Kao novinar, godinama sam sa kolegama pronalazio i objavljivao dokaze o bezobraznom bogaćenju pohlepnika na vlasti, iz svih nacija, entiteta, kantona, vjera i stranačkih redova. Službeni ručkovi sa najskupljim jelima i pićima, računi za gorivo dostatni za put do mjeseca i nazad a ne za jedan prosječan automobil, kućetine, viletine, putovanja... I to je samo mali dio. Sve izgrađeno, uzeto, opljačkano od para građana BiH. Od upropaštenih preduzeća, prevarenih radnika, penzionera koji skapavaju od gladi.

 

Kao građanin, nisam mogao tek tako gledati kako se političari, njihove porodice i poslušnici bogate a ostatak društva tone sve dublje i dublje. Godinama sam sa prijateljima podržavao i učestvovao u protestima – zbog ubistva Denisa Mrnjavca, zbog poskupljenja komunalija, zbog neusvajanja matičnog broja... Uvijek na miran i dostojanstven način. Po propisima.

 

 

Ni kao novinar ni kao građanin nisam uspio mnogo promijeniti. Najviše čemu sam se mogao nadati i od mirnih protesta i od objavljenih tekstova bilo je da će neka institucija smanjiti naknadu komisijama za dva i po posto, da će neki činovnik biti usmeno opomenut ili da će kolegij nečega raspravljati o nečemu. Davanje ostavke ili podizanje optužnice zbog dokazanog kriminala i zloupotrebe položaja nije dolazilo u obzir. Duboko ušuškana u podanički (često budžetskim, dakle našim novcem kupljeni) odnos znatnog broja medija, vladajuća politička elita mogla je biti sigurna da će uz pomoć svih tih službenih glasnika kontrolisati mase i okretati vodu na svoj mlin kad god zatreba.

 

Prve pukotine u sistemu savršenom za vlastodršce pojavile su se tokom prošlogodišnjih protesta zbog neusvajanja zakona o matičnom broju. Čini se da po prvi put od završetka rata priča o nacionalnoj ugroženosti i pritisku demonstranata na jedne, druge ili treće samo zato što su jedni, drugi ili treći nije tek tako prihvaćena. Izgledalo je da su se i ljudi i mediji barem malo opametili i nisu tek tako nasjedali na servirane gluposti.

 

Pola godine kasnije evidentno je da pomak jeste napravljen, ali je nažalost još nedovoljan. Bunt nezadovoljstva proteklih dana proširio se brzinom koju je malo ko mogao očekivati i uveliko je uzdrmao političare. Međutim, nakon početne tišine i nevjerice, politička mašinerija pokrenuta je punom parom a time i njeni medijski sateliti. Pravi, socijalni razlozi za izlazak građana na ulice potisnuti su u drugi plan u odnosu na politikanstvo i međusobne obračune.

 

 

O medijskom spinovanju u prvim danima protesta već je mnogo toga napisano. Priča o dileru koji je krenuo na proteste sa 12 kilograma speeda, valjda računajući da tamo neće biti policije i kamera, već zauzima svoje mjesto u antologiji najvećih gluposti ikada objavljenih, kao i priča o razularenim huliganima koji su uspjeli opljačkati pola Tuzle bez da su ušli i u jednu radnju. 

Sve ove informacije objavljivale su zvanične institucije, prenosili mediji, a kao sjajan instrument za diskreditovanje protesta koristili vodeći političari. Preko noći, izgorjeli arhiv postao je gori problem od činjenice da su muzeji pozatvarani, kulturne institucije pred gašenjem, penzioneri gladni a radnici bez plata. Od višegodišnje korupcije i krađe miliona veću štetu izgleda predstavlja nekoliko oštećenih zgrada. Umjesto onih koji godinama zlostavljaju i otvoreno pljačkaju narod, nasilnicima i pljačkašima nazvani su oni koji su izašli na ulicu jer su odlučili reći ne beznađu.

 

„Ovdje nema gladne djece na ulici, nema onih koje trebamo sažalijevati, ali ima huligana, bandita, kriminalaca“  – izjavio je Suad Zeljković, bivši premijer Kantona Sarajevo, objašnjavajući da u Sarajevu nema razloga za protest. Da podsjetimo, dobar dio glavnog grada u noćnim satima nema vodu, isporuka gasa je uvijek upitna, gradski saobraćaj je svako malo obustavljen a sigurnosna situacija u najmanju ruku kritična. Posljednji Zeljkovićev premijerski potez prije podnošenja ostavke bilo je psovanje novinarki koja se usudila da mu postavi neugodno pitanje.

 

 

Malo je onih koji su stvari pokušali prikazati u širem kontekstu – npr. da „huligani“ nisu pali sa neba i da su i oni dio ovog društva. Produkt sistema koji godinama vrši sve oblike nasilja nad svojim građanima. Šta je drugo bilo za očekivati od onih koji godinama gledaju kako sila pobjeđuje i pamet i obrazovanje nego da i sami koriste silu?

 

Mediji su tako opet nasjeli. Neki nesvjesno, mnogi svjesno. Ne čudi što vlasti na sve načine nastoje zadržati svoje pozicije ali je tužno što je zaboravljen jedan od temeljnih principa profesije – novinari ne trebaju biti samo prenosioci plasiranih informacija, nego donosioci informacija koje su tačne, provjerene i koje ne obmanjuju javnost.

 

Neki mediji pometnju su unosili i sami. Portal Depo.ba objavio je vijest na osnovu „informacija očevidaca“ koja je brzo demantovana ali šteta je već bila učinjena

.

 

Objavljivanjem netačnih i pristrasnih informacija urednici ne samo da proizvode haos među građanima, nego direktno dovode u opasnost svoje kolege na terenu čija sigurnost je u ovakim situacijama ionako ugrožena. Tokom protesta u Tuzli i u Sarajevu nekoliko medijskih ekipa je napadnuto ili povrijeđeno.

 

 

Kako vrijeme prolazi, propaganda protiv protesta postaje sve intenzivnija. Bošnjački lideri kažu da su napadnuti oni i država, srpski da je riječ o ataku na Republiku Srpsku a hrvatski da je sve to usmjereno baš protiv njih. Saopštenja stranaka o jednonacionalnim protestima na terenu padaju u vodu (Bijeljina, Livno, Mostar...) ali u medijima i dalje dobijaju mnogo prostora.

Republika Srpska je posebna priča. Potpuno nevjerovatno i mimo zdravog razuma, propagandna mašinerija uspijeva da paljenje zgrada u Sarajevu predstavi kao napad na taj entitet. Mediji koji se godinama izdašno finansiraju iz budžeta stvaraju paniku i na sve načine nastoje spriječiti širenje protesta, pa i zveckanjem oružja. Tako „politički analitičar iz Tuzle Mehmedalija Nuhić“ upozorava javnost RS-a da demonstranti na raspolaganju imaju „magacine naoružanja“ i da će ga upotrijebiti upravo protiv njih. 

 

 

Bilo kakva analiza medijskog praćenja aktuelnih dešavanja bila bi neozbiljna bez osvrta na ulogu Fahrudina Radončića. Ministar sigurnosti BiH izjavio je da ne raspolaže relevantnim informacijama o protestima ali ih ipak otvoreno podržava (iako je i sam dio vlasti!?) dok su osobe povezane sa njegovom strankom čak pokušale i predstavljati okupljene prosvjednike.

 

Istovremeno, Dnevni Avaz, medij čiji je Radončić osnivač, za podršku protestima koristi i kolumnu Vildane Selimbegović, urednice Oslobođenja, iako su je godinama spominjali u najgorem kontekstu.

 

 

 

Sva dešavanja na protestima Avaz pritom pretvara u propagandu protiv političkih protivnika Radončića, zaboravljajući na sve principe profesije.

 

 

Ponašanje Radončića odlično koriste ostale stranke koje sada traže njegovu ostavku i optužuju sve demonstrante da su „njegovi igrači“. Na taj način loptu prebacuju iz svog u njihovo dvorište, praktično ih tjerajući da vrijeme troše na pravdanje svoje nepristrasnosti umjesto na legitimne zahtjeve za promjenama. I opet, umjesto realnih problema građana, u prvom planu su međusobna razračunavanja političara.

 

 

Metode spinovanja i zastrašivanja putem medija i dalje uspijevaju. Kada te član porodice naveče pozove i u strahu upita „hoće li biti rata“ jasno je da su vladajuće elite uspjele izazvati nemir među običnim građanima i skrenuti pažnju sa suštine problema. Najviše tačnih informacija može se pronaći na društvenim mrežama, ali je zbog ogromne količine dostupnih podataka prosječnom korisniku gotovo nemoguće doći do svih njih i na vrijeme, tako da ostaje prepušten na milost i nemilost „zvaničnim izvorima informacija“. Nažalost.