Doprinijeti sjećanju na novinare koji su časno i poštujući profesionalne novinarske standarde radili svoj posao tokom rata u Bosni i Hercegovini, a koji su izgubili svoje živote ili su nestali tokom ratnog perioda 1992-1995. godine, bio je povod novinaru Mirzi Čubri da napiše i predstavi knjigu „Ubijanje istine o Bosni“.  

 

Promocija knjige u kojoj su opisani detalji iz života stranih, ali i novinara iz BiH, održana je danas u Bošnjačkom institutu u Sarajevu. Izdavač je Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca uz podršku Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo, Bošnjačkog instituta te Fondacije Slipičević. Knjiga sadrži priče o 19 domaćih i stranih novinara koje je Čubro prikupio i na osnovu razgovora sa njihovim prijateljima i porodicama.

 

Teško i veoma izazovno je bilo razgovarati sa članovima porodica i prisjećati se njihovih najmilijih koji su izgubili živote radeći na izvještavanju o ratu u BiH, kaže za Mediacentar Sarajevo Mirza Čubro, autor knjige. Ideja za knjigu „Ubijanje istine o Bosni“ bila je da se ne zaboravi sjećanje na ove ljude koji su, kako navodi, živjeli za novinarstvo. Kaže i da mu je lakše bilo raditi na pričama o korupciji i kriminalu nego razgovarati sa porodicama i prijateljima ubijenih ili nestalih novinara. 

 

 

Ideja je ustvari produkt razgovora i druženja nas nekolicine novinara u kojim smo mi, mlađa i srednja generacija, shvatili kako je iz javne memorije nestao veliki broj broj naših kolega. Naprosto vrijeme prolazi, a nije ostalo zabilježeno dovoljno stvari o njima, tako da u javnosti znamo za nekolicinu naših kolega koji su ubijeni u ratu u Bosni i Hercegovini, dok smo ne tako mali broj ljudi skoro pa počeli zaboravljati i to je u stvari motiv - da se prisjetimo tih kolega koji su dali svoje živote radeći svoj posao. Istovremeno, i da na neki način sve nas koji smo u novinarstvu podsjetimo koliko je to važna profesija, koliko je bitno da se svi mi novinari, urednici, svako u svom segmentu posla, drži najviših novinarskih standarda. To je nešto bez čega novinarstvo ne može opstati, a ovi ljudi su se tih standarda držali u najtežim vremenima i okolnostima i oni su u stvari istinski živjeli novinarstvo.

 

Kada sam razgovarao sa kćerkom Kjašifa Smajlovića, sjajnog novinara Oslobođenja koji je ubijen u Zvorniku, ona mi je kazala da je njihov posljednji razgovor protekao između ostalog i u tome što je Kjašif zamolio svoju kćerku i zeta da, pošto je u tom periodu početkom aprila 1992. godine prestalo dolaziti printano izdanje Oslobođenja u Zvornik, sačuvaju sva izdanja novina kako bi ostalo zabilježeno ono što je pisao. Dakle, ti ljudi do posljednjeg trenutka su bili istinski novinari i istinski živjeli novinarstvo. Svi se trebamo sjećati tih ljudi s dužnom pažnjom i, kad god imamo dilemu kako postupiti radeći svoj svakodnevni posao, sjetiti se da su u užasno teškim okolnostima naše kolege to časno radile na najbolji mogući način. To je istovremeno i motiv i cilj ovog cijelog mog posla.

 

 

Da budem iskren, knjiga je jedna od težih stvari koju su mi olakšali razgovori sa članovima porodica ubijenih novinara. U svojoj novinarskoj karijeri uradio sam stotine priča koje su otkrivale korupciju, kriminal, i to mi je bilo lakše nego moliti ove ljude da se otvore, da pričaju o tim teškim gubicima. Međutim, njihova reakcija je bila najbolja moguća. Oni su vrlo zahvalni, sa mnom su dijelili sve, dali su mi fotografije, sve što mi je trebalo.

 

 

Brat od Nine Ćatića, Nermin, mi je iz Švedske slao fotografije pisama koji su razmjenjivali Nino i on u ratu. Reakcija porodica je bila sjajna i to mi je olakšalo taj, po meni najteži dio posla, da se s porodicama vraćamo na taj dio. Bilo je teško doći do nekih podataka, a u tome mi je pomagao i Kemal Kurspahić, koji je bio direktor i urednik Oslobođenja u tom teškom periodu u kojem su i dvojica novinara Oslobođenja ubijeni. Sa Kemom sam se na početku istraživanja dogovorio da ćemo raditi intervju, a prije toga će mi on pomoći da dođem do nekih ljudi i informacija. Ta naša komunikacija e-mailom, jer je Kemo živio u Americi, bila je vrlo intenzivna i obojica smo sa strane držali taj intervju koji smo dogovorili smatrajući da ima vremena za njega i da ćemo ga uraditi. Nažalost, nije bilo vremena. Kemo je u međuvremenu preminuo, a moja pitanja koja sam mu poslao su ostala neodgovorena. S te strane je i to je jedan od primjera koji pokazuju kako je važno da zabilježimo svjedočenja sad i u ovom trenutku jer ne možemo protiv vremena.

 

 

Svaki od ovih slučajeva je sam za sebe stvarno strašan, ali nešto što povezuje sve ove ljude jeste njihova nevjerovatna predanost novinarstvu. Ti ljudi u BiH, ali i ovi koji su dolazili izvana, naprosto su živjeli baš za tu profesiju. Navest ću i primjer Željka Ružičića koji je mogao izaći iz Sarajeva dan kasnije, ali je ubijen dok je prikupljao dozvole da posjeti svoju porodicu. Kad govorimo izaći iz Sarajeva u njegovom slučaju je to značilo samo da ode da vidi suprugu i djecu i da se vrati. Njegov sin, a naš kolega, urednik Hrvatskog radija Ivica Ružičić, kaže da je posljednji njihov razgovor bio vrlo zanimljiv jer je njegova porodica imala želju da on bude sa njima, dok Željko nijednog trenutka nije dvojio da se treba vratiti u Sarajevo i nastaviti izvještavati o Sarajevu. I slične su priče svih novinara o kojima sam pisao, naprosto oni su bili pravo novinarstvo. Tako da nijednu priču ne mogu izdvojiti posebno.

 

No, ono što je bilo najteže jeste kada sam porodicama dvojice novinara koji su bili zarobljeni u logoru u Foči prepričavao neke mučne detalje o njihovom zlostavljanju do kojih sam došao razgovarajući sa drugim logorašima koji su s njima dijelili ćelije. Porodice novinara prije toga nisu čule te detalje i to je bilo prilično teško. Svi ti ljudi koji su izgubili članove porodica, pogotovo oni koji su bili zatočeni u logorima, traže svaki mogući detalj da slože mozaik posljednjih dana ubijenih članova porodica, a to prenositi baš i nije jednostavna stvar.

 

 

Samo istraživanje je trajalo otprilike dvije godine. U zimu 2020. sam počeo, a napisana je početkom ove godine. Poslije toga je uslijedio proces lektorisanja, prevoda, korekure, obrade i tako dalje. Knjiga se ne može nigdje kupiti i ja sam strašno zadovoljan zbog toga. Mi knjigu dijelimo besplatno. Ovo prvo izdanje knjige ćemo podijeliti univerzitetima, novinarskim organizacijama, pojedincima, kao i svim ljudima koji su danas došli na promociju. Uslov bez kojeg nisam htio izdavati tu knjigu jeste da što više ljudi koji se bave novinarstvom na način da je to njihov dnevni posao, da se time bave na nekoj naučnoj bazi, želim pokloniti knjigu da ostane zabilježena.

 

U narednoj fazi se nadam da ćemo biti u mogućnosti da napravimo jednu web platformu gdje ćemo sve ove priče objaviti i da će to biti prilika da naše kolege ako žele raditi priču o ovim novinarima, neko dodatno istraživanje, dokumentarac ili bilo šta drugo, da će na tom mjestu moći naći ova svjedočenja koja sam ja zabilježio, a onda možda u nekoj fazi to neko proširi.