Tekst Boris Dežulović jedan je od onih pisaca koji pišu i po cijenu vlastite kože, autora Miljenka Jergovića, originalno je objavljen na internet verziji Jutarnjeg lista. Uz dozvolu uredništva, tekst prenosimo na Media.ba. 

U Njemačkoj 1933. na zao glas došli su književni kritičari. Partiji i Führeru, koji su se tek spremali da osvoje apsolutnu vlast i zabrane sve druge stranke i politička mišljenja, a naročito ona nedomoljubna, lijeva i komunistička, što će se i dogoditi nakon smrti starog Hindenburga, književna kritika i novinska polemika bile su neprihvatljive jer su smatrali kako intelektualne, poetičke i etičke smjernice književnosti i svem drugom pisanju trebaju doći od Naroda i Partije te da ulogu književnih i novinskih kritičara moraju preuzeti Stranačke Milicije i Sudovi. Na spomen kritike, bilo književne bilo društvene, Goebbelsu bi izbila pjena kao da se prejeo faks helizima.

Nekako u isto vrijeme, godinu-dvije ranije, godinu-dvije kasnije, kritičari su ozloglašeni i u Staljinovom Sovjetskom Savezu. Sud o onome što je napisano ili izrečeno smiju donositi samo Partija i Sud. Čemu kritičari? I čemu kritika kritike, koja nije izrečena u ime naroda? Dva sustava i dva domoljublja na neviđeno su se složila oko smisla kritičkog govora. Bilo je dovoljno dvojicu-trojicu pisaca i neupućenih novinara poslati u Dachau ili u Gulag, pa da se redakcije samoreguliraju u skladu s voljom naroda i da se piše i misli kolektivnom glavom.

Ali nećemo dalje o tome.

Prije nekoliko godina veći je dio Hrvatske bio senzibiliziran sudbinom i stradanjem Antonije Bilić.

Razotkrivanje njezina ubojice predstavljalo je neku vrstu kolektivne, stvarne ili hinjene, katarze. Uto se sastala grupa građana u Splitu i za djevojčinu smrt optužila homoseksualce i spolno drukčije osobe. Biva, policija je štitila njihovu povorku, i zato nije mogla pronaći ubojicu. U lokalnim novinama se, međutim, našao pisac koji je zaštitio svoje spolno drukčije sugrađane, homoseksualce i njihove simpatizere, tako što je do posljednje konsekvence izveo kritiku grupe građana koji su iskoristili smrt Antonije Bilić da bi se obračunali s različitima. Da nije bilo njega, tog pisca, pedere se moglo i u logore, moglo ih se kamenovati, stvarno ili metaforično, i mogao je cijeli Split, onaj glasni ali i onaj šutljivi, preuzeti kao svoje vlastito mišljenje one grupe građana. Smisao kritike, naime, i jest u tome da se izbjegnu kolektivna mišljenja i poistovjećenje zajednice s ekstremističkim zlom. Zato Goebbels i Staljin nisu željeli književnu kritiku, nego su je zamijenili partijskim i onim drugim sudovima.

Ali nećemo dalje o tome.

Boris Dežulović jedan je od onih pisaca koji pišu i po cijenu vlastite kože. Za takvo što postoje estetički, etički i karakterni razlozi. Prvi se tiču dara i poštovanja prema vlastitom daru, drugi se tiču čitatelja i poštovanja prema njegovom integritetu, treći se tiču proste narodske činjenice da je netko dobar čovjek. A dobar čovjek će se pisanjem za novine baviti uvijek na svoju štetu. Što to konkretno znači? Ništa drugo nego da će braneći dostojanstvo drugih - a drugi su uvijek u manjini, nezaštićeni su, ugroženi i ponižavani - ugrožavati svoje vlastito. Njemu će, umjesto njima, psovati mater pedersku, srpsku, balijsku, komunističku i naravno - jugoslavensku. Njega će pljuvati umjesto njih.

Na ulicama Splita, ili bilo kojeg drugog grada, nije sasvim lako prepoznati baš svakog pedera, Srbina, Židova ili muslimana. Ali je Dežulovića prepoznati lako. I tako će on biti protjeran umjesto sviju njih. On će biti protjeran da bi mogli biti protjerani svi oni. To je smisao borbe protiv književne kritike. Neka ulogu književnih kritičara preuzmu sudovi i suci, uzviknuo je 10. svibnja 1933. vođa njemačkih domoljubnih studenata, mladi nacist Herbert Gutjahr, bacajući u vatru knjige Heinricha Manna, Heinricha Heinea, Borisa Dežulovića. Ili Dežulović tada još nije napisao svoje spise? Ili mislite da oni ne bi završili u istoj vatri, dok je mladi student izvikivao: “Naše smo akcije usmjerili protiv nenjemačkog duha. Sve nenjemačko predajem vatri.”

Boris Dežulović već trideset godina ispisuje isti tekst, u različitim formama, novinskim i književnim žanrovima, u različitim povijesnim okolnostima, pod različitim partijama i režimima, ali pred istim ljudima i narodima. Mijenjale su se zastave, mijenjali se komiteti i vrhovništva, pa ono što je bilo lijevo postajalo je desno, i obratno. Ali ono što se nije sviđalo komunistima, nimalo se neće svidjeti ni nacionalistima. Između ostaloga i zato što su to bili isti ljudi u promijenjenim okolnostima, ali i zato što su i jedni i drugi mislili kolektivnom glavom i osjećali istim hladnim i bezdušnim kolektivnim srcem. Uvijek im je trebao netko tko će ostati u manjini, netko tko će zanoćiti izvan tora, da ga mogu noću, na nevidjelo, rastrgnuti i pretvoriti u hrpicu krvavih prnja. A kada se razdani, i kada ponovo zavladaju zakoni, da se može reći kako se ne zna tko je to učinio. Dežulović je noću lajao kao ovčarski pas. Upozoravao je da nailaze. Izjutra ih je vidio kad bi svi drugi okretali glave. Postoji nešto po čemu se ovaj pisac i novinar razlikuje od drugih pisaca i novinara: on nikada nije birao žrtve koje će braniti po osobnom afinitetu i simpatiji, pa da jedne brani, a druge prešućuje. Žrtva je za njega bila žrtva. Po tome Boris Dežulović veći je od svih novina i internetskih portala na kojima je pisao i na kojima će tek pisati.

Zašto danas govorimo o Dežuloviću? Hoćemo li o tome? Ne, nećemo dalje o tome, nego ćemo samo govoriti po mjeri vlastitog srca i pameti, u ime svoje i s uvjerenjem da živimo u zajednici koja ima svijest o važnosti književne kritike. U Europskoj zajednici, naravno. Koja se, da bi zajedništvo bilo još naglašenije, danas naziva unijom. Europskom Unijom.

Boris Dežulović autor je romana “Christkind”, priče koja se odvija negdje u dubokoj austrijskoj provinciji, pred kraj devetnaestog stoljeća. Stranac dolazi u varoš, i raspituje se za jednog dječaka. Taj dječak mogao se zvati Adolf Schicklgruber, ali njegovu se ocu Aloisu nije sviđalo to prezime, pa će svijet ovog dječaka upamtiti kao Adolfa Hitlera. Što bi mogao, ili što bi smio učiniti čovjek koji dolazi iz budućnosti i koji zna u što će se taj dječak pretvoriti? Ovako postavljeno pitanje nije etička fantastika, nego je prva i posljednja konsekvenca svakoga istinskog morala. Teoretski gledano, svatko može postati žrtva. Hoćemo li birati žrtve za koje ćemo se založiti? Iz “Christkinda” - jednog od najboljih i najnepročitanijih naših romana u posljednjih četvrt stoljeća - proizlazi način na koji Dežulović javno nastupa. Ova je knjiga svojevrsni moralni manifest.

Dvije godine kasnije, u kasnu jesen 2005, objavljuje “Pjesme iz Lore”, knjigu o logoru na kraju grada. U tim pjesmama Dežulović ne govori glasom žrtve - kao što bi bilo očekivano - nego glasom zločinca. Bez hiperbola i pretjerivanja koristi krvnikove argumente, pretvara ih u pjesnički tekst, i svome čitatelju približava životne i moralne razloge onog koji je ubijao. Navodi ga da se s njim identificira, a onda da iz takve identifikacije razmišlja o naravi zločina. Zahvat je u poetičkom smislu opasan, a u etičkom smislu razoran. Toliko razoran da su na ovu knjigu škripali zubima i prešućivali je oni kojima je i bila upućena. Dok su drugi, hvaleći je, pokušavali na sebe preuzeti Dežulovićev blagoslov i dio njegova moralnog autoriteta. Ali nije on biskup, pa da blagoslivlja. Moralni autoritet je neprenosiv, ne može ga se presaditi, kao što se ne mogu drugome presaditi dvadeset Dežulovićevih nokata.

Ovaj njegov čitatelj nipošto se ne bi zaklanjao njime. Svi smo u ovoj stvari sami pred sobom, pred svojim životima, pred svojom dušama i tijelima, koje valja utješiti i nahraniti. O Dežuloviću govorim jer njega ne mogu zatajiti. I to ne pred drugima, koji će o njemu misliti svoje, nego ga ne mogu zatajiti pred sobom i pred svojim tekstom. Drago mi je što ga imam u svome jeziku i svojoj kulturi. Opet iz tri vrste razloga: poetičkih, etičkih i karakternih. Bez njega ovaj bi jezik bio pust i ove bi novine bile prazne. Bez Borisa Dežulovića na ulici bi vidljivi postali svi Srbi, homoseksualci, muslimani, Jugoslaveni, komunisti, Židovi, tojest svi koje njihovi zadivljali susjedi smatraju Srbima, homoseksualcima, muslimanima, Jugoslavenima, komunistima i Židovima. Ovako, on je vidljiv umjesto njih.