Tehničari i novinari – «ljudi sa radija»

Tehničari i novinari – «ljudi sa radija»

Tehničari i novinari nekadašnjeg Radio Sarajevo morali su da savladavaju mnoge tehničko - tehnološke izazove i rizike svake vrste da bi uradili dobar program. Evo nekoliko gotovo anegdotskih  priča o događajima kojih se prisjeća jedan od svjedoka tog vremena.
 
Kad sam došao na Radio Sarajevo, sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka, dočekala me je priča o Mehi Sokoliji. Bio je to tehničar sa već dugim stažom realizacije direktnih prenosa i reportažnog praćenja važnih događaja. Meho je bio pravi majstor svog zanata. Odlično je rukovao reporterskim magnetofonom, a još bolje cijelim  sistemom uređaja, žica telefonskih priključaka da bi se realizovao direktan radio prenos sa nekog mitinga, prvomajske parade, otvaranja nove fabrike  «u znak novih radnih pobjeda», kako se tada govorilo. 
 
Meho sa još par terenskih tehničara bio je stalni član ekipa Radio Sarajeva koje su pratile predsjednika Tita na njegovim putovanjima po Bosni i Hercegovini. U to vrijeme poznati reporteri Radio Sarajeva, Ante Štrelov, Savo Trifunović, Mladen Paunović, Brano Đuranović, Ivica Mišić, Zoran Popovski, Nikola Duždević, Ivica Mišić...bili  su  najsrećniji kada im tehnički rukovodilac na radiju dodjeli za tehičara Mehu Sokoliju. 
 
Uspješno izveden prenos
 
Prilikom jdne proslave na Grmeču, sa koje je trebalo obaviti  direktan radio prenos i zatim poslati izvještaj u redakciju, došlo je do prekida telefonskih veza između pošte i Sarajeva. Meho je kao iskusni telefonista i radiotelegrafista još iz tadašnje Jugoslovenske narodne armije, uzeo «penjalice»  od poštanskih  telefonista, popeo se na nekoliko telefonskih stubova i  otkrio gdje je nastupio prekid i priručnim indukcionim aparatom, koji smo imali uvijek u našoj opremi, stupio u kontakt sa našom centralom vodova. Prenos  je uspješno izveden. 
 
Bilo je to vrijeme kada smo se morali snalaziti i putem «štapa i kanapa». Najcjenjeniji ljudi iz tehnike bili su oni koji su se mogli  u svemu snaći. U šezdesetim godinama tehnički razvoj radija bio je u izvjesnom zastoju, projektovanje novih sistema je stalo, a ni novca ni inženjerskih kadrova nije bilo za velike poduhvate. Priča se, kada je na posao priman neki  inženjer, a jedan stari tehničar, koji je bio u ispitnoj komisiji, rekao mu je: «U redu školarac, a znaš li ti  popraviti  radio aparat?». Bilo je i drugačijih primjera. Po svjedočenju jednog od tehničara u servisu održavanja, Ibre Bujaka, kad su njega primali na posao komisija ga je dobro prorešetala sa matematikom i fizikom. 
 
Potpiši da neće biti prekida!
 
Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih  fundus Radio Sarajeva počinje se obogaćivati sa mladim  inženjerima. Oni, uz starije kolege, počinju  projektovanje novih studijsko režijskih prostora i  realizaciju vrlo složenih radio prenosa  sa reportažnim kolima i brojnim reporterskim mjestima povezanim radio vezom i telefonijom. Mnogi događaji praćeni su lošim vremenskim situacijama, ponekad i sa nesigurnom i nedovoljno isprobanom opremom a, katkad i u uslovima koji su nosili puno rizika i stresa, što nije imalo veze sa tehnikom. Sjećam se jednog od njih...   
 
U proljeće 1978. godine bila je velika proslava 35 godina Bitke za ranjanike u Jablanici. Okupila se velika JRT ekipa poznatih radio reportera i još veća ekipa tehničara, snimatelja, kablomana,vozača... Skupilo se mnoštvo svijeta, Tito govori. Naši kablomani su razvukli kablove  preko krošnji stabala, nekakvih improviziranih stubova, ali dosta toga je bilo i na zemlji, kuda se kretalo  mnoštvo ljudi. Imali smo kanalice za zaštitu kablova, ali se nikad ne zna hoće li u nekoj situaciji to mnoštvo ljudi  nagnječiti ili raskinuti neki  kabl.  U jednom trenutku, pred sam početak prenosa, šefu naše tehnike Čedi Pecelju, prišao je neki čovjek i pozvao ga u šator pored reportažnih kola: »Garantujte, potpišite da prenos neće biti  prekinut!!!«. Ostali smo svi zaprepašćeni, jer se takva formalna garancija nikad ne može dati, iako smo  na najveći stepen odgovornosti i sami stavili uspješnost ovog poduhvata.
 
Potpisao sam i da neće biti prekida u tv signalu sa borilišta, ali, ako se to kojim slučajem i desi, za svaki minut prekida u direktnom programu dužni smo platiti odštetu od 32 hiljade dolara.
 
Nekoliko  godina kasnije, kada sam vodio Direkciju za tv i radio pokrivanje XIV Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, potpisao sam ugovor sa Olimpijskim komitetom za prodaju tv prava američkoj kompaniji ABC  na  tada basnoslovnih 80 miliona dolara. Potpisao sam i  da neće biti prekida u tv signalu sa borilišta, ali, ako se to kojim slučajem i desi, za svaki minut prekida u direktnom programu dužni smo platiti odštetu od 32 hiljade dolara. 
 
Za prekid prenosa Titovog govora se ne bi platila novčana kazna, već ko zna šta drugo. Srećom, jedan prijatelj iz političkog vrha je ubjedio ljude iz uprave državne bezbjednosti da ćemo sve učiniti kako do takvog nečeg ne bi došlo i ništa nismo potpisali. 
 
Tehnika – nekad novinarski kompleks?
 
Kao mladi novinari na radiju, imali smo možda i neku vrstu kompleksa tehnike koja je bila u našoj službi, ali nam se, činilo se, «držala» važno, daleko od nas i iznad nas. Tehničarima  je bio  posao da brinu o tonu, o signalu koji šalju na predajnike, o ispravnosti i nabavci uređaja, dakle mnogo stručnim  poslovima koje je svako veoma uvažavao. Novinari su trebali da imaju notes, olovku i «samo» pišu. Novinari su u to vrijeme bili svrstani u tzv. „društveno-političke radnike“, a to je velika i široka kategorija, od partijskih ličnosti različitog nivoa do članova i aktivista brojnih društveno-političkih organizacija. Da bi se postalo novinar, na početku rada Radio Sarajeva bilo je važno novinarsko iskustvo iz NOB. Vodilo se računa o opštem obrazovanju, ali se novinarom moglo postati i sasvim slučajno, sticajem različitih okolnosti, a ne samo «političkom preporukom», kako se danas misli. Jedan vrsni urednik nam je pominjao kako je na radio stigao, kao mladi demobilisani vojnik, koji se upoznao sa poslužiteljicom u zgradi, a direktorica je prihvatila njenu prepouku. 
 
Kad sam ja došao na radio  institucija konkursa sa odavno primjenjivala, a uslov je bio završen bilo koji fakultet. Tada nije bilo neke škole ili fakulteta za novinarstvo. Smatralo se da je novinarstvo «zanat» koji se izuči kad se zaposliš. U svakom slučaju, sve je pomalo djelovalo da novinar može biti ko hoće (što baš nije tačno), a čovjek u tehnici samo sa papirom odgovarajuće tehničke škole ili fakulteta. A «tehnika» u rukama novinara u prvo vrijeme mogla je biti samo pisaća mašina, eventualno nešto kasnije i mikrofon magnetofona. 
 
Nosi me osjećanje da su u razvoju radija prvi na potezu bili upravo ljudi iz tehnike. U to vrijeme tehničke novosti i novi uređaji  do nas programaca su stizali tek kad bi počela njihova  nabavka i ugradnja, a nismo razmišljali o tome kakav je program moguće praviti kad jedno jutro iskrsne novi uređaj. Ljudi iz tehnike su imali priliku da odlaze na sajmove opreme, da dobijaju tehničku literaturu, da  se sastaju sa kolegama iz drugih stanica i razgovaraju o novostima iz radio tehnike, da odlaze na kurseve i specijalizciju u razvijenije centre. Činilo mi se da je programcima  upravo bio nedostatak što malo znaju o programskim novitetima izvan našeg radija, što se ne pripremaju za najefektnije korišćenje mogućnosti novih uređaja. Jedan od izuzetaka koji nisu potvrđivali ovakvo pravilo  bili su programsko - tehnički timovi u produkciji dramskog programa. 
 
 
Radio Igman: programska i tehnička ekipa na uspostavljanju mobilne radio stanice 1985.
 
Radio je unutar sebe imao stroge hijerarhijske i radne principe, podjelu poslova, nadležnosti i odgovornosti. Oba segmenta proizvodnje tekla su nekako «paralelno», a u finalu proizvoda spajali su ih precizna tehnička pravila. Sve je to izgledalo super sigurno i tehnički korektno, a kad bi došlo do nekog incidenta nastajao bi pravi  dar-mar. 
 
Italijani »upali» u program
 
Jednom prilikom  u program je  upao signal neke italijanske radio stanice. Svega par minuta dok neko to nije primijetio. U radiju je nastala konsternacija: neprijateljska diverzija ili nečija  greška?! Pokrenuta  je obimna istraga. Sjećam se, tehnički direktor proizvodnje je tvrdio da je od njega «otišlo sve  korektno». Programci su govorili da oni i inače ne znaju ništa o tome jer njihov posao završava u reprodukcionom studiju. Iz sektora penosa i predajnika su pokušali da naivnom argumentacijom nađu opravdanje: signal je sa predajnikka otišao korektno, a mi nismo zaduženi da ga pratimo i brinemo o tome šta on sadrži.  Konačno je otkriveno da je riječ o upadu inostranog programa u naš signal vjerovatno zbog loše izbaždarenog italijanskog predajnika, u svakom slučaju, njihovom greškom, a ne nekom «unutrašnjom diverzijom». Kažnjeni su dežurni na predajniku «što ne slušaju program.»  
 
Kad je za direkora Radio Sarajeva došao Faik Dizdarević on je preko Jugoslovenske radio televizije i diplomatskim kanalima pokrenuo veliku aktivnost u Međunarodnoj telekomunikacijskoj uniji (ITU) u Ženevi da se sarajevske frekvencije bolje zaštite. A nama je ostalo da regulišemo naizgled jednostavniji  problem – da uspostavimo interaktivan programsko-tehnički sistem planiranja, pripreme, produkije,  praćenja emitovanog programa i ocjenjivanja kvaliteta na osnovu onoga što je u konačnici došlo do slušalaca. 
 
Ipak nije sve u tom smislu išlo tako lako. Najveći problem je bio što je naš radio dugo robovao staroj koncepciji da su u zgradi prostorno strogo odvojeni sektori programa i tehnike. Ja sam Radio Sarajevo, u Ulici Danijela Ozme 7, zatekao u takvom stanju. U potkrovlju je bio sektor  predajnika i  veza i teleprinterska sala, na dva sprata ispod su bile redakcije, a još niže studijsko – reprodukcijski  prostori. To me podsjećalo na organizaciju izdavanja «Oslobođenja», gdje sam prvo počeo raditi.; u jednoj zgradi bile su «novinarske» redakcije i kad bi se tekstovi napisali i uredili, tehnički urednik ih je nosio u susjednu, prvo do slovoslagača, a zatim do mašinista koji su štampali novinu. Na radiju je ova odvojenost nekako funkcionisla  sve dok  se nije pojavio živi i interaktivni program, kada je trebalo donositi brze programske odluke. Mnoge novinarske forme tražile su neposredno učešće i brzu komunikaciju svih aktera u produkciji.  Jednostavnija terenska tehnika i  potreba  brzog izvještavanja uskoro su razbili te ponekad činovničke ograde. Većina programskih projekata postala je interaktivna simbioza rada novinara, tehničara, reditelja, voditelja, muzičkih urednika... Novi radio je tražio i novu vrsrtu ljudi, čvrsta ograničenja između pojedinih profesija su labavila, nastajao je novi profil profesionalaca.  
 
Uređivački tim Radio Sarajeva trenira kiparske kolege, Nikozija 1978.
 
A za slušaoce, kao i danas, program radija bio je jedinstven proizvod  tona, poruke, govora, muzike, atmosfere... Radio aparat, ta čarobna kutija na počasnom  mjestu u našim stanovima, koja je govorila i svirala, sve nas zaposlene na radiju u javnosti je identifikovala samo kao «ljude sa radija». 
 
Njeno veličanstvo – «rora»
 
Bio sam nekoliko dana u posjeti Radio Beogradu i tamo vidio kako se na nov, nama neuobičajen način, prozvodi radio program. Novinari su sjedili odmah uz tehničare, komunikacija do studija bila je samo par koraka, fundusi traka bili su na dohvat ruke, a servisi agencija na samom stolu urednika. Sve je izgledalo neko življe, životnije... Nisu bez razloga prvo Radio Beograd, a zatim Radio Zagreb modernijom koncepcijom ustrojstva produkcije dali vjetar u leđa novim programskim formama.
 
Kod nas je bilo drugačije. Teleprinterska soba je bila u potkrovlju, pa su se teleprinteristi  snašli da svaki čas ne trče na sprat niže - nad stolom šefa deska probili su otvor i postavili jednu cijev, mi smo je zvali «rora», kroz koju su ubacivali smotuljke agencijskih vijesti. Do reprodukcionih studija trebalo je sletiti sprat dva niže. Bilo je tragikomičnih trenutaka. Dežurna koleginica u desku je u trci niz stepenice da ne zakasni emisija «Novosti dana» slomila nogu. Već  pominjani tehničar Meho Sokolija je nevjerovatnom brzinom jednom prilikom uspio smotati razasutu magnetofonsku traku koju su novinari iz deska bacili sprat niže u nadi da će tako brže stići do tehnike.
 
Osokoljen onim što sam vidio u Radio Beogradu, sačekao sam  sastanak kolegija da kao prvi korak rekonstrukcije pogona ukinemo «roru» i teleprintere snesemno u desk.  Tadašnji direktor, inače vrstan novinar pisanog novinarstva, ali i sam sa nekom vrstom kompleksa prema radio tehnici, sa kojom se nikad nije susretao, napravio je pravi skandal zbog takve «nebulozne ideje». Pogotovo na moju kvalifikaciju «Njeno veličanstvo – rora», čime sam posprdno aludirao na dostignuti stepen programsko tehničke tehnologije u radiju. 
 
Ipak, te godine započelo je prilagođavanje prostora za živo vođene programe, ali se koncept interaktivnog smještaja svih dijelova produkcije realizovao tek izgradnjom novog RTV doma, 1984 godine.  
 
1968. radio pobunio studente ?!
 
U proljeće 1968 godine, u vrijeme studentskih demonstracija protiv «crvene buržoazije», kolega Arif Zulić i ja smo pratili veliki studentski zbor pred Filozofskim fakultetom. Nakon njega su studenti krenuli na marš ulicom Obala i natrag dao zgrade Vlade (današnjeg Predsjedništva). Izvještaj smo emitovali u večernjem dnevniku, negdje u trenutku kada je milicija već rasturala demonstrante, preko puta našeg radija, u malom parku i pred  zgradom vlade.
 
Odmah nakon dnevnika pozvali su nas dvojicu u Centralni komitet. Svi tadašnji političari su bili u velikoj sali za sjednice. Vladalo je opšte uzbuđenje, jedna aktivistkinja je stalno ponavljala »Spasite nam državu!» Kad smo mi ušli Cvijetin Mijatović nas je dočekao riječima: «Šta to radite, pozvali ste studente na razbijačke demonstracije, da ruše državu...?!» Branili smo se da smo samo prenijeli ono što se desilo; na mitingu su govorili i studenti i profesori  i visoki političar Munir Mesihović, a zatim je student Okuka pozvao na «mirne manifestacije».  
 
Nekoliko dana ranije svi mediji su govorili o demonstracijama u Beogradu, koje je smirenim govorom  nekako zaustavio Veljko Vlahović na Savskom mostu. Kad su mediji u Beogradu iscrpno izvještavali zašto ne bi i mi? Srčano nas je branila glavna urednica Dana Raković, tada i član Centralnog komiteta, i na kraju je povukla zadnji adut: preslušati «izlazni registrator» ili »crnu kutiju», kako smo je mi uputnije zvali. Ta «čarobna» tehnička sprava, koja je na ne baš dobroj magnetofonskoj podlozi, snimala sve što ide iz studija, spasila nas je od tada ozbiljne političke osude da smo «pozvali studente na pobunu». Na snimku nije bilo ništa od toga što je neki aparatčik Centralnog komiteta protumačio. Ipak, urednik nam nije dozvolio da se ovakav izvještaj ponovi u vijestima u 22 časa.
 
«Registrator»  programa i danas postoji u Radiju BiH. Možda ga više ne zovu  «crna kutija»?! 
  
Kako je tehničar zamijenio novinara...
 
Bilo je različitih događaja, ozbiljnih, ali i i komičnih u kojima smo doživljavali sveprisutnost tehnike u našem radu. Postoje mnoge priče o tome.  Jedna od njih je vezana za tadašnjeg mladog tehničara Nermina Dizdarevića koji je 1973. godine došao na radio i zaposlio se u servisu za održavanje opreme. Jednog jutra Nermin je bio u tzv.  pasivnoj dežuri, kao tehničar za slučaj da se nešto pokvari. Kad je došao na posao našao je dežurnog novinara koji je malo «bučno» proveo noć i nije mogao urediti vijesti. Nermin se prihvatio nesvakidašnjeg posla: pregledao je vijesti  koje su stigle na «tiker», odabrao nešto što je, po njemu, bilo važno i zanimljivo. Dao daktilografkinji da prekuca i odnio spikeru da pročita. Nermin se kasnije šalio da je novinarski posao tako lagan da ga mogu raditi i tehnničari. A u ozbiljnijem razgovoru uvjek bi rekao kako je novinarsko – tehnička solidarnost nužna i velika, što je pomalo odudaralo od nastojanja tehničkih rukovodilaca da svaki posao «drže zasebno» i «da se zna šta je čije.»  
 
Mladi tehničari Radio Sarajeva na obuci u Njemačkoj. Nermin Dizdarević drugi s desna.
 
...a kako je  novinar zamijenio tehničara
 
I ja sam se sjećam  jednog događaja kada sam morao odigrati ulogu tehničara – snimatelja, iako se novinari u to vrijeme u taj posao nisu mogli miješati.  Prilikom posjete predsjednika Tita Jajcu 1973, njegov avion je sletio na vojni aerodrom u Banja Luci. Mene i tehničara sa Nagrom poslali su na doček. Protokol je međutim odlučio da «na prvoj liniji» Titovog dočeka može iz našeg radija  biti samo jedan od nas – snimatelj ili novinar. Morali smo donijeti veliku odluku – ili ja, jer moram sve vidjeti i napisati,  ili tehničar koji mora sve snimiti šta Tito kaže i ša će njemu reći. Donijeli smo najracionalniju odluku – idem ja! Izgleda je kolega tehničar imao više povjerenja u mene, a ne ja u njega. Natovario sam na rame teški magnetofon Nagru, uključio mikrofon i prvo pošao da snimim Titov mimohod počasne čete: raport, Titov otpozdrav i na kraju vojnički pozdrav «Služimo narodu».
 
Sve se odvijalo munjevito. Trebalo je na par metara od Tita, na početku i kraju mimohoda, snimiti scenu, a dok bude prolazio četu povući se u stranu. Uhvatila me je panika, činilo mi se da će teški magnetofon svaki čas pasti sa ramena, a mikrofon je «odletio u nebo»...Uspio sam se nekako zadržati na nogama, a Titova pratnja je sa zaprepašćenjem gledala kako ću upropastiti veličinu događaja. Snimak je ipak uspio.  
 
Sarajevski «ludisti»
            
Još jedan slučaj «problema sa tehnikom» je vezan za Bobana Vojnova i Sulejmana Softića, naša dva vrsna stenografa koji su radili u smjenama i primali vijesti dopisnika sa terena. Njih dvojica, uz naše teleprinteriste, uvijek su prvi saznavali važne vijesti. Ali neko iz tehnike je odlučio da kao novitet nabavi jedan uređaj, sličan današnjoj telefonskoj sekretarici, koji je prikopčan na telefonsku liniju. Kad bi se automatski telefon uključio na poziv akitivirala bi se magnetofonska traka za snimanje. Kao i o drugim tehničkim novotarijama, mi u redakcijama o tome nismo ništa znali. Ova «mašina» se pojavilaa iznenada. Neko je došao u desk i uređaj priključio na dopisnički telefon; više neće biti potrebno noću dežurstvo stenografa, sve će biti automatski snimljeno. 
 
Kad su Boban i Suljo saznali za ovo dali su se u proteste. Za štrajk se u to doba nije znalo, ni smjelo misliti, ali su zato obojica zaprijetili gorim - da će aparate slupati. Stenografi su u to vrijeme bili visoko cijenjeni stučni ljudi, nešto kao simultani prevodioci, pa se sa njihovim gnjevom nije moglo šaliti. Prozvali smo ih  «ludistima» , po ludističkom pokretu u Engleskoj kada su radnci pred strahom od industrijske  revolucije lupali  mašine koje su ih trebale da zamijene. Mnogo kasnije, i u sklopu opšte tehničke rekonstrukcije radija i uvođenja živih programa, potrebe za stenografima su se smanjivale, a i naš Boban i Suljo su otišli iz radija i počeli se baviti drugim poslovima. 
 
Ćamilova «tehnika»
 
Radio prošlog stoljeća imao je u svojim redovima mnoge poznate književnike. Ja sam zatekao generaciju Zaima Topčića, Šukrije Panđe, Ćamila Sijarića, Vlade Dijaka... Oni su pisali radio reportaže ili uređivali različite kulturne i obrazovne emisije. Da im je tehnika i bila pri ruci sumnjam da bi je se laćali, jer je njihova kreacija bila u pisanju.
 
Ćamil Sijarić - novinar, putopisac, književnik
 
U kulturnom programu  je radio i i poznati knjževnik Ćamil Sijarić.  U sobi je bio jedan  telefon koga je koristilo nekoliko novinara. Ćamil je pisao divne putopisne reportaže i nervirala ga je stalna zvonjava telefona. A još više ona situacija kida se na pisaćoj mašini, usred stvaralačkog  zanosa, oglasi zvonce i time upozori pisca na mašini da je «istekao» red i da valjak koji reguliše pisaće redove treba vratiti na polaznu poziciju. I kad bi zvonce zazvonilo, Ćamil bi često uzimao telefonsku slušalicu u ruku i pomalo ljutito se javljao: »Halo, ovdje Ćamil.» Tehničar Mato je predložio da sa Ćamilove mašine bude isključeno zvonce, da ne bude zabune između telefona u pisaće mašine, ali za to nije bilo potrebe. Ćamilova se mašina u međuvremenu pokvarila, a zvonce je neki snalažljivi tehničar dobro «izbaždario» da ne liči na telefon.
 
Negdje pred rat, kad smo uselili u novi RTV dom, bila je ideja da se u novim prostorima napravi i muzej zvuka i slike,  uređaja RTV Sarajevo od osnivanja 1945 godine. Zamislili smo i da Ćamilova pisaća mašina bude eksponat.  Muzej zvuka i slike nije napravljen, ali je ostala ova priča o Ćamilu.