Društvena stvarnost i pravo, naročito međunarodno krivično pravo, dvije su radikalno različite, često direktno suprotstavljene, sfere života. Ipak, izvještač koji se bavi ratnim zločinima mora da istovremeno djeluje i da bude dobar u obje sfere.

Kada su britanski i američki izvještači u avgustu 1992. godine svjetskoj javnosti otkrili postojanje koncentracionih logora u Omarskoj i Trnopolju, priredili su neugodnost ne samo za rukovodstvo bosanskih Srba predvođeno Radovanom Karadžićem, već i za vlastite vlade.[1] Ni prva Bushova administracija, ni britanska vlada Johna Majora, nisu pohitali da se uključe u ono što su smatrali građanskim ratom koji se nije ticao njihovih nacionalnih interesa. Neporecivi dokazi o organizovanim i masovnim kršenjima ljudskih prava su primorali predsjednika Busha da nevoljno osudi logore, koje je rukovodstvo bosanskih Srba odmah nakon toga zatvorilo. Tokom više od tri godine nakon otkrića logora, ratno izvještavanje iz Bosne u biti je predstavljalo izvještavanje o ratnim zločinima.

Danas se izvještavanje o ratnim zločinima u suštini svodi na izvještavanje o suđenjima za ratne zločine – naročito onima pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Hagu, ali takođe i suđenjima na domaćim sudovima širom regije. I dok fizička opasnost od izvještavanja o ratnim zločinima više nije naročito prisutna (skoro da i ne postoji za nekolicinu stranih izvještača koji se još uvijek bave Balkanom), bavljenje ovom konkrektnom oblasti je dodatno otežano sukobom između svakodnevnih predstava o pravdi i vrsti pravde koja se dijeli u sudnici – sukobom koji je naročito izražen kada se sudnica nalazi u dalekoj, stranoj zemlji. Društvena stvarnost i pravo, naročito međunarodno krivično pravo, dvije su radikalno različite, često direktno suprotstavljene sfere života. Ipak, izvještač koji se bavi ratnim zločinima mora da istovremeno djeluje i da bude dobar u obje sfere.

Ovo je težak zadatak zbog toga što su na živote mnogih ljudi sa kojima izvještač razgovara uticali zastrašujuće nasilje i bijeda. Intervjuisanje svjedoka i žrtava zahtijeva tešku kombinaciju saosjećanja i suzdržanosti. U međuvremenu, međunarodno krivično pravo – oblast prava koja se konstantno mijenja – veoma je stručno i složeno, a pored toga postavlja raznorazna filozofska pitanja o pravdi, kažnjavanju i oprostu. Kada ovaj sofisticirani sistem, što se prije ili kasnije neizbježno dešava, donese presude koje su zapanjujuće, čak i uvredljive za žrtve i njihova društva, oni koji ih prate se nađu u zaista nezgodnoj situaciji. Prenos slučajeva iz Haga na domaće sudove, koje je u toku, malo toga mijenja u ovoj jednadžbi. U stvari, time se čak prenose određene karakteristike međunarodnog prava u domaće zakonodavstvo, što predstavlja još veći razlog da se novinari pozabave pravno-tehničkim detaljima ove konkretne oblasti prava, naročito zbog toga što ona može proizvesti rezultate koji su suprotni očekivanjima.

Obaveza novinara koji izvještava o ratnim zločinima

Zamislite na trenutak da intervjuišete svjedoke masakra za priču o komandantu jedinice koja je pod sumnjom, čije suđenje je upravo počelo u Hagu. Njihovo svjedočanostvo o strahotama kida srce, a podjednako je mučna činjenica da ovi ljudi, još uvijek izbjeglice nakon svih ovih godina, žive u bijedi i beznađu. A sada  zamislite da komandant jedinice sarađuje sa tužilaštvom i sklopi sporazum o priznanju krivice. Zatim ga osuđuju na 15 godina zatvora, koje će provesti u ustanovi u Švedskoj gledajući kablovsku televiziju i vježbajući u teretani, dok njegova porodica živi od njegove penzije koju dobija od Vlade. Njegove žrtve, u međuvremenu, nastavljaju svoj bijedni život, bez ikakve nade da će se išta poboljšati. Što je još gore, više nemaju ni tu satisfakciju da vide kako je osoba koja je najdirektnije odgovorna za njihovu situaciju kažnjena na način za koji smatraju da je srazmjeran njenim zločinima. Da li je to pravda? A, kao izvještač ili analitičar, da li je zaista vaš zadatak da shvatite tačno zašto je sud došao do tog konkretnog zaključka, te da to zatim objasnite vašoj publici, u kojoj će se mnogi instinktivno identifikovati sa žrtvama ili se čak možda i nalaze u istoj situaciji?

Kratak odgovor je, naravno, da – to jeste vaš posao. Novinari imaju obavezu da pokušaju da razumiju postupke ili odluke sa kojima se možda ne slažu, kojih se možda i gnušaju. Pravo mjesto za takvo neslaganje su rubrike gdje se iznose mišljenja, a ne novinarski izvještaji.

To, naravno, ne mijenja činjenicu da za svakoga ko nije pravno obrazovan (uzgred budi rečeno, i za priličan broj ljudi koji jesu pravno obrazovani), neke od presuda ICTY-ja, a uistinu i nedavna presuda u slučaju Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ), jesu zbunjujuće i čine se protivnim zdravom razumu, te da razumni ljudi imaju razumna neslaganja po pitanju presude ICJ-ja.[2] Izvještači imaju dužnost da takve presude ne uzimaju zdravo za gotovo, čak i ako su generalno skloni ideji međunarodne pravde. Na kraju krajeva, zahvaljujući agresivnim pitanjima izvještača koji su istraživali pozadinu presude, otkriveno je da su kritični dokumenti koji su mogli osvijetliti nadzor Beograda nad genocidnom politikom u Bosni predati, u redigovanom obliku, ICTY-ju, ali pod uslovom da se ne koristite u tužbi za genocid (ICJ nema nikakvu moć da prisili vlade na saradnju).

Muškarci i žene koji izvještavaju o ovakvim odlukama imaju obavezu da pokušaju da shvate šta se nalazi u njihovoj pozadini, čak i ako se moraju pozabaviti teškim tehničkim pitanjima. Internet je i ovdje prijeko potreban alat: online vodiči, kao što su oni koje nudi American Society of International Law (Američko udruženje za međunarodno pravo) – u kojima se nalaze poglavlja o međunarodnom krivičnom pravu[3]  i o ljudskim pravima[4]  – predstavljaju neprocjenjive izvore za svakoga ko se bavi istraživanjem u ovoj oblasti.

U isto vrijeme, možemo li se pretvarati da je razumno očekivati da novinar, naročito novinar koji se blisko bavio određenim slučajem i ljudima koji su njime pogođeni, bude rezervisan poput analitičara koji sjedi u nekom trustu mozgova u Vašingtonu ili Briselu? Direktan rad sa žrtvama, direktnim ili indirektnim, postavlja naročito veliko iskušenje pred izvještača - da se počne osjećati zaštitnikom prava ljudi o kojima izvještava. Ali, primarni zadatak izvještača je da izvještava, ne da brani ili da zagovara. Prava stvar koju treba uraditi je izvještavanje o očaju zajednice suočene sa presudom koju smatra nepravednom – odbacivanje budala u dalekom Hagu, kao grupe ljudi koji nemaju dodira sa realnošću - to nije, iako to može biti razumljiva prva reakcija.

Ova obaveza, međutim, ide i u drugom pravcu: samo zato što je presudu donio sud kojeg su formirale Ujedinjene nacije ne znači da ona nije podložna sumnji i da se o njoj ne može raspravljati. Nema potrebe da izvještači koji prate ICTY osjećaju da moraju predstavljati tužilaštvo ili sud. Iznad svega, domaći novinar nema obavezu da “objašnjava” presudu koja se može činiti kao objektivno nepravedna “njegovom narodu” samo zato što ICTY smatra da je o presudi nepravilno izvještavano. To je posao glasnogovornika suda.

Objektivni „zagovornici“ svojih zajednica

Sve ove poteškoće predstavljaju naročit izazov za urednike. Osjetljivost krivičnih postupaka za ratne zločine – na kraju krajeva, oni obuhvataju čitave zajednice, a ne pojedince, i često sadrže politički naboj jer se dešavaju samo nekoliko godina nakon masivnih političkih potresa i nasilja – kao i složenost i fluidnost prava, čine posao urednika još težim, jer on ima prvenstvenu dužnost prema autoru, priči i publici. Ali, pravno-tehničke pojedinosti slučajeva ratnih zločina, koje često predstavljaju odlučujuću razliku između nepravedne i razumne presude, prevazilaze sposobnosti većine urednika, koji u ovom, kao i u mnogim drugim aspektima, treba da vjeruju svojim autorima više nego što je inače preporučljivo.

Više od drugih priča, izvještavanje o suđenjima za ratne zločine – bili oni u Hagu ili kod kuće – na vidjelo iznosi određene poteškoće koje su svojstvene novinarstvu uopšte, ali su ovdje naročito prisutne: potrebu za povjerenjem u čitavom lancu koji vodi od izvještača, preko urednika, do izdavača i publike, povjerenjem koje se u današnjem hladnom ambijentu teško stvara i održava. Ali, ako se izvještači i urednici osjećaju prinuđenim da budi zagovornici svojih zajednica, smireno i tačno izvještavanje i analiza je daleko najbolja stvar koju mogu činiti, a zadatak urednika je da stvori uslove u kojima će to biti moguće. Bilo bi isuviše ambiciozno očekivati od pojedinačnog teksta da ima veliki politički, društveni ili intelektualni uticaj. Međutim, dosljedno i profesionalno praćenje zločina i kazne, koliko god ono bilo skromno u ukupnom poretku, predstavlja važan doprinos dugom i teškom procesu ozdravljenja.

T.K. Vogel je povremeni saradnik evropskog izdanja “Wall Street Journal”  i "Newsline" Radija Slobodne Evrope. Bivši urednik “Transitions Online” iz Praga, T.K. Vogel piše o balkanskoj politici i evropskom proširenju, a sa Philom Triadafilopoulosom napisao je komparativnu studiju etničkog čišćenja koja će uskoro biti objavljena.

[1] U štampanim medijima, priču je prvi objavio Roy Gutman iz njujorškog lista “Newsday” u tekstu objavljenom 2. avgusta 1992. godine. Stvarni učinak se dogodio nekoliko dana kasnije, kada je britanski “ITN” objavio priču Penny Marshall sa stvarnim snimcima iz logora.

[2] Naročito živo mjesto za debatu među advokatima, analitičarima i aktivistima je International Justice Watch Discussion List na adresi

http://listserv.buffalo.edu/archives/justwatch-l.html, gdje je takođe postavljena velika količina izvornih materijala.

[3] http://www.asil.org/resource/crim1.htm

[4] http://www.asil.org/resource/humrts1.htm. Jedan od najkorisnijih praktičnih izvora je Reporting Justice: A Handbook on Covering War Crimes Courts / Izvještavanje o pravdi: Priručnik za praćenje sudova za ratne zločine (London: Institute for War & Peace Reporting, 2006), koji se može dobiti na adresi: http://iwpr.net/index.php?apc_state=henh&s=o&o=special_index1.html.