Volim karikaturu bez teksta jer asocijativno polje značenja širi u beskraj.

Ja sam počeo svoju novinarsku karijeru dok je u Jugoslaviji postojalo dosta novina koje su gajile humor i karikaturu. Ovdje u Sarajevu – Čičak, Pavliha u Ljubljani, Karempuh u Zagrebu, Jež i Vetrenjača u Beogradu. Sarađivao sam gotovo sa svima.

Iz tog vremena, a to su rane pedesete godine, pamtim i prvu malo smjeliju karikaturu. Objavljena u slovenačkoj Pavlihi. Tada je premijer Jugoslavije bio Svetozar Vukmanović poznat po nadimku Tempo. Kriza kao i uvijek kod nas i Pavliha napravi karikaturu premijera kako sprinterski trči a okolo cijene koje rastu dok narod pored staze skandira: tempo, tempo.

Sarajevski Čičak je to prenio i odmah je bio ukinut. Naši su političari kao i uvijek bili najrevnosniji. Čičak je bio interesantna novina. Prvi je objavljivao strip romane.

Inače, dvije moje karikature u razmaku od 30 godina, na više načina, obilježile su moje novinarstvo. Jedna je unijela po prvi put u domaću karikaturu jedan zvanični motiv. Izazvale su veliku javnu halabuku iako to možda nisu bila moja najbolja djela.

Prva priča je iz 1968. godine. Bila je Zimska olimpijada u Grenoblu. Nacrtao sam prilično realno grb Jugoslavije i dva čovjeka koji iznose po baklju. Jedan na jednu drugi na drugu stranu. Ponijelo me ono tradicionalno nošenje olimpijskog plamena i tadašnja situacija prikrivenog nacionalizma u Jugoslaviji.

Prvo je Oslobođenju pisao pukovnik Jugoslovenske armije sa optužbom da napadamo na jedinstvo zemlje. I odmah su me počeli ispitivati. U redakciji su me pitali: Šta si napravio? A većina me zvaničnika pitala: Šta si mislio sa ovim? Vrlo brzo je zakazan sastanak. Direktor, Milan Knežević, morao je napisati tekst od nekoliko stranica objašnjenja. Moju su karikaturu na Centralnom komitetu napali Braco Kosovac i Ahmed Ćatić. Moju karikaturu i jednog fratra, a šta je on uradio, ko zna. Nakon tog sastanka dogovoreno je da glavni urednik Rizo Mehinagić i ja moramo otići do glavnog tužioca. Pitanje je bilo, jer je valjda to bilo po prvi put urađeno, može li se koristiti grb države u karikaturi. Doduše ja ga nisam karikirao već jasno nacrtao. Sve je to prošlo dobro. Tužilac je bio ljubazan. Tada je i nastala ona antologijska rečenica Rize Mehinagića koji mi je na izlasku iz kancelarije tužioca, gdje smo opomenuti da to ne ponavljamo, rekao: Nadam se da ovo neće uticati na tvoju kreativnost.

Samo nekoliko mjeseci kasnije neki je novosadski karikaturista, mislim da se prezivao Vojnović, iskoristio isti motiv odlaska baklje iz grba i dobio najveću jugoslovensku nagradu za karikaturu – „Pjer“. Još je kasnije bilo sličnih crteža u kojima je korišten isti motiv koji sam, eto, ja započeo.

Šta sam naučio iz ovog slučaja? Da je sve to politika. Da je tvoje da crtaš po svom unutrašnjem osjećaju i onako kako doživljavaš stvarnost. Da ne možeš uticati na vanjske okolnosti. Jedino na sebe. Otkrio sam takođe da mi je mnogo bliži crtež nego tekst odnosno da više volim vizuelnost karikature. Dok tekst često limitira na samo jedno značenje ogoljeni crtež proširuje asocijativno polje u beskraj.

Oslobođenje je bilo pretplaćeno na više časopisa tako da smo mogli vidjeti kakvih sve majstora karikature ima na dunjaluku. Upravo je taj dodir sa svijetom jedno od pogonskih goriva svakog stvaralaštva. Za karikaturiste svakako. Da ne spominjem kako smo svaki dan pratili ove naše, jugoslovenske majstore.

Druga je priča o karikaturi koju sam napravio na prelazu 1999. godine. Zapravo sam više razmišljao o one tri nule u narednoj 2000. Kako da to iskoristim? I to mi se poklopilo sa naše tri nacionalne stranke. To je istovremeno bila i dugogodišnja konstanta uređivačke politike Oslobođenja. Kritike nacionalnih stranaka i njihovih „postignuća“. Tako da sam na svakoj od devetki stavio fes, šajkaču i šeširić uz tekst: Nemojte se hasiti, dogodine ćete biti nule.

Onda je nastupio slučaj. Kao i uvijek politika. Javio se političar Halid Genjac ali mu je odgovorio urednik Oslobođenja Mehmed Halilović. Genjac je u optužbama na moju karikaturu upotrijebio čak moje ime aludirajući na nacionalnost. Koristio je, što bi se u današnje vrijeme kazalo govor mržnje ali to jednostavno nije moj stil. Razumijem da o svakoj karikaturi mogu postojati oprečni stavovi a moje je da branim svoje autorsko djelo. Ne sporim drugima da kritikuju moj crtež i tekst.

Ranije je bilo tek kad nekog osude onda ga možes i nacrtati. Sada ga možeš nacrtati kad god hoćeš ali ne smiješ ga osuditi.

Šta sam naučio iz svega? Da novinar, kako god da se izražava, tekstom ili karikaturom, mora govoriti o svom vremenu, istinito i nemilosrdno. Da se na napade ne treba previše obazirati jer je to dio posla. Kad sve prođe ostane samo crtež – ako je bio pravi.

Posljednji sam dobitnik najveće jugoslovenske nagrade za karikaturu Pjer (1991). Cijeli sam profesionalni život proveo u Oslobođenju.

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.