Izvršni direktor i urednik BIRN-a BiH govorio je za Mediacentar Sarajevo povodom Specijalne nagrade European Press Prize. 

foto: birnbih

BIRN BiH često bude jedini medij prisutan u sudnicama tokom procesa za ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini između 1992. i 1995. godine, a vijest koju objave jedini zapis određenog svjedočenja koji će ikada doći do šire javnosti i ostati dostupan budućim generacijama. Za posvećenost izvještavanju o ratnim zločinima i doprinos pravdi za žrtve, BIRN BiH je dobio Specijalnu nagradu European Press Prize koja se dodjeljuje za izuzetnost u evropskom novinarstvu.

Koliko je ponosan na nagradu zbog dugogodišnjeg i timskog i ličnog doprinosa, Denisa Džidića, direktora BIRN-a BiH, ona toliko podsjeća na tematiku onoga zbog čega se ona i desila. Nakon što je proglašena nagrada, rekao je kako ona pripada i preživjelim žrtvama ratnih zločina bez kojih bi njegov i rad njegovih kolega bih bezvrijedan, jer su upravo žene i muškarci koji su skupili hrabrost i podijelili sa novinarima najstrašnije stvari koje su doživjeli ti čije poštovanje treba da čuvaju i da im pruže sigurno mjesto da ispričaju svoje priče.

Izvještavanje o ratnim zločinima u Bosni i Hercegovini težak je posao za novinare koji im moraju pristupati sa dodatnim oprezom i senzibilitetom. Džidić je u proteklih 12 godina kao novinar i urednik radio na brojnim pričama za BIRN BiH i kaže kako se i dalje, kao i njegove kolege, svakodnevno preispituje u tome da li odaje adekvatno poštovanje preživjelim, žrtvama, da li kao novinar ima fer i izbalansiran pristup. Dodaje kako mu je teško izdvojiti tekst, prilog ili dokumentarni film iz stotina objavljenih sadržaja. Lično mu je rad izvještavanju o zločinima silovanja i seksualnog nasilja bio najteži i značio najviše.

„Traume koje sam vidio kod preživjelih dok sam s njima razgovarao su me istinski promijenile i pomogle da shvatim užas koji je proživljen tokom rata. Svaki put sam počastvovan i ponizan kada nam neki preživjeli odluči ispričati svoju priču“, kaže Džidić.

„Prije više godina sam radio intervju s jednim muškarcem koji je seksualno zlostavljan od strane pripadnika paravojske u Zvorniku. Njegov život je bio uništen i intervju s njim je bio jedan od najtežih koji sam ikada uradio. Kada smo se rastajali, izvinjavao sam mu se za to što je u takve detalje morao opsivati ono što je preživio, a on je samo rekao kako ne može zamisliti važnije novinarstvo od onog koje je okrenuto ka tome da se ogole takvi zločini. To je ostalo sa mnom“.

Novinarstvo kao prvi zapis historije

U intervjuu za Mediacentar Sarajevo, koji objavljujemo povodom European Press Prize dodijeljene BIRN-u BiH koji po ocjeni žirija „osigurava jedinstvenu arhivu svih suđenja za ratne zločine, kao i mnoge lične priče preživjelih, dokumentarne filmove o žrtvama seksualnog nasilja i porodicama nestalih, i brojne druge istraživačke i analitičke priče”, Džidić govori o upornosti, istrajnosti i posvećenosti novinarstvu i ulozi koju ima organizacija koju vodi u bilježenju onoga što se desilo vezano za rat.

„Postoji određena doza sumnje, rekao bih, u svakom novinaru. Radite na način na koji mislite da treba, ali svaka priča ima svoje izazove. Posao je javan i često ste na meti kritika. Mislim da je tu naravno i činjenica da pišemo dosta o ratnim zločinima što je naravno, razumljivo, vrlo emotivna tema za veliki broj ljudi. Samim tim, hoću da kažem – i onda kada vam se uruči ovakva nagrada, mislim da znači mnogo na vrlo ličnom nivou upravo za takva razmišljanja“, kaže Džidić i dodaje da je i kao mlad novinar strastveno pratio rad pravosuđa i želio da izvještava o ratnim zločinima, a da mu je nagrada poput EPP-a afirmacija tog rada i zbog čega je zahvalan urednicima i novinarima s kojima radi kao i žrtvama bez čijeg povjerenja nikada ne bi bio u situaciji da izvještava o tome.

Redakcija BIRN-a BiH je sastavljena od devet novinara i mreže dopisnika, zamjenice urednika Džane Brkanić i glavnog urednika Semira Mujkića, a pored njih važan doprinos daju i projektno i finansijsko osoblje, lektori, prevodilac i TV ekipa snimatelja, tonaca i montažera koja radi na produkciji mjesečne emisije TV Justice. Džidić se prisjeća kako je u proteklih 15 godina za tu organizaciju radilo mnogo izvrsnih urednika i novinara za koje ima veliko poštovanje.

„Bez njihovog rada, rad BIRN-a BiH svakako ne bi bio moguć i sve ono što znam o novinarstvu, naučio sam radeći sa njima. Ako bih izdvojio jedno ime, to bi morala biti osnivačica BIRN-a BiH Nerma Jelačić, koja je kasnije radila godinama u Haškom tribunalu. Ona je trenutno u našoj Skupštini i zbog nje mi je iznimno drago da je dočekala da dobijemo ovakvu nagradu“, naglašava.

Osnovno što mladim novinarima koji dođu raditi u BIRN BiH kažu jeste važnost i teškoća izvještavanja o ratnim zločinima, a svako ko postane dio tima prolazi kroz obuku koja se sastoji i od praktičnog i teoretskog dijela u kome se upoznaju sa zakonima, pravima optuženika i svjedoka, i fazama pravosudnog postupka. Novinari koji tek počnu raditi u toj redakciji prolaze kroz proces mentorstva, pojašnjava Džidić, i odlaze na suđenja sa iskusnijim kolegama sa kojima jedan period prate suđenje kako bi naučili kako da prate postupak i šta je ključno.

„Sam rad u našem timu zahtijeva određena odricanja – na koja nisu svi spremni. Rat koji se desio u našoj zemlji ostavio je strašne posljedice na veliki broj ljudi i rane prouzrokovane ratnim zločinima su još uvijek žive. Zbog toga, zahtjev apsolutno profesionalnog, izbalansiranog izvještavanja o svim ratnim zločinima, svih strana u konfliktu jednostavno je nemoguć za određeni broj ljudi. Naši novinari moraju da budu u stanju da profesionalno i nepristrasno izvještavaju o svakom suđenju i svim zločinima“, kaže Džidić i dodaje da s obzirom na to da novinari BIRN-a BiH svakodnevno slušaju najstrašnije scene iz proteklog rata, oni imaju mogućnost stučne psihološke podrške.

Kontinuirano izvještavanje

Od svog osnivanja 2005. godine, BIRN BiH je, podsjeća Džidić, pratio svako suđenje za ratne zločine na Sudu BiH, kao i najznačajnije postupke pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu.

„Mi mi ne 'ulijećemo' u teme ili postupke – od početka rada Suda BiH ispratili smo apsolutno svako ročište na svakom suđenju za ratne zločine. Pored toga, kontinuirano izvještavamo o procesima tranzicijske pravde, sa raznih aspekata, dajući potpunu sliku izazova. Ova metodologija, gdje se kreće od suđenja i vijesti, detektiraju se trendovi i problemi, nakon čega objavljujemo analize, pa na kraju istraživačke teme – specifičan je i smatramo da daje potpuniju sliku društva i izazova koji se nalaze pred njim. Ovu metodologiju, sada primjenjujemo na naše izvještavanje o terorizmu, ekstremizmu, korupciji i migrantskoj krizi“, kaže Džidić.

Osim ratnih zločina, u posljednje tri godine BIRN BiH je svoj rad proširio i na teme koje su na određeni način posljedice rata i dio stvarnosti u kojoj živimo poput terorizma i korupcije, a dio je to veće mreže timova Balkanske istraživačke regionalne mreže koju vodi krovna organizacija BIRN Hub.

„Naši zadaci su isti regionalno, kao i naša vizija i misija i mislim da je BIRN u tom smislu jedinstven medij u cijeloj regiji jugoistočne Evrope, a i šire, i okuplja vrhunske stručnjake koji insistiraju na ljudskim pravima, transparentonosti, vladavini zakona i demokratizaciji“, kaže Džidić.

Pravda za žrtve ratnih zločina

U jednom od svojih izvještaja iz 2015. godine BIRN BiH je u analizi zaključio kako je u sedam prethodnih godina riješeno 30 posto prijava za ratne zločine, a da je tada pravosudnim institucijama ostalo da optuže ili obustave istrage protiv najmanje 7.000 prijavljenih da su počinili ratni zločin. Džidić pretpostavlja da se taj broj do danas i povećao.

„Lično bih rekao da su međunarodni i domaći sudovi uradili jedan značajan posao u procesuiranju odgovornih za ratne zločine. Imamo više stotina presuda, neke od kojih su zaista historijske i u njima je dokazan genocid, zločini protiv čovječnosti, korištenje silovanja kao zločina torture. Rekavši to, moram dodati da su isti ti sudovi imali brojne propuste – posebno u smislu komuniciranja svog rada, ali i politizacije. U posljednje vrijeme procesuiranje ratnih zločina je iznimno usporeno i politizirano – što nekako ostavlja mrlju na ranije uspjehe“, ocjenjuje on i navodi primjere slučaja Marka Radića koji je pušten u Hrvatsku gdje mu je skraćena kazna, Novaka Đukića koji je pobjegao u Srbiju i gdje izbjegava kaznu zatvora, ali i generalno veoma usporenog rada Tužilaštva BiH na novim predmetima.

Kao novinar koji godinama prati suđenja za ratne zločine i rad pravosuđa i kao magistar međunarodnog prava, Džidić je jedan od rijetkih izuzetno specijaliziranih novinara za ovu oblast u Bosni i Hercegovini. Kaže kako bi volio vidjeti veliki pritisak međunarodne zajednice da se fokus stavi na procesuiranje ratnih zločina u narednih pet godina – kako bi se riješio veći broj predmeta.

„Nikada svi predmeti neće moći biti riješeni – i u tom smislu pravda nikada neće biti ostvarena samo kroz suđenja. Zato, ključno je da se u BiH već od danas krenu razvijati drugi procesi tranzicijske pravde, poput istinskih komisija za utvrđivanje činjenica – a ne političkih pokušaja kakve imamo u BiH – i da se u školski sistem uvrste činjenice i kriminalizira negiranje zločina. Tada bismo mogli pričati o pravdi“.

Novinarstvo u BiH

Izvještavanje o ratnim zločinima i tranzicijskoj pravdi nije za svakoga i kao mladi novinar koji je završio studij novinarstva, Džidić nije planirao niti razmišljao o specijalizaciji u toj oblasti kada su njegovi prvi članci objavljeni u Oslobođenju prije 15 godina. Nakon završetka fakulteta i godine rada u Oslobođenju, dobio je priliku za tromjesečnu praksu u Institutu za izvještavanje o ratu i miru (IWPR) u Haagu gdje je naučio kako pratiti suđenja i imao priliku izvještavati sa velikih procesa, poput onog protiv Vojislava Šešelja. Po povratku u BiH nastavio je raditi za IWPR prateći neka od prvih suđenja koja su prebačena pred novoformirani Sud BiH.

„Smatram da bez rješavanja pitanja naše prošlosti bićemo osuđeni da ponavljamo greške i da kao država i region nećemo ostvariti napredak. Želim da moj rad bude određeni doprinos tome da se kreiraju narativi o ratu zasnovani na činjenicama, te da u njihovom srcu budu žrtve i preživjeli i poštovanje prema svakom životu“, kaže Džidić i na pitanje o tome kako vidi novinarstvo u BiH i kojim putem mladi novinari treba da krenu, poručuje da je mnogim redakcijama otežan rad ali da novinari i dalje mogu uložiti veći lični napor i raditi na sebi.

„Naravno da nije sve do novinara i da je jednostavnije u BIRN-u ili drugim NVO medijima insistirati na određenim standardima. Međutim, ono što često spomenem mladim novinarima jeste da izdvoje vrijeme da čitaju najbolje strane medije i da rade na sebi. Nekada postoje određene teme i način rada koje mogu ostvariti u svojim matičnim kućama – samo kada bi znali kako. Mali je broj vrhunskih urednika koji rade s mladim novinarima, na fakultetima se isto ne radi uvijek praksa, tako da bih rekao da je nažalost do pojedinaca, koji moraju da sami nađu fokus u vezi kojeg su strastveni – da li je to tranzicijska pravda, ili pravosuđe, ili javne nabavke, ekstremističke desničarske grupe ili sport, nije ni važno“.

___