugom, nego da udovolje onome što nas plaća. Kažem, u Makedoniji najbolje plaća Vlada, pa se onda trudite da zadovoljite nju. Ili, što bi rekao Chomsky, da proizvedete glasače koji će glasati za aktualnu vlast.

 

Prvi profesionalni posao bio mi je 1983. godine u redakciji „Nova Makedonija“, organ Socijalističkog Saveza, kako se to tada zvalo, odnosno u najvažnijim makedonskim dnevnim novinama. Početkom 1991. godine počeo je da izlazi „Puls“, prvi pravi makedonski politički nedeljnik. Nekako u isto vreme, ja i još dvoje kolega osnovali smo radio „Kanal 4“, prvi privatni radio u Makedoniji. Sjećam se da smo imali Sarajevo sve vrijeme na liniji. Bukvalno smo uživo prenosili početak rata u Bosni. Organizovali smo proteste u Skopju, prenosili smo Yutel, kada nije mogao da ide na televiziji itd. Ipak, ostao sam u „Pulsu“. Tamo sam bio zamjenik glavnog i odgovornog urednika, od prvog broja pa sve do 1999. godine, kada sam prešao u tada novi dnevni list „Utrinski vesnik“ kao urednik kulturne redakcije. 2007. godine osnovali smo nedeljnik „Globus“, koji je izlazio u štampanom izdanju do 2011. godine. Zvanično sam freelancer (što je samo eufemizam za novinara bez posla) od 2013.godine. Oni koji me znaju, znaju me kao kolumnistu. Pišem kolumne od 1987. godine, u nekim periodima i po nekoliko kolumni u nedelji, a ne sjećam se da sam od tada bilo koju nedelju promašio, odnosno da nisam objavio kolumnu. U zadnje vrijeme me prepoznaju kao satiričara „Koze nostre“, medijskog projekta s lažnim vijestima (mislim da i u Bosni postoji nešto slično, satiranje.com, valjda). Nadamo se da će „Koza Nostra“ uskoro početi svoju novu avanturu kao štampano nedjeljno izdanje. I, da, očekujem penziju. Otprilike za oko deset godina.

Često se ističe da novinari miješaju pojmove sloboda izražavanja i sloboda medija. Prvi kao apsolutno pravo da se piše i govori bilo šta (tabloid), a drugi kao etičko novinarstvo koje je podvrgnuto osnovnim etičkim pravilima profesije. Šta vi mislite o ovome? Da li smo kao novinari nekritički prihvatili samo prava, a ne i obaveze profesije?

 

Eto, mator sam i ja, pa sam zaboravio ime jednog američkog iskusnog novinara, koji mi je svojevremeno, ovdje u Skopju, rekao da ako neko hoće da vrisne na radiju, onda treba da postoji radio koji će mu to omogućiti i obrnuto, ako neko ne želi da sluša krikove na radiju onda mu treba omogućiti radio koji ne prenosi krikove. To je demokratija, rekao mi je američki novinarski veteran. Dakako, rekao je još nešto: medij mora da bude vjerodostojan. Inače nema medija. Treba mediju vjerovati, vrištali vi na njemu ili ne. Dakle, nemam ja problema s tabloidima i „ozbiljnim“ medijima. Imam s njihovom vjerodostojnošću. Postoje raznorazni savjeti, tijela, vijeća za etiku u medijima, ali čini mi se da je to promašena tema. Moramo još svašta uraditi da nam javnost vjeruje. Recimo, za početak, da radimo u njenom interesu.

 

 

Pa, ne znam. Zaista. Da li je potrebna samoregulacija kod vozača kamiona? Mislim da je i novinarstvo profesija, čak i zanat, kao i svaki drugi, koji traži svoje vještine, manje-više na nekom intelektualnom nivou, ali ipak zanat. Više sam skloniji prema nekom samopročišćavanju društva općenito, nego prema pročišćavanju moje profesije. Na kraju krajeva, mi smo samo slika društva općenito.

 

 

Naravno da ta debata nije potrebna. Naravno da je nebitno da li je napadnut novinar ili građanin Saše Ivanovski. Važno je da je fizički napadnut. Važno je da je jedan od napadača bio vicepremijer Makedonije. Važno je da je on još uvijek na ovoj funkciji. Važno je da su Sašeta Ivanovskog napali zbog njegovih pitanja. I, konačno, važno je da je poslana poruka da niko ne smije ništa da pita. Dakle, u cijeloj priči Saše Ivanovski, gazda opskurnog makedonskog portala, je nebitan. Važno je da se sve spinuje. Uključujući i osnovno čovjekovo (ne novinarsko) pravo: da se postavi pitanje.

 

A ko je sve novinar danas, ja svakako ne mogu da sudim. Novinarstvo je jedna od najdemokratskijih profesija, odnosno ona je permanentno na izborima. Novinare biraju oni koji ih čitaju ili gledaju. Na žalost, danas novinare biraju politički ili biznis moćnici.

 

 

Da sam znao izlaz, vjerovatno bih ga do sada ponudio. Iako pokušavam sve vrijeme da ga pronađem. Na lokalnom (makedonskom) nivou radimo na nekoj varijanti novinarske zadruge koja bi napravila novinarski proizvod koji neće zavisiti od marketinških ili vladinih para, već isključivo od konzumenata tog proizvoda. Ali, vidjećemo.