Manjak fotografkinja i fotoreporterki u BiH uslovljen je nesigurnošću rada u medijima kojima su profit, brzina i politička podobnost najvažniji principi rada, ali i neuređenošću fotografske struke i opštom diskriminacijom žena u tzv. „muškim“ područjima djelovanja.

foto: pixabay

Bez obzira što historija fotografije pamti žene koje su, naoružane svojim fotoaparatima išle onamo kamo su ih društvene i političke prekretnice vodile, u ratove, u proteste, u prostore socijalnih nedaća – neizostavno je spomenuti makar Margaret Bourke-White, američku fotoreporterku i prvu osobu sa Zapada kojoj je bilo dozvoljeno fotografisati razvoj sovjetske industrije pod petogodišnjim planom za razvoj socijalističke privrede, njenu sunarodnjakinju Lee Miller, koja je na stranicama časopisa Vogue objavljivala fotografije oslobođenja Pariza i prizore iz koncentracionih logora Dachau i Buchenwald, te Dorotheu Lange i njene fotoreportaže iz predjela pogođenih Velikom depresijom – fotoreporterke su i danas rijetke u domaćim i svjetskim medijima. 

Američki The New York Times je, kao i The Times, prve fotoreporterke angažovao krajem sedamdesetih godina, a one su se susretale s raširenim seksizmom i seksualnim napastvovanjem, kako je prije par godina posvjedočila fotoreporterka Sara Krulwich. Vremena se mijenjaju, te danas fotoreporterke ali i urednice fotografije nisu tako rijetke u glasovitim listovima kakvi su National Geographic ili Time. Ipak, žene i dalje čine tek oko 15 posto svih učesnika takmičenja za fotografsku nagradu World Press Photo, a Timesova analiza izbora najboljih fotografija američkih medija u 2016. godini pokazala je da su u 80 do 100 posto slučajeva njihovi autori muškarci. To su pokazatelji da nejednakost u ovoj industriji još uvijek postoji, bez obzira što postoje i brojne iskusne fotoreporterke, kako potvrđuje baza Women Photograph.

U Bosni i Hercegovini žene predstavljaju apsolutnu manjinu u fotoreporterskom poslu, a da ih se rijetko angažuje za fotografske i fotoreporterske zadatke potvrđuje već i letimičan pogled na impressume ovdašnjih medija, poput portala Klix.ba, Nezavisne. com, dnevnog lista Oslobođenje, te sedmičnika BH Dani i Slobodna Bosna. Osim što bh. mediji nerijetko uopšte nemaju zvaničnog fotografa, fotoreporterki i fotografkinja i među rijetkim imenima zaduženim za fotografiju uopšte nema. One su toliko rijetke da je bilo jako teško pronaći sagovornice s iskustvom fotografskog rada u medijima koje djeluju na području naše zemlje i bave se domaćim pričama.

'Posao je zahtjevan, honorari uglavnom mizerni'

Imrana Kapetanović bosanskohercegovačka je fotografkinja koja posljednjih deset godina radi i kao fotoreporterka, ali se na te angažmane ne može pouzdati kao na jedini izvor prihoda. Za priče su je češće angažovali strani mediji nego domaći, u BiH je radila za portal Diskriminacija.ba, a u regiji najčešće za Kosovo 2.0. Za spomenute medije Kapetanović je, između ostalog, radila fotoreportaže o migrantima i migranticama u Sarajevu i Velikoj Kladuši, te Tutinu i Sjenici, a u njenom opusu se ističu i priče o selima odsječenim u poplavama koje su 2014. paralisale Bosnu i Hercegovinu. Za UN agencije radila je priče o sigurnim kućama, a za ljubljansku Mladinu s novinarkom Nidžarom Ahmetašević fotoreportaže o protestima u Sarajevu, te borbi radnica i radnika tuzlanske fabrike Dita.

„Dokumentarna fotografija je ono što volim da radim, a fotoreportaža je poseban žanr dokumentarne fotografije. Volim socijalno angažiranu fotografiju i teme koje mogu stvari pomjerati sa mrtve tačke“, objašnjava Imrana Kapetanović. Ističe da fotoreporterski posao nije jednostavan, niti dobro plaćen, te da nije čudno što se fotografkinje radije fokusiraju na druga područja u fotografskoj industriji. „Posao je zahtjevan, a honorari su uglavnom mizerni. Žene se uglavnom fokusiraju na modnu fotografiju jer im daje dovoljno prostora za kreativno promišljanje i jer se u području komercijalne fotografije mogu zaraditi neki pristojni novci“, navodi Kapetanović. Dodaje da bi bilo predivno kad bi fotografkinje u Bosni i Hercegovini dominirale bilo kojim fotografskim žanrom, pa bila to i modna fotografija.

Kapetanović ističe da su terenska iskustva koje je imala kao fotoreporterka nerijetko bila turbulentna i teška. „Radeći priču o migrantima u Sandžaku, Nidžara Ahmetašević i ja smo jako teško uspijevale dobiti dozvole za fotografisanje. U neke kolektivne centre nismo mogle ni da uđemo, a u neke smo ušle krišom i morale smo doslovno bježati nakon deset minuta. Objema nam je bilo jako stalo do te priče, tako da smo se borile na razne načine da dođemo i do „žive“ priče, ali i do fotografija. Nije jednostavno bilo proživljavati ni rastanke s porodicama s kojima smo provele neko vrijeme, te se emotivno povezale s njima. Jednog dana smo petoro djece natrpale u auto i odvele ih na sladoled, iako je to bilo protiv pravila.“

Naša sagovornica ističe da je fotoreporterski posao pun teških tema, te da joj, koliko god se trudila da se ne veže emotivno za ljude koji čine priču, to bude teško, ali da se nerijetko radi i o transformativnim zadacima koje će pamtiti cijelog života, kakvim se ljudi u rijetko kojoj profesiji mogu pohvaliti. „To čovjeka promijeni, svaki taj susret. Čini mi se da me ojača, ali me u isto vrijeme i slomi. Ono što me raduje jeste da u većini slučajeva ostanem u kontaktu s tim ljudima, čujemo se i drago mi je kada mogu vidjeti da pokušavaju ostvariti svoje snove. S nekima od njih sam čak imala priliku i ponovo da se vidim.“

Stanje u medijima određuje i rad fotoreportera i fotoreporterki

Marija Janković jedna je od rijetkih fotoreporterki koje se mogu pohvaliti zaposlenjem u nekom od regionalnih medija. Fotoreporterka i urednica u beogradskom sedmičniku Vreme, za dokumentarnu fotografiju je počela da se interesuje na studiju slikarstva, uvidjevši za vrijeme bombardovanja Srbije koliku moć i koliki uticaj na živote ljudi imaju mediji. Danas je iza nje dugogodišnje fotoreportersko iskustvo u kojem se drži umjetničkog pristupa dokumentarnim temama. „Kada sam završila fakultet, od nečega se moralo živeti, a fotoreporterski rad ležao je mom temperamentu. Brzo sam se zaljubila u taj posao.“

Janković je prvi fotoreporterski posao dobila 2002. godine u Blicu, gdje je bila jedina žena među desetak kolega.

„Dobro sam znala sva vizuelna pravila, ali sam imala malo tehničkog fotografskog znanja i, naravno, nimalo prakse sa terena. Srećom, to se brzo uči, a ja volim teren. Pokrivali smo veliki broj tema, od politike, crne hronike, kulture, intervjua, do gradskih tema. Nikad nisam smela da se žalim da mi je nešto teško, iako je oprema različito teška meni koja sam sitna i kolegama koji su krupni. Naročito smo se otimali za putovanja i reportaže. U to vreme se to cenilo. Danas je u domaćim medijima reportaža skoro izgubljena forma“, naglašava.

Ispekavši zanat u Blicu i drugim domaćim medijima, Janković je 2008. prešla u redove freelancerki. Najčešće ju je angažovao francuski portal Le Courrier des Balkans, a fotografije je objavljivala i u drugim francuskim medijima.

„U Vreme me je pre par godina pozvao kolega Milovan Milenković koji je tada bio urednik fotografije. Delili smo mnoge stavove vezane za fotografiju i to je bila prva redakcija za koju sam pristala da radim posle dugo godina, bez obzira na finansijsku neisplativost, jer sam od studentskih dana čitala i cenila Vreme. Kad se kolega odselio iz zemlje, postala sam urednica. Uživam radeći s ljudima koji se vatreno bore za sve što je u našem društvu važno i koji nikad pričama ne pristupaju površno.“

Janković ističe da se broj žena u fotografiji u Srbiji povećava, ali i da se mnoge ne zadržavaju dugo u poslu.

„Devedesetih ih je bilo pet, šest, dvijehiljaditih malo više. Otprilike jedna na deset kolega. Žene se možda više opredeljuju za modu, kulturu i umetnost nego za ovaj 'prašinarski' posao. Sada ih ima više, ali mnoge rade na portalima i ne znam imaju li stalno zaposlenje i kakvi su im statusi. Mnoge i odustanu od rada u novinama jer su novine postale previše tabloidne, a sam posao je fizički težak. Srećom, pojavljuju se i talentovane autorke koje imaju i internacionalnog uspeha, ali one su uglavnom freelancerke.“

Uslovi u medijima, smatra, i sami određuju ko i kako radi u redakcijama. „Politika i profit su jedini kriterijumi. Ovde su mediji ili pod direktivama ili cenzurom i služe više kao politički pamfleti. Jednom mi je koleginica pričala da im je iz redakcije poručeno kako 'nemaju šta da razmišljaju i kreiraju, nego da dođu na događaj i kliknu tabletom i odmah šalju na web'. Brzina infomacija je veliki faktor. Kvalitet im je potpuno nebitan. Opet, tabloidi su jedini koji dobro zarađuju pa mnogo kolega pristaje da radi za njih i da spusti svoje kriterijume. Ljudi imaju porodice i moraju da ih hrane. Vizuelno najkvalitetniji, iz oblasti politike, ne govorim o glossy magazinima, su možda baš opozicioni nedeljnici, ali to su i poslednja ostrva gde se skupljaju ljudi koji nisu pristali na tabloidno propagandno novinarstvo.“

Fotoreportaža je obezvrijeđena u medijima

Midhat Poturović, osnivač Udruženja BH fotografi, pokrenutog s ciljem poboljšanja uslova u kojima rade fotografkinje i fotografi u Bosni i Hercegovini, te unapređenja njihovih autorskih prava, ocjenjuje da su žene među fotoreporterima u Bosni i Hercegovini iznimno rijetke. Po malobrojnosti žena koje u tom području djeluju u BiH, novinarska fotografija je, čini se, jedna od posljednjih profesija u kojoj granica između „muških“ i „ženskih“ poslova nije izblijedjela. „Jako dugo se bavim fotožurnalizmom i moja pretpostavka je da više od 95 posto fotoreportera u BiH, nažalost, čine muškarci. To je strašno, poražavajuće i zdravom razumu ne može biti prihvatljivo.“

Slično kao i Marija Janković, Poturović smatra da razloge za manjak fotoreporterki treba tražiti u uslovima rada u medijima i u fotografskoj industriji, ali i u opštoj diskriminaciji žena u bh. društvu, zbog kojih se žene radije odlučuju za druga zanimanja.

„Odnos društva, a i struke prema fotožurnalizmu je poražavajući. To je dugogodišnji problem o kojem niko ne priča, pa ni fotoreporteri. Mali je broj fotoreportera koji toj profesiji pristupaju ozbiljno i odgovorno, koji se drže profesionalnih i etičkih standarda struke. Naravno, velika je odgovornost i na medijima, urednicima, klijentima. Većina medija nema kriterije ili se pravi da ne zna za njih. Uslovi rada su katastrofalni u većini redakcija, te zbog svih navedenih stvari fotožurnalizam u BiH već odavno gubi svoju svrhu i formu. Pored toga, položaj žena u bh. društvu je poražavajući, svakodnevno svjedočimo činjenici da su žene u BiH izložene višestrukoj diskriminaciji i to je zasigurno jedan od glavnih razloga da se žene ne počnu baviti profesijom koja nije uređena. Udruženje BH fotografi će se zasigurno baviti tim problemima i boriti protiv bilo kojeg vida diskriminacije u bh. društvu. Posla je puno, ali idemo stepenicu po stepenicu. Vjerujemo da se to može i mora mijenjati“, ističe Poturović.

___