U drugom dijelu teksta o osnovnim postavkama ljudskih prava osoba sa invaliditetom, autor donosi pregled najvažnijih međunarodnih dokumenta koji promovišu integraciju osoba sa invaliditetom.

Zahvaljujući prevlađujućem uticaju medicinskog modela shvatanja invalidnosti prava osoba sa invaliditetom, dugo vremena nisu bila u centru pažnje pokreta za ljudska prava, ipak od sedamdesetih godina prošlog vijeka primjetno je da se na međunarodnom planu interes za prava osoba sa invaliditetom postupno povećava te možemo slobodno reći da je, na međunarodnom nivou, u posljednja tri desetljeća došlo do dramatičnog pomaka u perspektivi posmatranja invalidnosti, od pristupa zasnovanog na medicinskom modelu do pristupa koji u potpunosti zastupa društveni model posmatranja invalidnosti i naglašava jednaka prava osoba sa invaliditetom.

Tako je Generalna Skupština Ujedinjenih Nacija usvojila niz dokumenta koji promovišu integraciju osoba sa invaliditetom i naglašavaju da osobe sa invaliditetom imaju ista prava kao i sva ljudska bića, kao što su Deklaracija o pravima mentalno retardiranih osoba od 20. decembra 1971. godine, Deklaracija o pravima osoba sa invaliditetom od 9. decembra 1975.¹, ili pak Svjetski program akcije u vezi sa osobama sa invaliditetom usvojen 3. decembra 1982. godine. Komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava, tijelo koje nadgleda implementaciju Međunarodnog pakta o ekonomskim socijalnim i kulturnim pravima, 1994. godine, usvojio je svoj Opšti komentar br. 5, koji se odnosi na osobe sa invaliditetom. U tom dokumentu Komitet je podsjetio na dugu istoriju kako "de jure tako i de facto diskriminacije osoba sa invaliditetom koja se manifestuje kroz različite oblike počev od individualne diskriminacije, kao što je uskraćivanje obrazovnih mogućnosti, do`suptilnih` formi diskriminacije kao što je segregacija i izolacija koja je postignuta kroz uspostavljanje fizičkih i društvenih barijera." U navedenom komentaru, Komitet je okarakterisao da diskriminacija zasnovana na onesposobljenju "uključuje bilo koje razlikovanje, isključenje, ograničenje … ili negiranje razumne adaptacije… koje za posljedicu ima poništavanje ili onemogućavanje priznavanja, uživanja ili vršenja…prava", te državama članicama ovog međunarodnog instrumenta poručio da u cilju eliminisanja diskriminacije osoba sa onesposobljenjem treba da rade na usvajanju sveobuhvatnih antidskriminacijskih zakona.

Na Svjetskoj konferenciji o ljudskim pravima, održanoj u Beču u junu 1993. godine, usvojena je Bečka deklaracija i Plan akcije². Svjetska konferencija je potvrdila "da su sva ljudska prava i osnovne slobode univerzalni i prema tome uključuju i osobe sa invaliditetom."³ Konferencija je pored toga pozvala skupštinu Ujedinjenih Nacija da usvoji i standardna pravila o izjednačavanju mogućnosti osoba sa invaliditetom,"⁴ što je zaista i rezultiralo njihovim usvajanjem od strane Generalne Skupštine Ujedinjenih Nacija dana 20 decembra 1993 godine.

Standardna pravila jasno naglašavaju princip jednakosti i potvrđuju društveni model shvatanja invalidnosti. Standardna pravila nastoje osigurati da osobe sa invaliditetom mogu vršiti ista prava i preuzimati iste obaveze kao i svi drugi članovi društva naglašavajući da država ima obavezu da ukloni sve prepreke koje onemogućavaju osobe sa inavaliditetom da u potpunosti učestvuju u društvenom životu. Ova pravila pozivaju države da podstiču medije, naročito televiziju, radio i novine, da svoje usluge učine pristupačnim kao i da odigraju važnu ulogu u uklanjanju negativnih stavova u pogledu braka, polnosti i roditeljstva osoba s invaliditetom, osobito djevojaka i žena, koji još uvijek prevladavaju u društvu.⁵

Konačno, 13. decembra 2006 usvojena je Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom⁶. Ova konvencija nastoji da promoviše, zaštiti i osigura potpuno i jednako uživanje prava i sloboda osoba sa invaliditetom. Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom definiše da su osobe sa invaliditetom one osobe koje imaju “dugotrajne fizičke mentalne, intelektualne ili osjećajne nedostatke koje u interakciji sa različitim preprekama i barijerama mogu onemogućiti njihovu potpunu i efektivnu participaciju u društvu na jednakim osnovama sa drugima.”⁷ Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom sadržava široku lepezu prava osoba sa invaliditetom. Mnoge od njenih odredbi pojašnjavaju primjenu prava osoba sa invaliditetom nabrojanim u Međunarodnoj povelji o ljudskim pravima.

Ipak, Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom takođe uključuje i posebne članove koji se tiču specifičnih potreba osoba sa invaliditetom. Član 4 uspostavlja opštu obavezu državama članicama da osiguraju i promovišu ljudska prava svih osoba sa invaliditetom bez diskriminacije bilo koje vrste. Član 5 Konvencije koji je posvećen načelu ravnopravnosti i nediskriminacije obavezuje države članice da preduzmu sve neophodne korake kako bi osigurali pružanje razumnih adaptacija, s ciljem promovisanja ravnopravnosti i eliminisanja diskriminacije⁸, dok u članu 2 definiše da diskriminacija po osnovu invaliditeta znači “svako pravljenje razlike, isključivanje ili ograničavanje po osnovu onesposobljenja čiji cilj ili posljedica jeste ograničavanje ili poništavanje priznanja, uživanja ili vršenja svih ljudskih prava i osnovnih sloboda u oblastima politike, ekonomije, socijalnih, kulturnih, građanskih prava i bilo kojoj drugoj oblasti” te dalje ističe da diskriminacija uključuje i “uskraćivanje razumnih adaptacija”. Dalje, Konvencija objašnjava da su razumne adaptacije “neophodne i odgovarajuće modifikacije i prilagođavanja koje ne predstavljaju nesrazmjeran ili neprimjeren teret a potrebne su u konkretnim slučajevima kako bi se osobama sa onesposobljenjem garantovalo uživanje ili ostvarivanje svih ljudskih prava i osnovnih sloboda na jednakim osnovama.”⁹ Član 8. naglašava potrebu podizanja svijesti o sposobnostima i doprinosima osoba sa invaliditetom stavljajući poseban akcenat na medije koji treba da prezentuju sliku o osobama sa invaliditetom koja bi bila u skladu sa ciljevima ove Konvencije. Član 19. prepoznaje jednako pravo svih osoba sa invaliditetom da žive i rade nezavisno kao i da budu uključeni u društvo. Član 21 obavezuje države potpisnice na preduzimanje svih odgovarajućih mjera kako bi osigurale da osobe sa invaliditetom mogu da ostvare slobodu izražavanja i mišljenja, uključujući slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja na osnovama jednakosti sa drugima kroz upotrebu i ohrabrivanje masovnih medija, uključujući one koji pružaju informacije putem interneta, da svoje usluge učine pristupačnim osobama sa invaliditetom.

Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom predstavlja dobrodošlo pojačanje međunarodnom korpusu dokumenata o ljudskim pravima i razumno je za očekivati da će se njenom provedbom unaprijediti uživanje ljudskih prava i osnovnih sloboda osoba sa invaliditetom.¹⁰ Uloga medija u ostvarivanju ovog osnovnog cilja Konvencije čini se nezaobilaznom, što, kako je gore naglašeno, i sama Konvencija prepoznaje.

Kao jedan vid uklanjanja barijera koje onemogućuju participaciju osoba sa invaliditetom u društvenim tokovima je pozitivno i odgovorno medijsko izvještavanja o osobama sa invaliditetom, koje podrazumijeva poznavanje osnovnih principa o pravima osoba sa invaliditetom, kombinovan sa omogućavanjem korišćenja medija od strane osoba sa invaliditetom, bilo kao konzumenata ili kao kreatora medijskih sadržaja, predstavlja nezaobilazan element u stvaranju društva u kome svi njegovi članovi, uključujući tu i osobe sa invaliditetom, mogu u potpunosti ostvariti svoja ljudska prava koja im od rođenja i pripadaju.

Pored gore spomenutih dokumenata usvojenih na globalnom nivou, i dokumenti usvojeni na regionalnom nivou odslikavaju napredak u poimanju osoba sa invaliditetom kao jednakih članova društva i potrebi uklanjanja svih prepreka koje onemogućuju njihovo punopravno učestvovanje u društvenim zbivanjima. U okviru organizacije Američkih Država usvojena je Međuamerička Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad osobama sa invaliditetom, dok su tijela Savjeta Evrope usvojila niz dokumenata kojima se nastoji ostvariti uključivanje osoba sa invaliditetom u sve društvene tokove. Tako je Parlamentarna Skupština Savjeta Evrope, još 2003 godine, usvojila rezoluciju pod nazivom „Prema potpunoj socijalnoj inkluziji osoba sa invaliditetom“¹¹. Takođe u 2003., u Malagi, druga Ministarska konferenicija Savjeta Evrope o invalidnosti izrodila je Političku Deklaraciju iz Malage u kojoj je naglašena potreba za, unapređenjem ‘kvaliteta života osoba sa invaliditetom i njihovih porodica sa naglaskom na potpunoj integraciji i učešću osoba sa invaliditetom u svim porama društva, pošto participativno i pristupačno društvo donosi dobrobit cijeloj populaciji.’¹²  U 2006. godini usvojen je i Akcioni plan Savjeta Evrope za promovisanje prava i punog učešća u društvu osoba s invaliditetom: poboljšanje kvaliteta života osoba s invaliditetom u Evropi 2006-2015¹³. Između ostalog, ovaj Akcioni plan poziva na ostvarivanje jednakosti mogućnosti za osobe sa invaliditetom kroz sve oblasti, uključujući tu informisanje i komunikacije.

Gore navedeni dokumenti, u suštini, naglašavaju potrebu odbacivanja postojećih predrasuda i stereotipa o osobama sa invaliditetom i njihovo tretiranje kao punopravnih članova društva. Ovakav tretman podrazumijeva uklanjanje svih barijera koje onemogućuju participaciju osoba sa invaliditetom u društvenim tokovima. Kao jedan vid uklanjanja ovih barijera pozitivno i odgovorno medijsko izvještavanja o osobama sa invaliditetom, koje podrazumijeva poznavanje osnovnih principa o pravima osoba sa invaliditetom, kombinovan sa omogućavanjem korišćenja medija od strane osoba sa invaliditetom, bilo kao konzumenata ili kao kreatora medijskih sadržaja, predstavlja nezaobilazan element u stvaranju društva u kome svi njegovi članovi, uključujući tu i osobe sa invaliditetom, mogu u potpunosti ostvariti svoja ljudska prava koja im od rođenja i pripadaju.

Zaključak

Kao što je naglašeno u uvodnim razmatranjima, ovaj tekst nije imao namjeru da pojedine članke ili medijske izvještaje o osobama sa invaliditetom izloži kritici nego je nastojao da kroz osvjetljavanje uzroka savremenih predrasuda o osobama sa invaliditetom, preko objašnjavanja osnovnih postavki principa jednakosti i nediskrimnacije, te konačno kroz upućivanje na osnovne međunarodne dokumente o pravima osoba sa invaliditetom pomogne medijskim radnicima da prilikom izvještavanja o osoba sa invaliditetom izbjegnu stereotipe i stigmatiziranje.

U cilju jačanje društvene svijesti o položaju i pravima osoba sa invaliditetom mediji treba da ukazuju na društvene barijere koje osobe sa invaliditetom sprečavaju da žive normalan život, te da osobe sa invaliditetom koje pobjede društvene barijere na prikazuju kao superheroje. Ukratko mediji treba da osobe sa invaliditetom predstavljaju kao normalan dio svakodnevnog života.

Iako se, na prvi pogled, filozofski koncepti jednakosti, pozitivne i negativne obaveze ustanovljene pravno obavezujućim dokumentima, čine komplikovanim i razumljivim samo uskom krugu osoba koje se bave filozofijom prava ili međunarodnim pravom, ipak njihova suštinska poruka u pogledu predstavljanja osoba sa invaliditetom u medijima može se na koncizan način sumirati. U cilju promovisanja ljudskih prava osoba sa invaliditetom te izbjegavanja stereotipa i stigmatiziranja osoba sa invaliditetom, mediji trebaju izbjegavati prikazivanje fizičkih i mentalnih nedostataka kao bitno određujućih faktora ličnosti pojedinca. Pored toga mediji trebaju izbjegavati senzacionalističko izvještavanje o osobama sa invaliditetom koje su žrtve ili pak počinioci nasilja. U cilju jačanje društvene svijesti o položaju i pravima osoba sa invaliditetom mediji treba da ukazuju na društvene barijere koje osobe sa invaliditetom sprečavaju da žive normalan život, te da osobe sa invaliditetom koje pobjede društvene barijere ne prikazuju kao superheroje. Ukratko mediji treba da osobe sa invaliditetom predstavljaju kao normalan dio svakodnevnog života. U pogledu potpunog ostvarivanja ovih ciljeva mediji treba da zapošljavaju osobe sa invaliditetom i uključe ih u kreiranje svojih programa i sadržaja.

LITERATURA

1.  A Bayefsky, ‘The Principle of Equality and Non-Discrimination in International Law’, 11 Human Rights Law Journal, (1990).
2.  AHE Morawa, The Concept of Non-Discrimination: An Introductory Comment, European Centre for Minority Issues, Flensburg, Germany. Issue 3/2002.
3.  B Topić, „Prava osoba sa onesposobljenjima: Pristup zapošljavanju“, Puls demokratije, Septembar-Oktobar 2007.
4.  C. Barnes, Theories of Disability and the Origins of the Oppression of Disabled People in Western Society in Disability and Society: Emerging Issues and Insights, (Len Barton, ed. Harlow, Essex: Addison Wesley Longman, 1996).
5.  D. Kaplan, The Definition of Disability, The Center for an Accessible Society, http://www.accessiblesociety.org/topics/demographics-identity/dkaplanpap....
6.  G. Berman, T. Duffy i L. Katirayim, The Human Rights-Based Approach to Journalism: Training Manual, Viet Nam, (UNESCO Bangkok, 2008).
7.  G Quinn, ‘The International Covenant on Civil and Political Rights and disability; A Conceptual Framework, in Th Degener & Y Koster-Dreese (eds), Human Rights and Disabled Persons: Essays and Relevant Human Rights Instruments, (Martinus Nijhoff Publishers Dordrecht/Boston/London, 1995).
8.  JE Roemer, Egalitarian Perspectives: Essays in Philosophical Economics, (CUP, 1996).
9.  L Adams i drugi, Invalidnost u štampi: istraživanje o tome kako su invalidnost i osobe sa invaliditetom prikazani u štampanim medijima u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji u 2006. godini, (Evropska inicijativa za demokratiju i ljudska prava (EIDHR) i Handicap International, 2006).
10.  L. Waddington and A. Hendriks, ‘The Expanding Concept of Employment Discrimination in Eu¬rope: From Direct and Indirect Discrimination to Reasonable Accommodation Discrimination’, The International Journal of Comparative Labour Law and Industrial Relations, Volume 18/03 (Kluver Law International, 2002).
11.  R Dworkin, Taking Rights Seriously, Cambridge MA, (Harvard University Press, 1978).
12.  S Fredman, Discrimination Law, (OUP,Oxford, 2002).
13.  S. Yee, Where Prejudice, Disability and "Disabilism" Met http://www.dredf.org/international/paper_yee.html.
14.  Th. Degener and G Quinn, A Survey of International, Comparative and Regional Disability Law Reform.
15.  Th Degener, ‘Disability as a subject of International Human Rights Law and Comparative Discrimination Law’ in SS Herr, LO Gostin, HH Koh, The Human Rights of Persons with Intellectual Disabilities, Different but Equal, (Oxford University Press 2003).
16.  T Jones, Modern Political Thinkers and Ideas: a historical introduction (Routledge 2002).

Internet stranice

Council of Europe
Handicap International
Disability Rights Education and Defense Fund
Disability World
Media and Disability
Mental Disability Advocacy Centre
Mental Disability Rights International
UN Enable - The United Nations Focal Point on Persons with Disabilities
UN Homepage
UN High Commissioner for Human Rights

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------

¹ Ove deklaracije predstavljale su mali korak u promociji prava osoba sa invaliditetom, prije svega što su se oslanjale na medicinski model (što se ogleda i u upotrebi sada neprihvatljive terminologije) ali ipak značajne su jer su naglasile da i osobe sa invaliditetom imaju sva prava kao i bilo koje drugo ljudsko biće.

² Vienna Declaration and Programme of Action, World Conference on Human Rights, Vienna, 14-25 June 1993, U.N. Doc.A/Conf.157/24(Part I) at 20 (1993).

³ Ibid, par. 63.

⁴ Ibid, par. 65.

⁵ Pravila 5 i 9.

⁶ Konvencija je stupila na snagu 3.  maja 2008. godine. BiH je potpisala Konvenciju 29. jula 2009. godine ali još uvijek nije formalno položila instrumente ratifikacije.

⁷ B Topić, „Prava osoba sa onesposobljenjima: Pravo na rad i pristup zapošljavanju“, Puls demokratije, Septembar-Oktobar 2007.

⁸ Ibid.

⁹ Ibid.

¹⁰ Ibid
¹¹ Recommendation 1592 (29. 01. 2003).
¹² Political Declaration of the Second Ministerial Conference of Ministers Responsible for Integration Policies for People with Disabilities, para 17,      <http://eurociu.implantecoclear.org/declamalaga_en.php>.
¹³ Recommendation Rec (2006) 5 of the Committee of Ministers to member states on the Council of Europe Action Plan to promote the rights and full participation of people with disabilities in society: improving the quality of life of people with disabilities in Europe 2006-2015 (Adopted by the Committee of Ministers on 5 April 2006 at the 961st meeting of the Ministers’ Deputies).