Teorija o samoregulaciji kao slobodnoj odluci je u redu. Ali, kao što nas uči istorija, teorija nije sve. Primjer Slovenije.

Ako smo još pre tri, četiri godine kao analitičari medijske scene vjerovali da je samoregulacija ipak lijek za sve bolesniju medijsku panoramu, najnoviji razvoj, posebno u medijima »nove« Evrope, postavlja sijaset novih pitanja. No, nisu u nedoumici samo mediji »nove« Evrope.

Internet je u medijske prostore uveo mase koje oštro, često grubo, u javni dijalog unose govor mržnje, političke sukobe i razračunavanja, jezik ulice. Forumi su inače magnet kojim mediji žele svoje klijente, čitaoce, slušaoce i gledatelje vezati za sebe, da im ne pobjegnu na drugu stranu, i tako popuštaju niskom nivou dijaloga.

U takvoj situaciji novinari se pitaju zašto bi pristajali na samoograničenja poput samoregulacije kada masa ionako sudi po svome, a da joj pri tome u stvarnosti nitko ne postavlja granice? Odgovor je jednostavan: zato što su profesionalci, koji žive od svog kredibiliteta. Primitivizam na tim forumima možda ima odjeka, no piscima nitko ne vjeruje. Oni ionako ne pišu da bi se im vjerovalo, niti prihvaćaju tuđe argumete – oni pišu po zidu, kao što je rečeno u jednoj dosjetci, zato što je tu.

Ideja samoregulacije je rođena u Švedskoj prije nepunih sto godina, da bi pravi zamah doživjela u kasnim decenijama prošlog vijeka, uporedo sa razvojem svijesti o pravima čovjeka. Na neki način se rodila iz simbiotičkog razmišljanja medija da treba postaviti standarde profesije s jedne strane, a s druge vlast, koja se na taj način lišila prava da se miješa u slobodu medija. Treći pol – građani –  profitirao je time što je dobio kredibilnije medije.

Novinarska sloboda nije ugrožena budući da su autori i urednici i sami pristali na te standarde. A oni su ih, ako su ih se pridržavali, i štitili unutar medijske kuće, pa i van nje. Na kraju krajeva, dobile su i žrtve novinarskih zapisa jer je put do ispravke nepravde preko savjeta ili vijeća za štampu bitno kraći nego na sudovima. Zbog toga je, posebno u razvijenim demokracijama, samoregulacija relativno brzo uznapredovala posljednjih decenija.

Od sudova časti do… suda časti

U bivšoj Jugoslaviji funkciju savjeta za štampu su trebali izvršavati novinarski sudovi časti. No, oni su, uz časne iznimke, najčešće instrumentalizirani za ušutkavanje suviše »hrabrih«. Zato je većina sudova časti posle kraha samoupravnog socijalizma prestala raditi ili je zamijenjena savjetima za štampu, kao što je, recimo, Vijeće za štampu u BiH ili Novinarsko samoregulatorno tijelo (NST) u Crnoj Gori.

Slovenački Novinarski sud časti nikada nije prestao raditi. Jedan od bitnijih razloga je taj što se nije kompromitirao, niti podlegao pritiscima izvana, ali to zbog jednog važnog statutarnog rješenja, važećeg i u ono vrjeme: članovi tog tijela su birani neposredno. I mada Sud časti djeluje unutar Društva (a sada i Sindikata) novinara Slovenije, njegova izvršna tijela na njega nemaju nikakav utjecaj.

Tranziciju je taj sud časti preživio u uskovitlanim vodama novog samoistraživanja novinarske profesije. Budući da su krajem osamdesetih godina u Sloveniji pala sva politička ograničenja, te sudovi nisu imali izrađene kriterije za presude na području medija, pričinjavalo se da je sve dopušteno: ne samo politički pamfleti, već i kleveta, poluistina, stavljanje  na stub srama - bez dokaza, često i falsificiranim dokumentima.

Novinarski sud časti je u toj situaciji pokušavao raditi svoj posao. Ljudi su se žalili, ali kada Sud, i pored njihove žalbe, nije otkrio povrede kodeksa, tvrdili su da je to zato što su njegovi članovi i sami novinari – pa ne žele nauditi kolegama. S druge strane, novinari koji su osuđeni demonstrativno su napuštali novinarsko društvo pravdajući svoju grešku ideološkim argumentima – tvrdeći, recimo, da duh komunizma iz njega i njegovog Suda časti treba tek izaći.

Iako su u ranijem režimu bili obavezni objavljivati presude Suda časti, medji su poslije demokratskih promjena počeli ignorisati njegove odluke. Sve je mirisalo na blizak kraj tog tijela. Mislim da ga je na kraju spasila baš pomenuta statutarna odredba o direktnom biranju njegovih članova, što su novinari u to prelomno vrijeme shvatili kao potrebu za izborom najuglednijih kolega – pa su u Sud ušli ljudi kojima su i sami najviše vjerovali. To je ujedno učvrstilo ugled samog Suda časti, pa su se optuženi za povrede profesionalnih standarda po tom novom novinarskom povjerenju itekako potrudili u odbrani svojih priloga pred žalbama.

Nova vremena

Pored toga je Novinarski sud časti bio jedino nespecijalizirano medijsko samoregulatorno tijelo u Sloveniji (do prošle godine, kada je osnovano još jedno slično tijelo u nevelikom udruženju novinara i publicista), pa usvaja stavove i odluke i o prilozima autora koji nisu članovi Društva i Sindikata novinara. Tako mu je u poslednjih dvadeset godina uspjelo izgraditi podosta preciznu i sve dosljedniju praksu u ocjenjivanju povreda medijskih standarda.

Svejedno su neki od medija do prije pet-šest godina ustrajno ignorirali rad te jedine slovenačke novinarske etičke komisije, nisu odgovarali na žalbe, a urednici su novinarima čak sprečavali da se brane. Ujedno je to tijelo tuženo sudu od novinara koji nije član Društva, ni Sindikata. Suđenje je završeno sporazumom, no uz jednu bitnu poantu: u zemlji u kojoj se garantira pravo mišljenja nitko ne može spriječiti grupu intelektualaca da ocijeni da li se neki novinarski prilog kosi sa osnovnim standardima profesije. Sud je, dakle, prepoznao kodeks novinara Slovenije kao relevantan dokument, a praksu Suda časti ne samo kao prihvatljivu, nego i dobrodošlu.

Mada ovo suđenje nije imalo velikog odjeka u javnosti, stvari su se počele mijenjati neposredno nakon toga. Novine koje su godinama izbjegavale bilo kakav odziv počele su novinare upućivati da se brane. Na jednoj od komercijalnih televizija pravnici su autorima poručivali da novinarski kodeks uzmu za ozbiljno, te potraže presude Novinarskog suda časti koje su u bilo kakvoj vezi sa tematikom koju trenutačno obrađuju. I mada postoji pravilo da to tijelo ne objavljuje svoje presude o primjerima koje žalilac ujedno šalje sudu dok se suđenje tamo ne završi, sve češće se dešava da žalbe Sudu časti pišu odvjetničke kancelarije, a novinari na rasprave dolaze sa odvjetnicima.

Odakle ta promjena?

Ako smo za situaciju u slovenačkim sudovima krajem osamdesetih, zbog nepripremljenosti na potpuni preokret u medijima, mogli govoriti kao o konfuznoj ili »medijski analafabetskoj«,  danas moramo priznati da su i sudovi posljednjih dvadeset godina dobro iskoristili. Stvorili su vlastite standarde o odštetama i njihovim visinama, o opreznosti pri progonu po službenoj obavezi, izradili su kriterije prepoznavanja defamacije. Ono što nisu mogli primijeniti iz strane sudske prakse su profesionalni novinarski standardi. Budući da je u većini država to stvar samoregulacije, i oni su zavisili od prakse profesionalnog suda časti.

Samoregulacija je u principu stvar slobodne odluke. Slovenački primjer pokazuje da je kad-tad potrebno malo prinude – u tom slučaju je to bila praksa naših sudova. U BiH je Vijeće za štampu nastalo na inicijativu izvana. Ali, ni kod deklarisanih zemalja razvijene demokracije nije uvijek išlo lako.

Njemački Savjet za štampu je izrastao iz jedne zakonske inicijative koja nije davala puno izbora: ili savjet ili regulacija. Savjet za štampu u Velikoj Britaniji je žalosno propao kada su neke od novina prestale poštivati njegov kodeks. I da vlast nije počela istraživati bi li mogla osnovati tijelo sa formalnim ovlastima, dakle regulatorno tjelo, možda se vlasnici medija i urednici ne bi našli zajedno u ideji da ipak radije osnuju novo tijelo – ovaj put Press Complaints Commission – komisiju koja rješava žalbe protiv tiska.

Da, da, teorija o samoregulaciji kao slobodnoj odluci je u redu. Ali kao što nas uči istorija, teorija nije sve.