Ivana Lekšić, radijska novinarka i urednica iz Bjelovara, otkriva metodologiju kojom lokalni radijski nakladnici pronevjeruju sredstva Fonda za pluralizam elektroničkih medija: Novinari bi sjeli u studio i izmišljali sadržaj i koncept koji odgovara nazivu i opisu emisija za koje su od Vijeća za elektroničke medije dobivena financijska sredstva. Niti jedna od tih snimljenih emisija nikada nije bila emitirana, već su služile kao fiktivno pokriće.

Tekst prenosimo sa portala H-Alter.

Piše: Hrvoje Šimičević

"Kao osoba koja godinama radi na radijskim postajama Bjelovarsko-bilogorske županije i Međimurske županije, osjećam potrebu reagirati i prokomentirati medije u Hrvatskoj (bar one na kojima sam radila) i dati Vam na znanje da što god promijenili i odlučili u novom Zakonu o elektroničkim medijima, ništa od svega toga ne znaći u koliko netko ne počne pratiti rad tih istih medija. Kako sam zbog straha da ne ostanem bez posla, a samim tim i sredstava za život, godinama bila prisiljavana na lažiranje radijskih emisija za sredstva Fonda za pluralizam, rasprava o tome tko treba dobiti pravo na javljanje za ta ista sredstva (portali, neprofitni mediji, komercijalni... itd.) je više nego smiješna. I dok Vi raspravljate treba li portalima dati mogućnost za dobivanje sredstava iz navedenog fonda, SVE radijske postaje na kojima sam radila (radila sam na tri radijske postaje u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji), javljajući se za sredstva od Fonda za pluralizam, lažirale "Svaka lažirana emisija snimljena je u više 'epizoda', odnosno onoliko koliko je potrebno za pravdanje dobivenih sredstava. Sve bi se to skupa potom uredno slalo na adresu nadležnog Vijeća" su više od 70 posto emisija za koje su dobile novac. Vijeće za medije je kao nadležno tijelo obaviješteno o tome, no nije reagiralo, zato sve ovo 'popravljanje i prepravljanje' Zakona o elektroničkim medijima nema smisla. U elektroničkim medijima, na terenu, situacija je tragična, ali ne zbog zakona koji ne valja, već zakona koji se ne provodi....zato ne krpajte zakone, provodite ih!"

Ovu je poruku, potpisana imenom i prezimenom, na stranicama Ministarstva kulture -  rezerivanim za javne primjedbe o novom Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim medijima - prije punih dva tjedna ostavila Ivana Lekšić, novinarka, urednica i radijska voditeljica. Prije toga Ivana Lekšić dobila je otkaz na jednoj radijskoj postaji nakon što je njezinu vlasniku kazala kako više ne namjerava sudjelovati u opisanoj raboti. Radio na kojem je radila i kao urednica, naime, najmanje dvije godine je uredno od  Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija dobivao stotine tisuća kuna, lažirajući emisije i programski sadržaj temeljem kojeg mu Vijeće za elektroničke medije daje ovaj novac. Riječ je, podsjetimo, o državnom fondu iz kojeg Vijeće za elektroničke medije godišnje raspodjeljuje najmanje 30 milijuna kuna radijskim i televizijskim postajama, a ubuduće bi se taj novac trebao dijeliti i neprofitnim portalima te proizvođačima neprofitnog audiovizualnog ili radijskog programa. Sredstvima Fonda potiče se proizvodnja i objavljivanje programa na lokalnoj i regionalnoj razini koji je od javnog interesa, a osobito su važni za ostvarivanje prava građana na javno informiranje, nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj te, između ostalog, za razvoj obrazovanja, znanosti i umjetnosti.

Zadatak nadležnog Vijeća za elektroničke medije - pod trenutačnim predsjedanjem Zdenka Ljevaka - je da, uz financiranje medija i dodjelu frekvencija zainteresiranim pojedincima, nadzire njihov rad, što će reći da to tijelo snosi najveću odgovornost za kontrolu sadržaja koje svake godine financira novcima poreznih obveznika. Upravo u svijetlu činjenice da je u tijeku rasprava o prijedlogu novog Zakona o elektroničkim medijima koji obuhvaća cjelokupnu problematiku, portal H-Alter odlučio je objaviti intervju s Ivanom Lekšić. U intervjuu, međutim, nećemo spominjati imena radijskih postaja koje putem lažiranih emisija stječu stotine tisuća kuna, zbog bojazni naše sugovornice od odmazde protagonista ove priče - inače moćnih i "uglednih" građana Republike Hrvatske. Stoga će ovaj razgovor poslužiti prvenstveno kao hodogram kroz uvježbane načine na koje se  već godinama vara država i pelješi novac poreznih obveznika,  prvenstveno zbog nečinjenja nadležnih državnih tijela. Štoviše, kako ćemo vidjeti u intervjuu koji je pred nama, Vijeće je - predvođeno njegovim predsjednikom - u najmanje jednoj prilici upozoreno na ove nelegalnosti, ali njihov interes za detaljniji uvid u rečenu tematiku tom je prilikom u potpunosti izostao.

Nakon što ste ostavili navedenu opservaciju na stranicama Ministarstva kulture, je li vam se iz nadležnog ministarstva ili iz Vijeća za elektroničke medije itko javio?

Ne. Poruku sam napisala 7. veljače i nikakvu povratnu informaciju, upit ili nešto tomu slično nisam dobila...

Zašto ste odlučili otvoreno progovoriti o ovoj priči?

Prvenstveno kao reakciju na višemjesečnu raspravu o novom prijedlogu Zakona o elektroničkim medijima. Naime, koliko god novi zakon donese poboljšanje na medijskoj sceni u kontekstu boljeg programskog sadržaja, moja iskustva mi govore kako novi ili stari zakon nisu problem po sebi, već činjenica da se nitko tih zakona ne pridržava, jer nadležna državna tijela i agencije ne kontroliraju na što se novac troši. Zbog toga sam odlučila skrenuti pažnju na praksu masovnog izvrdavanja zakona, koja se neće promijeniti bez obzira na nova zakonska rješenja, ukoliko se ne uvede kvalitetniji nadzor nad programskim sadržajem koji se putem Fonda financira. Razlozi moga istupanja su, dakle, profesionalne i građanske naravi; profesionalne jer smatram da ovakve prakse dobrano utječu na srozavanje ionako devastirane novinarske struke, a građanske jer držim da kao pojedinac, bez obzira na struku kojoj pripadam, imam moralnu obligaciju ukazati na nepravde i nezakonitosti kojima sam svjedočila.

Na koje su se načine na radijskim postajama na kojima ste radili dešavale prijevare?

Na brojne načine. Međutim, jedan od glavnih metoda bilo je lažiranje radijskih emisija koje bi se potom slale Vijeću za elektroničke medije.

Možete li opisati proceduru proizvodnje "nepostojećih" emisija?

Emisije za koje bi postaja početkom godine dobivala novac snimale su se na kraju godine, i potom bi se na CD-u slale Vijeću kao potvrda da je novac doista namjenski iskorišten. Većina emisija snimljena je tijekom jednog tjedna u studiju; novinari bi sjeli u studio i izmišljali sadržaj i koncept primjeren nazivima i opisu emisija koji su poslani Vijeću početkom te godine, uz popratne jinglove koji su snimljeni samo za ovu priliku. Niti jedna od tih snimljenih emisija, dakako, nikada nije emitirana u eteru, već su samo služile kao fiktivno pokriće za dobiveni novac u minuloj godini.

Koliko je takvih emisija snimljeno tijekom te godine?

Ne znam preciznu brojku, ali mislim da ih je snimljeno više od šest, s tim da je svaka lažirana emisija snimljena u više "epizoda", odnosno onoliko koliko je potrebno za pravdanje dobivenih sredstava. Sve bi se to skupa potom uredno slalo na adresu nadležnog Vijeća, uz popratnu dokumentaciju o vremenu i razdoblju navodnog emitiranja emisija. Tako je dodijeljen novac za 2011. godinu, s tim da je već tad, budući da se radilo o početku 2012. godine, poslana i dokumentacija s nazivom i opisom emisija za potonju godinu. Kao i početkom 2011. godine.

Sjećate li se sadržaja nekih od fiktivnih emisija? O čemu se u njima pričalo?

Neke od tih emisija bile su vezane uz ravnopravnost spolova, nacionalne manjine, emisije o kulturi, dječje emisije, pa čak i informativne dijelove programa.

Koliko se na taj način na jednoj radijskoj postaji izvuklo novca iz Fonda?

Tijekom 2011. i 2012. godine na taj je način iz Fonda dobiveno nekoliko stotina tisuća kuna.

Koliko se, u postotcima, takvog sadržaja lažiralo?

U opasci koju sam ostavila na stranici Ministarstva napisala sam da je lažirano najmanje 70 posto sadržaja. No, ako bismo išli po pojedinim godinama, broju emisija, onda taj postotak raste na sigurno 90 i nešto posto, s obzirom na količinu materijala koji je naknadno nasnimljen za potrebe pravdanja novaca dobivenih iz Fonda.

Što je emitirano umjesto tog nepostojećeg sadržaja?

Tijekom 2011. godine umjesto emisija za koje smo dobivali novce vrtjele su se informativne i slične emisije od jednog drugog radija. Što je još jedan oblik kršenja zakona, izuzev lažiranja inicijalnih emisija. Naime, po Zakonu o elektroničkim medijima, svaki nakladnik koji je od države dobio frekvenciju, zakonski je obvezan ispunjavati određeni postotak vlastite proizvodnje, koji se odnosi na teme od lokalnog značaja. Štoviše, u slučaju da se promijeni više od 10 posto programske osnove, dužan je o tome obavijestiti Vijeće za elektroničke medije. U suprotnom, Vijeće mu može oduzeti koncesiju. Dakle, ne samo da se novac dobivao temeljem nepostojećih emisija, već je ta radijska postaja izvrdavala razloge zbog kojih je frekvencija inicijalno dobivena od nadležnog Vijeća za elektroničke medije.

Tko je sve znao za ovu praksu?

Svi zaposlenici ili većina njih su znali za praksu, a poslodavac, odnosno nakladnik radijske frekvencije, je smišljao i provodio takvu politiku, poticajući svoje podređenike na lažiranje emisija, kao da je to nešto najnormalnije.

Napisali ste i da je Vijeće već otprije upozoreno da se ovakve stvari dešavaju na određenim radio postajama.

Istina je. Nekoliko mojih kolega, pa čak i ja, prilikom susreta s članovima Vijeća jasno i glasno smo spomenuli što smo sve prisiljeni raditi na našim radijskim postajama i što se zaista događa na nekim radijskim postajama, no nažalost nitko od nas nije dočekao pitanje o čemu se točno radi i na kojim radijskim postajama, već samo komentar: „Ma nije to baš tako" i spretan prelazak na sljedeću temu.

Kad su se ti susreti desili?

Ja sam osobno pred članovima Vijeća bila u rujnu prošle godine zbog neke druge stvari, ali sam kroz priču spomenula i ovaj problem. Mislim da je tada na tom sastanku bilo petero članova Vijeća. Tada sam im rekla da se sve na radijima prilagođava dobivanju novaca od Vijeća i da se hrpa emisija proizvodi samo zbog novaca, ali da te emisije ne odu u eter, te da puno dobrih emisija koje se tiču ljudi ne izlaze uopće "van" jer vlasnici smatraju da od njih neće imati financijsku korist... To je samo dio onoga što sam im rekla.  Doista ne znam što su od toga zabilježili, ali znam da me nitko nije pitao tko su ti vlasnici i koje su to radijske postaje. Uglavnom, hrpa mojih kolega već tada mi je reklo: "...ma daj Ivana, protiv koga se ti boriš i zašto na sve to ukazuješ Vijeću!? Pa Vijeće sve zna! Oni su ti koji dijele novce i sve znaju, samo ne mare ili imaju dogovore na nekim višim razinama..." Što se tiče mojih kolega, ne znam kad su točno imali službene i neslužbene sastanke s pojedinim članovima Vijeća,  iako mi je rečeno da je takvih sastanaka bilo i da se, među ostalim, pričalo i o tome...

Sjećate li se koji su članovi Vijeća bili na sastanku na kojem ste nazočili?

Ne znam točno imena svih nazočnih, a budući da nisu bili u punom sastavu ne bih htjela pogrešno prozvati nekoga. No, sasvim sam sigurna da je na sastanku bio predsjednik Vijeća za elektroničke medije Zdenko Ljevak.

Jeste li tijekom toga razdoblja svjedočili dolasku inspekcije ili djelatnika Vijeća za elektroničke medije na radio?

Ne. Dok sam tamo radila, nikad nisam vidjela niti jednu nadzornu inspekciju, niti sam čula da je takvih inspekcija bilo.

Što ste na početku mislili o ovakvoj praksi, kada je naime poslodavac i vama rekao da biste trebali snimati emisije za koje ste znali da se nikad neće emitirati u eteru?

Pa, na početku, kad sam tek došla na taj radio, kazali su mi da je to nešto sasvim normalno, odnosno da "to svi rade". I, doista, uvjerila sam se da to svi rade. Gotovo identičnu rečenicu rekli su mi poznanici iz radijskih krugova nakon što su čuli da sam ostavila poruku na stranicama resornog Ministarstva. Uz opetovane tvrdnje kako "nisam normalna" niti svjesna u što se upuštam. S jedne strane u potpunosti razumijem njihovu bojazan, budući da je posao u branši zadnjih nekoliko godina gotovo nemoguće naći. Radi se, dakle, prvenstveno o strahu da će ostati bez financijskih sredstava koji su im od egzistencijalnog značaja.  A tu je, s druge strane, i strah od izrazito moćnih i utjecajnih ljudi kojima je država dodijelila koncesije na frekvencije i koji su provodili ovu praksu.

Napisali ste da su se emisije lažirale na više radio postaja. Jeste li osobno svjedočili tome i na drugim postajama, ili ste to čuli od kolega koji tamo rade?

Za četiri radijske postaje, na kojima sam radila, znam iz osobnog iskustva, dok sam kroz priču sa kolegama sa drugih radija shvatila da im je to svima poznato i "normalno", te da samim tim i druge - ne kažem sve! - radijske postaje imaju iskustva i prakse sa fingiranim emisijama i dijelovima programa.

Zašto niste prije prijavili ove slučajeve?

Iskreno, zbog straha od pojedinaca i zbog straha za egzistenciju, što sam i napisala u poruci Ministarstvu kulture.

Jesu li vam ti pojedinci ikad prijetili?

Bilo je izravnih i neizravnih prijetnji. Kad sam, primjerice, zajedno s kolegom bila na jednom sastanku, rekli su mi da "kopam rupu pod sobom".

Zašto?

Zato jer sam im otvoreno kazala kako ne želim sudjelovati u nezakonitim rabotama, nakon što su sugerirali novo lažiranje emisija zbog novca iz Fonda. Nedugo nakon toga sam, naime, zajedno s još nekim ljudima podigla pravni spor protiv direktora radija jer nam je odbio platiti proizvodnju emisija koje su se - za razliku od lažiranih emisija - doista vrtjele na radiju. Počeli smo, kao vanjska produkcijska kuća, raditi prave, dakle legitimne emisije. No, onda nam je vlasnik radija kazao kako mu je proizvodnja tih emisija preskupa, kako trebamo otpustiti voditelje i umjesto njih "puštati glazbu" i kako će i te  godine na kraju morati pravdati sredstva iz Fonda uz novo lažiranje programskog sadržaja, što smo odbili učiniti. Na koncu nam nije platio više mjeseci proizvodnje sadržaja temeljem kojeg je dobio novac od Fonda. Parnica je i dalje u tijeku.

Što su vam rekli kad su vam odbili platiti honorare za emisije koje ste proizveli?

Osim podsmijeha i komentara da ćemo tek vidjeti s kim imamo posla ukoliko ne odustanemo od svojih potraživanja, te da "neka si samo nastavimo kopati raku", nisu rekli baš ništa.

Jeste li tijekom rada nailazili na neke druge oblike ucjena novinara od strane poslodavaca?

Osim što nam je jasno davano na znanje da, ako se ne ispuni ono što je naredio poslodavac, ostaješ bez posla ("jer ako nećeš ti, netko će drugi... pun je biro nezaposlenih"), što je moj primjer i primjer još par kolega i dokazao, nekolicina nas je nakon prijetnji da će nas se profesionalno i moralno uništiti, te da nećemo više dobiti posao u medijima - doslovno to i doživjelo.

Jeste li nakon svega na profesionalnom planu osjetili posljedice vašeg suprotstavljanja ovakvim praksama?

Već duže vrijeme ne mogu dobiti posao nigdje u struci na tom području Hrvatske, jer ti ljudi kojima sam se otvoreno suprotstavila tamo vladaju dobrim dijelom medija, na ovaj ili onaj način. Ali, što je najgore, njihovi medijski prijatelji i partneri imaju daleko širi utjecaj od dvije županije u kojima sam radila.

Jeste li spremni o ovoj temi razgovarati podrobnije ukoliko vas nadležni pojedinci iz Vijeća kontaktiraju?

Članovi vijeća za elektroničke medije su pametni i educirani ljudi, a Hrvatska ima oko 150 radijskih postaja, i upravo zbog toga nekako mi je nevjerojatno pomisliti da, uz sve alate i mehanizme koje imaju, ne znaju što se događa na terenu. No, kako sam trenutno nezaposlena, ukoliko me kontaktiraju, pristajem raditi i odraditi njihov posao, a i s njima porazgovarati upravo o ovoj temi.