U prvom dijelu članka čitajte: Koncentracija vlasništva nad medijima u BiH: Odsutnost i potrebe regulacije

Napori Vijeća Evrope i EU u kreiranju sveobuhvatne evropske medijske politike sa akcentom na jačanje medijskog pluralizma su očiti i kontinuirani, no čini se ipak da su nacionalna zakonodavstva ta koja moraju iznijeti teret pronalaska najefikasnijeg modela regulacije koncentracije vlasništva nad medijima.

foto: pixabay

U potrazi za odgovorima kako regulisati koncentraciju medija, odnosno kako urediti prag (ne)dozvoljene koncentracije i kako koncentraciju uopšte mjeriti, poslužit će kratki pregled prakse u zemaljama u regiji te stečevina Evropske unije kao pravni i vrijednosni horizonti kojima naše zemlje streme.

U Hrvatskoj koncentracija medija je uređena Zakonom o medijima i Zakonom o elektroničkim medijima. Propisuje se transparentnost vlasničke strukture: nakladnici su dužni Hrvatskoj gospodarskoj komori dostaviti podatke o tvrtki i sjedištu, imenu, prezimenu, prebivalištu svih pravnih i fizičkih osoba koje su neposredno ili posredno imatelji dionica ili udjela u toj pravnoj osobi s podatkom o postotku dionica ili udjela. Medijske organizacije pak moraju svake godine podnijeti izvještaj o vlasničkoj strukturi i potencijalnim promjenama iste Vijeću za elektroničke medije. Namjera koncentracije (za sve medije) se mora prijaviti Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja. Koncentracija vlasništva je ograničena za štampane medije i to na one čiji udio na tržištu premašuje 40 posto ukupno prodane naklade. Ograničava se ukršteno vlasništvo televizija i radija koji djeluju na različitim razinama (nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj), satelitskih, kablovskih i internet operatera, te sprečava agencije za oglašavanje ili druge pravne subjekte koji imaju više od 10 posto udjela u agenciji za oglašavanje da drže udjele u televiziji ili radiju. Zakon definira i značenje „povezanih osoba“, koje se uzimaju u obzir pri određivanju koncentracije. Koncentracija medija u praksi formalno ostaje u okvirima zakona, jer se često koriste sive zone koje nisu precizno regulisane što se vidi u širenju poslova na područja koja nisu direktno povezana s medijima (EPH, Agrokor) kao i prisustvo novih načina koncentracije.

Pravna lica registrovana u Srbiji su obavezna da prijave svoju vlasničku strukturu Agenciji za privredne registre, čiji su podaci javno dostupni. Zakon o javnom informisanju i medijima u Srbiji reguliše horizontalnu koncentraciju vlasništva tako što ograničava vlasništvo i upravljačka prava, primjenjujući kriterij tiraža za štampane medije (50 posto) i prosječne gledanosti za elektronske medije (35 posto). Zakon o zaštiti konkurencije detaljno reguliše ovo pitanje i primjenjuje se na sva fizička i pravna lica, uključujući vlasnike medija. Ministarstvo kulture i informisanja i Regulatorno telo za elektronske medije zaduženi su za praćenje koncentracije i monopola u medijima. Ipak, prag koncentracije je postavljen tako visoko da je praktično nemoguće prekoračiti trenutnu granicu od 35 posto ukupnih kombinovanih rejtinga, odnosno 50 posto ukupnog godišnjeg tiraža, pa je taj oblik praćenja od male važnosti, bez konkretnih učinaka i predstavlja najveću slabost trenutnog medijskog zakonodavstva. Vertikalna koncentracija jedne kompanije je zabranjena, ali zakon dozvoljava vlasništvo nad drugom vrstom medija ili distribuciju preko povezanog pravnog lica. Uredba o sprečavanju koncentracije postoji, ali nije efikasno sprovedena. 

U Sloveniji su medijske kuće dužne Ministarstvu kulture dostavljati informacije o svojim vlasničkim strukturama (objavljuju se u Registru medija, koji je dostupan svima). Zakon o medijima sadrži specifični prag koncentracije vlasništva od 20 posto, nakon čega je potrebno odobrenje Ministarstva kulture kako bi se spriječio visok nivo horizontalne koncentracije vlasništva. Medijsko zakonodavstvo sadrži mjere za sprečavanje visokog stepena ukrštenog vlasništva između različitih medija i postoje nadležna tijela za nadgledanje - mogu odbiti davanje dozvole, iako se ta ovlaštenja ne koriste uvijek. To pitanje je posebno naglašeno kada je Telekomu Slovenije dozvoljeno da uspostavi TV stanicu Planet TV 2012. godine. Postojeća zakonska rješenja ne uspijevaju doprinijeti da se spriječi koncentracija i netransparentnost vlasništva u medijima u Sloveniji, a praćenje i sankcionisanje je neefikasno i sporo. Četiri najveća vlasnika gotovo potpuno kontrolišu audiovizuelno tržište u Sloveniji.

Primijetan je, u svim navedenim državama i BiH, trend konvergencije i to objedinjavanje telekom operatera i TV emitera – teleoperateri sada proizvode vlastiti sadržaj, kupovinom ili osnivanjem vlastitih kanala. Tako vlasnici distribucijskih kanala (telekomi) ujedno postaju i vlasnici kompanija za proizvodnju medijskog sadržaja (TV kanali) a vlasništvo nad proizvedenim sadržajem i distribucijom osigurava im potpunu kontrolu proizvodom, oglašivački prostor, profit, uniformnost informacija. Aktuelni primjer je United Media u vlasništvu Kohlberg Kravis Roberts & Co. L.P, vodeće investicijske firme u SAD-u. United Media je nastala 2007. godine spajanjem najveće srpske teleoperaterske kompanije SBB sa slovenskim i bosanskim Telemachom koji su najveći operateri digitalne i analogne kablovske televizije i širokopojasnog interneta u Sloveniji i BiH, ujedno i operateri fiksne telefonije. Najveća su pay platforma na području bivše Jugoslavije, a u vlasništvu drže N1 televiziju, Sportklub, u Sloveniji POP TV, Kanal A i druge. Pokušaj preuzimanja hrvatske Nove TV je proglašen nedopuštenim kada je Agencija za elektroničke medije donijela odluku da bi provedbom koncentracije poduzetnika Slovenia Broadbanda (u vlasništvu United Media) nastala nedopuštena koncentracija. U januaru 2018. godine pak kompanija United Media najavila likvidaciju svojih sporednih djelatnosti u Hrvatskoj, kao posljednju prepreku za konačno preuzimanje Nove TV. Ranije spomenuti primjer u BiH (Sportklub kanal) argumentira o posljedicama praksi objedinjavanja vlasništva i u BiH. Tamo gdje postoji zakonska regulativa očito postoje i kanali kojima se štetne koncentracije provode, što bi trebalo upaliti alarm i za BiH koja priprema regulativu o koncentraciji vlasništva nad elektronskim medijima. U periodu 2006-2016. Konkurencijsko vijeće je donijelo 12 rješenja kojim su koncentracije proglašene dopuštenim u oblasti telekomunikacijskih usluga (i nijedna prijavljena koncentracija nije ocijenjena nedopuštenom), a 'ćutanjem' koje znači dopuštenost (nedonošenje rješenja Konkurencijskog vijeća) ima se smatrati dopuštenim šest koncentracija u oblasti telekomunikacija – svih šest se odnosi na Telemach d.o.o..

Kako se globalizacija u medijima povećava, tako su se pojavili zahtjevi za regulisanje medijske koncentracije na transnacionalnom nivou. Osnovna prava u pogledu medijskog pluralizma sadržana su u članu 11. Povelje o osnovnim pravima i članu 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. EU se pitanjem medijske koncentracije bavi kroz dva segmenta: opštu politiku konkurencije i posebna pravila medijskog sektora. Ističe se da bi, s obzirom na vitalni značaj savremenih medija, trebalo poboljšati pravila konkurencije specifično za sektor u medijskoj industriji. Nacionalna zakonodavstva različito (ne) uređuju tu oblast što u radnom dokumentu Evropske komisije „Medijski pluralizam u zemljama članicama Evropske unije“ (2007.) vodi zaključku da evropski zakon o konkurenciji ne može zamijeniti - niti namjerava  - kontrole koncentracije nacionalnih medija i mjere za osiguranje medijskog pluralizma. Napori Vijeća Evrope i EU u kreiranju sveobuhvatne evropske medijske politike sa akcentom na jačanje medijskog pluralizma su očiti i kontinuirani, no čini se ipak da su nacionalna zakonodavstva ta koja moraju iznijeti teret pronalaska najefikasnijeg modela regulacije koncentracije vlasništva nad medijima.

Kao dio akcija Evropske komisije za podršku medijske slobode i pluralizma u EU kreiran je Monitor pluralizma medija (MPM). MPM je istraživačko sredstvo koje je dizajnirano da identifikuje potencijalne rizike za pluralizam medija u zemljama članicama Evropske unije. MPM se temelji na neovisnoj studiji “Indicators for Media Pluralism in the Member States – Towards a Risk-Based Approach” (2009.) koja je utvrdila indikatore za praćenje procjene da li postoje regulatorne zaštitne mjere koje mogu spriječiti preveliku koncentraciju vlasništva nad medijima i njihovu kontrolu. Studija je identificirala indikatore za praćenje kroz analizu glavnih rizika poput nemogućnosti zakonodavstva da spriječi koncentraciju vlasništva, nedostatke pravila konkurencije (ne uzimaju u obzir specifičnosti medijskog sektora), nepostojanje efikasnog praćenja i sankcionisanja pravila protiv koncentracije, regulatorni okvir ne može osigurati transparentnost vlasništva. Monitoring za 2016. godinu je proveden u 28 zemalja članica EU, Crnoj Gori i Turskoj a glavni nalazi su pokazali da je vlasništvo nad medijima visoko koncentrisano što predstavlja značajan rizik za raznolikost informacija predstavljenih u medijskim sadržajima. Koncentracija vlasništva se nalazi unutar Pluralnosti tržišta i prate se indikatori: transparentnost vlasništva, horizontalna koncentracija, ukrštena koncentracija. Opšta ocjena za 2016. godinu je srednji rizik za transparentnost vlasništva i ukrštenu koncentraciju vlasništva, a visok rizik za horizontalnu koncentraciju vlasništva. Nijedna zemlja nije u zoni niskog rizika po pitanju horizontalne koncentracije.

Ono što se može zaključiti iz (ne)postojeće prakse i komparativnih primjera, rezultata monitoringa pluralizma medija, kao i orjentiranosti ka EU jeste nužnost temeljite zakonske regulative u BiH. Ovo podrazumijeva regulaciju transparentnosti vlasništva, definiranje povezanih osoba, obavezu prijave i udjela i informacija o fizičkim licima iza pravnih lica, utvrditi ograničenja horizontalne, vertikalne i ukrštene koncentracije medija, nadležnosti tijela za nadzor i provedbu zakona u oblasti, uključivanje regulacije i za online medije,  unapređenje postojeće regulative u pogledu stranog udjela vlasništva.

Pitanje koncentracije uvijek treba razmatrati u svjetlu veličine određenog geografskog ili jezičkog tržišta. BiH jeste malo tržište, sa jezičkom podudarnosti sa zemljama u regionu, što suzava prostor za pluralnost i traži adekvatnu zakonsku regulaciju u pogledu koncentracije medija (posebno kako bi se izbjegli rizici vlasničkog uticaja na uređivački sadržaj).

Potrebno je imati u vidu specifičnosti medijskog tržišta u pogledu online medija (transparentnost podataka o vlasništvu nad web stranicama koje djeluju kao mediji), telekom operatera i u vezi s tim opštu tendenciju ka konvergenciji, koja se nekada koristi da se zamagli nedozvoljena koncentracija i osvoji opasno veliki prostor svodeći društvenu ulogu medija na puko tržište.

Ovaj projekat finansira Evropska unija. Sadržaj publikacije je isključiva odgovornost autora i Konzorcija koji čine Udruženje BH novinari, Vijeće za štampu i online medije u BiH, Mediacentar Sarajevo i NVO JaBiHEU i ni u kom slučaju ne predstavlja stanovišta Evropske unije.