Novinarske ekipe ne bi smjele snimati osobe u šoku krupnim kadrovima.

foto:Privatna arhiva/Aida Hadžimusić

Reporterka Al Jazeere Balkans Aida Hadžimusić i snimatelj Mirsad Bukvić, prva su novinarska ekipa iz Bosne i Hercegovine koja je stigla u  Gaziantep u Turskoj, mjesto koje je u ponedjeljak pogodio razorni zemljotres jačine 7,8 stepeni po Rihteru.

Treći dan u pogođenim područjima Turske i Sirije spasioci ispod ruševina tragaju za preživjelima. Iz sata u sat raste broj žrtava. Prema posljednjim podacima, poginulo je gotovo 12.000 ljudi, od čega više od 9.000 u Turskoj gdje je više od 50 hiljada povrijeđenih. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, čak 23 miliona ljudi moglo bi biti pogođeno posljedicama zemljotresa. O tome je uživo u srijedu navečer u programu Al Jazeere Balkans izvijestila Aida Hadžimusić, treću noć od razornog zemljotresa. Nakon toga kratko je odgovarala na pitanja Mediacentra Sarajevo o tome kako se snalaze novinarske ekipe nakon katastrofalnog zemljotresa koji je pogodio jugoistočnu Tursku i sjevernu Siriju.

Situacija je, kaže Aida Hadžimusić, dramatična prije svega jer vrijeme od 72 sata, u kojem postoji vjerovatnoća da se ispod ruševina pronađu živi, curi, a sa protokom vremena nada za pronalaskom onih koji su ostali ispod ruševina je sve manja. Cijeli dan je izvještavala iz naselja u Gaziantepu u kojem se od zemljotresa srušila desetospratnica.

“Cijeli dan pratim kako uklanjaju dijelove srušene zgrade, u betonu buše rupe i onda pokušavaju dozivati žrtve, nakon čega teškom mehanizacijom sklanjaju komade srušene zgrade”, priča ona.

Kaže da joj najteže pada da gleda ljude u situaciji u kojoj znaju da je neko od njihovih najbližih ispod ruševina, a ne mogu uraditi ništa. Nadaju se i čekaju informacije.

“Gledam jednog starijeg čovjeka, koji sjedi i gleda u tu ruševinu, fikser mi kaže da su mu u toj zgradi živjeli sin i unuci. To mi je strašno, kako su u sred noći životi samo nestali. Teško mi je gledati te ljude u tom stanju šoka”, kaže Hadžimusić.

Princip kojim se vodi je, kako objašnjava, novinarska etika, a jedan od postulata novinarske etike nalaže kako da se ponašaš u situacijama u kojima intervjuišeš osobu koja je u stanju šoka. To između ostalog znači da ljude koji su u takvom stanju ne snimaju krupnim kadrovima i da “ne eksploatišu njihovu bol”, da sa što više razumijevanja i empatije, ali racionalno, rade na pričama.

“Da prosto ne zloupotrebljavaš to njihovo stanje, da ih ne preeksponiraš. Moraš jednostavno znati u kakvom su ljudi stanju”, dodaje ona.

Novinarske ekipe u naselju u kojem se nalazi i ekipa Al Jazeere Balkans u Gaziantepu suočene su sa istim problemima kao stanovnici tog teško pogođenog područja. Teško je naći hranu, restorani i pekare ne rade, u prodavnicama i na benzinskim pumpama više nema kupiti osnovih životnih potrepština.

“Nigdje u marketima ne možemo naći da kupimo hljeb. U jednom marketu smo pronašli grickalice pa se tako hranimo. Hladno je, ali ne žalimo se. Kada vidimo ove ljude šta preživljavaju, ne trebamo se žaliti. Mi izvještavamo, to nam je zadatak, to je naš posao”, objašnjava ona.

Jugoistočni dio Turske i dalje se vodi kao trusno područje u kojem svi strahuju od novih potresa. Hadžimusić kaže da je bilo strah u jednom trenutku kada joj je kolega iz Rumunije ispričao da je hotel koji je rezervisao kada je stigao u Gaziantep već bio srušen.

“Mislim da je ključna stvar u savladavanju tih prepreka. Prvo, da razumiješ zašto si tu. Nisi tu zbog sebe, tu si zbog zadatka. Najmanje si tu ti bitan kao neki novinar. Sve oko tebe je bitnije i trudiš se da budeš jedan kanal kroz koji ćeš ispričati tu emociju, ali naravno na jedan suptilan način, na koji ćeš prenijeti činjenice, informacije bez senzacionalizma. Trudiš se da budeš objektivan i da to radiš na najbolji način”, dodaje ona.

Ono što je važno, kako kaže, da je sa njom Mirsad Bukvić, kolega koji je bio u ratu, i koji je prošao neke od najtežih, najizazovnijih i najopasnijih novinarskih zadataka i terena.

“Sve mi olakšava to što imam njega, što nam je komunikacija jednostavna, što se jako lako dogovaramo i što znam da se mogu na njega osloniti u bilo kojem trenutku”, dodaje Hadžimusić.

U cijeloj situaciji, kakva je danas u Turskoj, kako dodaje, kao novinar uđeš u stanje uma u kojem znaš da moraš biti na tom mjestu. Kada su im otakazali let iz Istanbula za Gaziantep nervirala se jer je, kako kaže, znala da mora biti tamo da bi radila svoj posao.

“To te nosi, ne osjećaš umor. Mi nismo spavali, 12 sati smo iz Istanbula putovali do Gaziantepa, hiljadu je nepredviđenih situacija, ali pomaže što sam na terenu snalažljiva i što ti teren uvijek pokaže na neki način zbog čega radiš ovaj posao, jer na ovakvim terenima koji su daleko izazovniji od svakog parlamenta, na primjer, imaš priliku ispoljiti taj novinarski osjećaj za ljudsku priču i ljudsku sudbinu”, zaključuje ona.

___