I novinare su granatirali

I novinare su granatirali

Henry Peirse je bio dopisnik Radija Deutsche Welle, IRN-a i drugih medija. Radio za Radio UN u Hrvatskoj i BiH, te formirao ‘eFM Studentski radio’ u Sarajevu. Trenutno vodi GRNLive.

Kada ste stigli u Sarajevo i koliko puta ste tamo boravili za vrijeme rata od 1992-1995. godine?

Boravio sam u Sarajevu više puta između 1993. godine i odlaska u septembru 1998. godine, a krajem 1995. godine sam se tamo stalno naselio.
 
Možete li opisati vaš tipični dan u opkoljenom gradu?
 
Živio sam u više stanova, na Ciglanama do 1996. godine, na drugoj strani rijeke na Skenderiji, a na kraju sam preselio na Baščaršiju do odlaska 1998. godine.
 
Za vrijeme opsade smo jeli gdje smo mogli i pili smo bilo šta. Na Ciglanama je bila odlična picerija – dobro je se sjećam… a bilo je i jedno odlično mjesto uzbrdo na Baščaršiji odakle su dostavljali picu…’sa mesom ili bez’? Tako je bila fina, a ako ste imali sreće, dobili ste i kajmak. Čak su vršili dostavu za vrijeme borbenih dejstava.
 
Jednom sam 1995. godine odsjeo u pansionu Hondo (fotografija napravljena sa njihovog balkona na posljednjem spratu – prvi dan vazdušnih udara u maju 1995. godine – ja sam na desnoj strani).
 
 
Sjećam se da su posluživali fantastičan doručak, jaja i sve ostalo, što je u to vrijeme bilo nevjerovatno.
 
Koje je vaše najstrašnije iskustvo kao ratnog izvještača u opkoljenom Sarajevu?
 
Kad su me gađali granatama, pucali na mene iz snajpera, uhapsili me kao špijuna, držali u autu i nisu mi dozvolili da odem dok su oko nas padale granate… veliko hvala na tome.
 
Sve je bilo strašno.
 
Ali, imao sam sreću, uvijek sam mogao kupiti nešto za jelo i znao sam da mogu otići, istuširati se, oprati pantalone u veš mašini i slušati muziku, istovremeno usisavajući, što većina ljudi nije mogla uraditi, tako da sam kao novinar imao veliku sreću.
 
Koji je najpozitivniji, odnosno najzabavniji detalj kog se sjećate tokom izvještavanja iz opkoljenog Sarajeva?
 
Viceva i humora, Muje i Hase…
 
Stare javne kuće gdje je bilo sjedište AP-a… bez ijednog ormara u prostorijama, samo ogledala…
 
I stalnog opijanja… ne zato što je to bilo dobro, već što je nakratko pomagalo.
 
Ponekad buđenja usred noći na zvuk veš mašina, usisivača itd. – kad bi na tren došla struja.
 
Kako ste birali o čemu ćete izvještavati iz opkoljenog grada u periodima prekida vatre?
 
Moj posao je uglavnom bio vođen dnevnim događajima, dnevnim brifingom za novinare UN-a, te eventualnim izjavama i akcijama međunarodne zajednice.
 
Pokušavao sam da što više razgovaram sa domaćim ljudima i da dočaram život u gradu. Napravio sam intervju sa kćerkom doktora koji je bio sa nadvojvodom Ferdinandom nakon što je ovaj bio pogođen. To je jedna starija gospođa koja je u životu svašta proživjela. Dala mi je nevjerovatan uvid u način života u gradu pod opsadom – kako se kuhalo i kako su se ljudi hranili, održavali higijenu, prali veš, sve. Pričala je o tome tako suho, bezizražajno, a najviše je bila zabrinuta koliko se grad promijenio… mimo razaranja koje su uzrokovale bombe.
 
Da li ste stekli prijatelje među kolegama novinarima i domaćim članovima tima koji Vam je pomagao dok ste radili kao ratni reporter u opkoljenom Sarajevu?
 
Da, i mada se nisam vraćao nakon 1998. godine, još uvijek sam u kontaktu sa mnogim prijateljima Sarajlijama. Nadam se da ću uskoro opet otići tamo.
 
Što se tiče domaćih novinara, da, takođe sam u kontaktu sa mnogima, koji su mi veoma bliski prijatelji. Zapravo, samo sa njima mogu pričati o nekim od tih mračnih dana.
 
Da li ste ikada bili u situaciji da upotrijebite samocenzuru u svojim izvještajima? Možete li opisati tu situaciju?
 
Ne – koliko se sjećam, osim kada bih zvao svoju majku…
 
Da li smatrate da je izvještavanje iz opkoljenog Sarajeva bilo objektivno?
 
Da, bilo je veoma objektivno, informisanje o životu u gradu, svakodnevno granatiranje i pucanje … sve se tako blizu dešavalo, a i UN je imao konferencije za novinare koje su nekad bile veoma detaljne… Bilo bi lako reći da su pojedini izvještači bili ‘probosanski’ nastrojeni, ali stvarnost je veoma drugačija, jer su oni izvještavali o onome što se događa. I njih su granatirali, kao i svakog stanovnika grada.
 
Kako gledate na ulogu stranih medija i tok rata u BiH? Da li su mediji bili ključni faktor za intervenciju NATO-a kojom je zaustavljen rat?
 
Mislim da je želja za okončanjem sukoba i zaustavljanjem borbi koju su pokazivali mnogi izvještači koji su duže boravili u Sarajevu bila odlučujuća u upoznavanju sa užasima rata i onih ljudi koji su imali moć da nešto urade u međunarodnoj zajednici.
 
Jedna veoma poznata novinarka je sebi stavila u zadatak da svaki dan objavi tekst o sarajevskom užasu na naslovnici The Washington Posta sve dok ‘Clinton nešto ne uradi po tom pitanju’. Sjećam se da mi je to pričala početkom 1995. godine… na kraju se to i dogodilo.
 
Ako ste izvještavali iz drugih ratnih područja nakon 1995. godine, možete li napraviti poređenje svojih iskustava iz ratnog Sarajeva i nekih drugih ratnih okolnosti? Ima li sličnosti? Koje su glavne razlike?
 
Za mene je jednom bilo dosta – vratio sam se u London i započeo vlastiti posao, takođe u medijima, ali zbog kog nisam morao putovati.
 
Mislim da je izuzetno važno da se o ovim događajima izvještava i da svijet zna kada se dešava nešto istinski užasno, bilo gdje.
 
Ali zbog naklonosti koju sam osjećao prema stanovnicima Sarajeva sam shvatio da moram osnovati porodicu, što nisam mogao učiniti radeći u ratnim područjima. Neki ljudi to mogu, ali ja ne.
 
Mada sam mogao otići u svakom času, preko Igmana ili preko 'Maybe Airlinesa', nikada neću zaboraviti pojedine scene. Puno sam naučio za vrijeme svog boravka u Sarajevu. Nekada sam govorio, da sam znao šta ću raditi i vidjeti prije nego što sam otišao, nikada ne bih krenuo, ali sada, nakon svega, ne bih se odrekao nijednog dana… Moje misli i moje srce su sa građanima Sarajeva.