Prije osvrta na izvještavanje medija u predizbornoj kampanji ove, moram da se prisjetim jedne situacije iz kampanje od prije dvije godine, uoči opštih izbora, naročito zanimljivih u Republici Srpskoj.

„Ne puštaj, nije platio, nisu nam dali ni marku“, bio je odgovor direktora jednog medija na prijedlog urednika istog medija da u svojim novinama objave intervju sa tada aktuelnim kandidatom za predsjednika Republike, koji je imao velike šanse da to i postane, sve dok nije odlučio da izazove protivkandidata na TV duel.

„Kakve veze ima što nije platio, valjda je javni interes da u našim novinama objavimo intervjue sa svim kandidatima sa predsjednika, nebitno da li su dali pare ili ne“, pokušao je urednik da bude profesionalac, da poštuje standarde i čitaoce.

„Batali, dali su nam 0 maraka, a lijepo smo im poslali ponudu“, odgovori direktor crtajući nulu na papiru ispred sebe. Urednik tada zaključi da mu je direktor, iako bivši novinar, sada nula od novinara.

Reći da se mediji u BiH nalaze u teškoj situaciji i nije neka naročita mudrost, kao ni zaključiti da, naročito u privatnim glasilima, počesto dolazi do čak i otvorenih sukoba između sa jedne strane vlasnika odnosno direktora, kojima je bitan samo novac, i novinara i urednika, koji bi još da drže do profesionalnih standarda. U takvom odnosu snaga izborne kampanje medijima u jednu ruku dođu kao prilika za zarađivanje dodatnog novca, ponekad i presudnog za zatvaranje finansijske konstrukcije u toj godini.

Međutim, koliko god od toga finansijski profitirali, lako se desi kontraefekat, pa se u medijima ruše temelji na kojima bi, bar po teoriji, trebalo da opstaju. Govorim, naravno, o tri osnovne funkcije medija, da informišu, obrazuju i zabave.

Na sreću ili na nesreću, zavisi iz kog ugla gledate, izborne kampanje u BiH su svake dvije godine, a stanje u medijima, naročito printanim, iz godine u godinu je sve gore, pa se zbog vanrednog prihoda poseže za trulim kompromisima, neke dobre priče se ostavljaju sa strane, guraju se neki čudni ljudi koji, da nisu dali novac, nikad ne bi zaslužili da se nađu u novinama.

Materiji se pristupa površno, javni interes potiskuje se u drugi ili treći plan, a sve skupa šalje potpuno krivu sliku o političkoj ponudi na svakim izborima. Od toga, da potpuno budem jasan, nisu imuni ni javni servisi, uz razliku da oni imaju obavezu da objavljuju informacije o svim kandidatima, bez obzira da li su platili ili ne.

U netom završenoj kampanji za lokalne izbore u BiH, međutim, javni servisi  dijelom nisu ispoštovali tu obavezu. Čak naprotiv, čini se da su kampanju odradili prosto zato što moraju, a da su političke partije više novca usmjerile prema privatnim medijima koji su ih dočekali raširenih ruku. Tako ste debate kandidata za gradonačelnike i načelnike u RS mogli da gledate na jednoj privatnoj televiziji. Iako su to povremeno bile izuzetno kvalitetne debate, u medijskim krugovima, i dijelu javnosti, ipak je u prvi plan izbijala priča koliko su kandidati morali da iskeširaju da bi se pojavili u tim emisijama. Kao  efektan primjer takvog ambijenta je i Fejsbuk status jednog od kandidata za  gradonačelnika Banjaluke koji na debatu nije došao ne zato što nije htio da suprotstavi svoje mišljenjima ostale trojice kandidata, već zbog toga što nije imao para da plati koliko su mu tražili.

Reći će neko da je u pitanju tržišna utakmica i nema razloga da se sa tim
ne složim, ali ponovo se vraćam na priču o javnom interesu. Zašto najveće
medijske kuće o tome ne vode računa? Zašto se javnim interesom bave tek
neke manje, gotovo pa lokalne televizije, koje su u ovoj kampanji prostor
ustupale i besplatno?

Kada je riječ o detaljima, mediji u ovoj kampanji pravili su iste greške kao i prethodnih godina, u nešto manjem obimu, jer smo ipak imali lokalne  izbore,  gdje je ponuda kandidata dosta razuđena, i gdje više medija ima priliku da se nadmeće za svoj dio marketinškog kolača. I ove godine mediji su učestvovali u zloupotrebi djece u predizborne svrhe, objavljivana su istraživanja bez ikakve naučne podloge, istraživanja koja su služila za spinovanje u okviru same kampanje. Težeći gledanosti i čitanosti, mediji su posezali i za senzacionalizmom, objavljivanjem neprovjerenih, pa i netačnih informacija,  što se najbolje da analizirati na slučaju famozne priče o beogradskim navijačima u Prnjavoru dan uoči održavanja izbora.

Svi mediji su o tome izvještavali, niko nije dao potpuno tačnu sliku stanja
stvari, a s obzirom na to da su se izbori dogodili dan kasnije, već u ponedjeljak
o događajima iz Prnjavora niti je ko pisao, niti pravio priloge.

Za kraj, ne želim da budem romatično optimističan pa da tvrdim da će stvari  da se mijenjaju u narednim godinama. Medijskom scenom će još najmanje deceniju da drmaju direktori i vlasnici slični onom sa početka ovog teksta, medijske kuće biće u još goroj finansijskoj situaciji nego danas, a političke partije će biti toga svjesne, pa će pokušati da smanje tarife. O javnom interesu ni jedni ni drugi neće razmišljati.

Ovaj tekst je originalno objavljen u oktobarskom biltenu Udruženja BH Novinari, posvećenom medijskom izvještavanju u vrijeme predizborne kampanje za lokalne izbore 2016. godine. Elektronsku verziju biltena možete preuzeti ovdje.