Tri najveće prepreke u ostvarivanju prava na slobodan pristup informacijama u Srbiji su neutemeljeno pozivanje institucija na tajnost podataka, sporo odgovaranje na zahtjeve – često tek nakon podnošenja žalbi, kao i  ćutanje administracije (potpuno ignorisanje zahtjeva ili davanje nepotpunih informacija).

 

Istraživanje objavljeno u publikaciji „Slobodan pristup informacijama: teorija i praksa“ pokazuje da za probleme u pristupu informacijama od javnog značaja krivica ne leži samo u sporosti i odbijanju institucija da pruže informacije već i u nedostatku stručnosti osoba zaduženih za odgovaranje na zahtjeve.

 

„Imamo službenike koji nisu dovoljno obrazovani, lica koja se bave postupanjem po zahtevima - uopšte im to nije primarni posao nego nešto što im je usput dodeljeno uz neku drugu funkciju koju već obavljaju. Verovatno  bismo poboljšali taj čitav proces da i oni budu malo više edukovani i da se nekako jasnije odredi šta je čija uloga i šta sve spada u tajnost, šta je sve informacija koja bi trebalo da bude dostupna“, objašnjava Ivana Jeremić, novinarka Centra za istraživačko novinarstvo Srbije (CINS).

 

Marko Milošević, istraživač Beogradskog centra za bezbjedonosnu politiku (BCBP), kaže: „Najlakše je kritikovati državne institucije, mi smo pokušali da nađemo razloge gde leži ta loša praksa. Znali smo da sankcije same po sebi nisu dovoljne jer ako kaznimo nekoga ko ne ume da radi svoj posao, to je kratkoročno – i dalje će se nastaviti loša praksa. Prema tome, naša ideja je bila da vidimo gde postoji prostor za obuku, za povećanje kapaciteta, koje sadržaje treba stavljati kao dostupne i slično.“

Pravo na pristup informacijama u Srbiji je regulisano Zakonom o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja iz 2004. godine koji je nakon donošenja još nekoliko puta dorađivan. Prema procjeni međunarodnih organizacija „Pristup informacijama“ i „Centar za zakon i demokratiju“, Srbija se nalazi na prvom mjestu po kvalitetu zakonske regulative iz ove oblasti (BiH na 23. mjestu).

 

Ipak, prema riječima Predraga Petrovića, izvršnog direktora BCBP-a, postoji značajna razlika između zakonske regulative i njene primjene u praksi, što je bio i glavni motiv za ovo istraživanje koje je provedeno tokom 2013. godine.

 

Kako bi se sami uvjerili u primjenu zakona, autori publikacije poslali su identične zahtjeve za pristup informacijama na 45 adresa javnih institucija: državnih organa, javnih preduzeća i lokalnih samouprava. Zahtjevi su sadržavali upitnike o iskustvima institucija, njihovim statistikama, kapacitetima i načinu rada pri odgovaranju na zahtjeve. Odgovorile su samo 23 institucije.

 

Marko Milošević iz BCBP-a rekao je da je tek trećina institucija dostavila odgovore u predviđenom zakonskom roku od 15 dana, dok je jedan odgovor stigao nakon čak dva mjeseca. Najviše pozitivnih odgovora na zahtjeve imaju državni organi a najmanje javna preduzeća.

 

 

 

Na adrese istih 45 institucija, autori su poslali i takozvani test zahtjev, ovoga puta se ne predstavljajući kao članovi organizacija ili novinari već kao obični građani. Zahtjev je sadržavao tri pitanja: o visini primanja direktora, zapošljavanju u instituciji i troškovima reprezentacije. Odgovorilo je samo 15 institucija.

 

„Mnogo revnosnije odgovaraju na upite organizacija nego građana“, kaže Ivana Jeremić iz CINS-a. „Organizacije imaju bolji tretman jer poseduju određenu vrstu ugleda i mogu da utiču na službena lica time što će pozvati i reći da su pripadnici te i te organizacije, što će imati određenu težinu a rezultiraće time da brže dobiju odgovor nego obični građani.“

 

Povjerenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti je institucija kojoj se u Srbiji može uputiti žalba u slučaju neodgovaranja na zahtjev i koja može naložiti organu objavljivanje informacije. U devet godina postojanja kancelarija povjerenika riješila je preko 20.000 slučajeva.

 

Stanojla Mandić, zamjenica povjerenika, izjavila je kako je tokom 2013. godine njena kancelarija zaprimila 3.300 žalbi, što je za preko 40 posto više nego prethodne godine. Dva su glavna razloga za takav trend – povećan broj upućenih zahtjeva institucijama, ali i njihova nespremnost za dostavljanje adekvatnih odgovora.

 

Za četiri posto povećan je procenat neodgovaranja institucija zbog pozivanja na tajnost podataka, a za 11 posto zbog zaštite privatnosti – što institucije koriste i kako ne bi dostavile podatke koji jesu javni, kazala je Mandić.

 

Prema njenim riječima, procenat uspješnih intervencija povjerenika na žalbe iznosi oko 91 posto, ali zabrinjava što dobar dio javnih preduzeća ne izvršava njihova rješenja. Dodaje i da je problem što im samo četvrtina institucija dostavlja godišnji izvještaji o primjeni zakona, iako imaju zakonsku obavezu za to.

 

 

Osim upućivanja zahtjeva institucijama, BCBP i CINS su anketirali i advokatske kancelarije, medije, nevladine organizacije i obične građane kako bi saznali šta je po njihovom mišljenju loša praksa, koji se problemi javljaju, koji su rokovi dostavljanja informacija i koje se informacije najviše traže.

 

 

Iako je Stanojla Mandić navela da je u 2013. godini procenat upućenih žalbi novinara povećan za 12 posto, istraživanje pokazuje da medijske organizacije ne koriste dovoljno mogućnost slanja zvaničnih zahtjeva, već dosta toga pokušavaju riješiti telefonom. Zbog toga često ne dobijaju adekvatne i pouzdane informacije.

 

Milica Šarić, novinarka CINS-a, kaže: „Praksa slanja zahteva nije toliko rasprostranjena među medijima, mada se pokazuje neki napredak, odnosno više zahteva se šalje iz godine u godinu. Varijacije su dosta velike. Bilo je nekih medija koji šalju na dnevnoj bazi više zahteva, a bilo je medija gde niko nije poslao nijedan zahtev nikada ili se samo glavni i odgovorni urednik time bavio. Imali smo problem sa time da kolege nisu upućene u sam zakon, koja prava mogu da ostvare tim zakonom.“

 

Prema riječima Marka Miloševića iz BCBP-a, problem je i način dostavljanja informacija - 75 posto ispitanih institucija odgovorilo je kako je poželjan način slanja i odgovaranja na zahtjeve putem pošte, zbog evidencije u pisarnici, zavođenja datuma i sličnih razloga. Tek 15 posto institucija navelo je elektronsku poštu kao dobar način komunikacije.

 

Milošević je citirao jedan od dobijenih odgovora: „Nezgodno je da šaljete elektronskom poštom, može da se desi da to niko ne pročita i da to ostane na kompjuteru.“

 

Ivana Jeremić objasnila je da bi novinarima mnogo jednostavnije od fotokopiranja dokumentacije bilo skeniranje i slanje elektronskom poštom. Ipak, institucije često insistiraju da je kopiranje brži način.

 

„Zapravo, isto vreme im je potrebno i za skeniranje i za kopiranje, samo što je proces slanja emaila mnogo kraći od procesa slanja poštom“, kaže Jeremić.

 

BCBP i CINS su u publikaciji objavili i preporuke koje bi mogle unaprijediti ovu oblast u Srbiji: stimulisanje upotrebe  elektronske pošte, povećanje nezavisnosti ovlaštenih lica za dostavljanje informacija i njihova edukacija, uvođenje kazni zbog ćutanja uprave, kao i izmjene zakona koje će omogućiti žalbe protiv Narodne skupštine, Vlade, Predsjednika, Vrhovnog kasacionog suda, Ustavnog suda i Republičkog javnog tužioca – institucija protiv kojih trenutno nije moguće uputiti žalbe ukoliko ne dostave tražene informacije.